Sjećanje na stradale pretvara se iz godine u godinu u jeftine političke parade
Postoje mjesta pod ovom kapom nebeskom na kojima se i danas, svejedno je li od strahota po kojima su postala poznata prošlo dvadeset ili sedamdeset godina, još uvijek može oćutjeti zadah smrti.
Mjesta su to na kojima čovjek, unatoč tome što danas vrve živim svijetom, odnosno hiljadama znatiželjnih posjetitelja, može doslovce osjetiti onaj sablasni ‘merliča perst na ogerliču’ koji je Krleža opjevao u svojim Baladama.
Jedno od njih posjetio sam početkom proljeća prošle godine.
Koncentracijski logor Auschwitz, smješten na samom jugu Poljske, u Malopoljskom vojvodstvu, strateški odabran zbog povoljnog položaja i dobre željezničke povezanosti s ostatkom europskog kopna, jedan je od najzloglasnijih toponima ako govorimo o lokacijama velikih, kolektivnih tragedija prošloga vijeka.
Otprilike milijun i sto hiljada zatočenika, većinom Židova, ubijeno je u jezivim komorama, ciklonom B, plinom koji je, ironijom sudbine, razvio njemački Židov Fritz Haber.
Nakon što posjeti Auschwitz, mislio sam tada, čovjeku više nikada za života neće pasti na pamet da kaže kako bi povijesnu ulogu Adolfa Hitlera trebalo sagledavati u cjelini uzimajući pritom u obzir i neke njegove pozitivne strane.
Nikada mu više, izmještao sam u glavi priču u lokalne okvire budući da su tadašnja hrvatska država i Reich bili povezani neraskidivim vezama, neće pasti na pamet dizati desnu ruku na pozdrav ili se fotografirati ispod Pavelićeve slike.
Neće mu pasti na pamet pričati o šehidima i mučenicima, o tome kako je NDH predstavljala ostvarenje tisućljetnih snova, niti će se truditi ispisivati naknadne kontekste i nalaziti opravdanja za one koji i danas vrlo otvoreno gaje simpatije prema insignijama propale ustaške države.
Nakon što posjeti Auschwitz, pod uvjetom da je razborit i da u sebi posjeduje minimum suosjećanja prema stradalima, čovjek na trenutak požali što se nije rodio kao riba, ako smijem parafrazirati stihove znamenitog splitskog pjesnika, sina velikog Delmate, iz one lijepe pjesme o udici što se zadije za prste.
Kao što voda teče iz slavine, tako su logoraši izlazili iz krematorija kao dim, pisao je u svojim knjigama Tadeusz Borowski, poljski pisac koji je preživio Auschwitz i Dachau, da bi se onda nekoliko godina kasnije, pedeset i prve godine, samo tri dana nakon rođenja kćeri, hotimice otrovao plinom. U takvim uvjetima čovjek poludi ili postane jednako okrutan kao i njegovi krvnici.
Vrlo često biva da žrtva osjeća manjak razumijevanja za druge žrtve. Žrtve predrasuda ili mržnje nisu imune na to da istovremeno postanu i robovi istih. Žrtve zločina nisu lišene mogućnosti da već sutra postanu dželati.
U Grlićevu filmu ‘Ustav RH’ Nebojša Glogovac glumi homoseksualca, dakle pripadnika seksualne manjine, koji nakon uličnog napada završi u bolnici. To ga međutim ne priječi u tome da istu količinu mržnje koju većina gaji prema njemu on istovremeno manifestira prema susjedu Srbinu, pripadniku nacionalne manjine.
O nečem vrlo sličnom piše i Bekim Sejranović u romanu ‘Tvoj sin Huckleberry Finn’. Dok je živio u Oslu – gradu koji smo, tipično balkanski, bili skloni idealizirati kao idealno mjesto za život, lišeno svakog oblika mržnje, sve dok nas slučaj Andersa Breivika i Sejranovićeva proza nisu otrijeznili – pisac je dijelio stan s dvojicom tipova.
Jedan je bio crnac iz Nigerije, a drugi peder. I premda su obojica bili žrtve nepatvorene mržnje istovremeno su bez zadrške mrzili jedan drugoga. Crnac pedera zato što je peder, a peder crnca zato što je crnac.
U analogiji s time, žrtve genocida ili masovnih pokolja vrlo često nemaju sluha za druge žrtve koje je zadesila slična sudbina. Prilikom nedavnog posjeta Kolinde Grabar Kitarović Bosni i Hercegovini, predsjednica Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa Munira Subašić, koja je u Srebrenici, mjestu najvećeg masovnog pokolja u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata, izgubila sina, kazala je da ne želi pričati o žrtvama pokolja u Ahmićima, jer, eto, ne zna što se tamo dogodilo. Prije nekoliko godina vrlo slično se odnosila i prema žrtvama Oluje. Pijetetom prema mrtvima iskazuje se i respekt prema živima.
Prevladava mišljenje da o zlu treba govoriti glasno kako se ono ne bi ponavljalo. To je, uostalom, i mantra kojekakvih bezličnih punoglavaca što se mrijeste u našoj političkoj bari. Sjećanje na stradale pretvara se tako, iz godine u godinu, u jeftine političke parade.
Minuli Dan sjećanja na žrtve holokausta iznova nas je uvjerio u to.
U vrijeme kada svi pričaju, malo je onih koji slušaju, a još manje onih koji bi bili u stanju razumjeti. Valja se maniti velikih riječi. Prisjećati se mrtvih i njihove žrtve intimno. Tiho. U samoći.
