Dvadeseta obljetnica mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, obilježena prošlog tjedna – ili je možda ipak bolje reći da je trebala biti obilježena – u javnosti je prošla, baš kao i većina drugih prije nje, gotovo nezapaženo. Bez svečane proslave i pobjedničkih mimohoda, bez fanfara i topničkih plotuna, bez participacije državnog vrha i velikih riječi.
Premda je riječ o jednom od najvažnijih datuma u domaćoj novijoj povijesti, o završetku procesa kojim je Hrvatska pod puni suverenitet vratila čitav svoj teritorij, bez ispaljenog metka i žrtava, Hrvati mu, eto, ne pridaju veći značaj. Odgovor na pitanje zašto je to tako, ispravite me ako griješim, zapravo je vrlo jednostavan.
Mirna reintegracija teritorija lišena je velikih bitaka i slavnih pobjeda. Kao takva posve je nepogodna i za dozidavanje mita o ratničkom geniju malog hrvatskog čovjeka – hrabrog domobrana kojeg se plašio i veliki Napoleon, a kako onda neće mali Rašeta ili Kadijević – i za već poslovičnu autoviktimizaciju.
Ako imamo na umu da su upravo to dva ključna elementa u procesu četvrtstoljetne kanonizacije Domovinskog rata, onda nas nevelik interes javnosti za događaje što su se zbili u siječnju ’98. nipošto ne treba čuditi.
Činjenica da je ova važna obljetnica i dalje na marginama interesa državne politike, ističu u Centru za mirovne studije, govori nam o tome kako RH još uvijek radije komemorira mir i slavi rat. Mitovi rata i dalje koče politiku izgradnje mira. Sjećanja na rat i dalje su važnija od sjećanja na mir.
Cijeli svoj moderni identitet, što je samo po sebi nepristojno i prilično barbarski, hrvatsko je društvo izgradilo na temeljima zadnjeg rata. Ne na antimarcijalnosti, kulturi, tekstualnosti, teatru, kinematografiji, nego baš na ratu.
Upravo zato i jest moguće, primjerice, da ratoborne udruge devastiraju HAVC, da nekadašnji titoljupci, a danas dežurni domoljubi zabranjuju Noć kazališta, da udovice i ministar branitelja cenzuriraju program javne televizije mjereći svojim aršinima što se smije prikazivati, a što ne smije.
Kada rat postane osnovni kriterij, tada se polje kulture, kako reče Boris Postnikov, nužno pretvara u stratište.
Rat koji je počeo devedesetih, izgleda, nema nikakvu namjeru prestati. Upravo suprotno, danas se na momente čini življim nego u vrijeme kada su grmjeli topovi. Samo što se danas vodi drugačijim sredstvima. Svjedoci smo permanentnog ubrizgavanja ratne psihoze u društvo.
Pritom, dizajneri nacionalnog identiteta nameću jedan jedini identitetski okvir koji bi bio obvezujući za sve aktere političke i društvene scene – bez ikakve mogućnosti da se sama priroda i posljedice Domovinskog rata sagledaju iz različitih kutova – a sve bi to na koncu trebalo dovesti do nečeg što se obično naziva državotvornim kreacionizmom, odnosno do kolektivnog uvjerenja kako ništa drugo nije postojalo prije nego što je demiurg Franjo, vrhovno božanstvo nacionalne religije, stvorio državu početkom devedesetih.
O svemu tome opširnije i vrlo interesantno piše Dejan Jović, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, u knjizi ‘Rat i mit’.
Široj javnosti autor je vjerojatno najpoznatiji po tome što ga je Ivo Josipović, savijajući pleća pod pritiscima ekstremnih desničara, svojedobno smijenio s položaja glavnog analitičara u predsjedničkom uredu, a sve zbog Jovićeve tvrdnje kako je referendum o neovisnosti bio neliberalan i antidemokratski.
Ali Jović je Srbin, čujem vas već kako vičete. Ne bih vas nipošto htio onespokojiti, ali bit će da Srbi Hrvatima i ne služe za drugo nego da im uglazbljuju himne, glume u najpoznatijim filmovima i pišu važne knjige.
Jović vješto secira zadani narativ na kojem počiva današnja Hrvatska, a osnovni ton knjizi, ako se tako može reći, daje njegovo kronično nepovjerenje u posvećene društvene istine.
‘Rat i mit’ nameće se kao lektira prvog reda za sve koji žele saznati što se u proteklih dvadeset i osam godina dogodilo s ovom zemljom. Posljedice zasigurno i sami osjećate. Ako vam nisu jasni uzroci, neki odgovori nalaze se upravo u ovoj knjizi.
Nikada, uostalom, nije kasno potražiti dodatna objašnjenja. Pogotovo u ovim tegobnim vremenima, četvrt vijeka kasnije, kada smo opet, uvjeravaju nas dežurni čuvari borbene gotovosti, u bitkama i pred bitkama. One možda nisu oružane, ali ni takve još nisu isključene.
