Sjećam se bio je petak, početak svibnja, druga polovica devedesetih godina, nekako u vrijeme kada je Dinko Šakić u robijaškom odijelu zajahao zebru i zabacio pijuk preko ramena, kada sam prvi put u životu kupio Feral Tribune.
Sjećam se koštao je dvanaest kuna, a u nazivu valute, prigodno s njenim podrijetlom, temom broja i društvenim raspoloženjem, zajebantski je bilo istaknuto slovo U.
Sjećam se da sam se baktao s njime i vrtio ga po rukama narednih nekoliko dana budući da se u njemu zaista imalo što pročitati. Feral je, naime, do zadnjeg broja držao do teksta i nije se poput nekih drugih novina preko noći pretvarao u ilustrirane kataloge trgovačkih lanaca, mesnica i sportskih kladionica.
Sjećam se da je taj tjednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika kao samostalno glasilo glede i unatoč izlazio tada već petu godinu i da sam se u vremenu koje je uslijedilo svim silama trudio nadoknaditi propušteno.
Sjećam se da mi se idućih deset godina, od početka do kraja, dakle od sjebnja do prosvinjca, Feral nametnuo kao obavezna i nezaobilazna lektira.
Sjećam se briljantne satire. Mogli ste, ne kažem, na nju naići i na nekim drugim mjestima, s vremena na vrijeme, kao sporadični proplamsaj lucidnosti, ali nigdje se ona nije pojavljivala tako uporno i bezuvjetno, iz tjedna u tjedan, kao u Feralu.
Sjećam se da je svih tih godina Feral otvarao i brojne ozbiljne društveno-političke teme, prokazivao ratne zločince i režimske idiote, pisao o korupciju i malverzacijama unutar najviših krugova vlasti.
Sjećam se da su neke od afera postajale aktualne i desetak godina nakon što su prvotno bile objavljene u Feralu. Kao da ih tamo nitko nije shvaćao ozbiljno.
Sjećam se da na tapeti redakcije i uredništva nisu bili samo nacionalistički pajaci, već i takozvani liberalni intelektualci koji su tim pajacima išli niz dlaku i samo čekali svoj red da se ukrcaju na njihov vlak što je jurio u propast.
Sjećam se brojnih rubrika i autora koji su nakon kapitulacije lista karijere nastavili u drugim tiskovinama. Mnoge od njih i danas rado čitam.
Sjećam se i tog 20. lipnja 2008. i sneveseljenog Charlieja Chaplina na naslovnici zadnjeg broja. Put pod noge, ovoga puta za petnaest kuna.
Sjećam se osjećaja blage rezignacije i neke sasvim osobne nade da feralovci nakon svega neće krenuti dizati spomenike sebi samima. Neke prilike za to, čini mi se, ipak nisu propuštene.
Sjećam se da mi je idućih deset godina, između svega ostalog što je objavljivao po drugim portalima i časopisima, obavezna i nezaobilazna lektira postala Trafika Predraga Lucića. Kako slagati kratku, a kako dužu novinsku formu. Valjalo je tada učiti od najvećeg. Nisam naučio mnogo. Problem, dakako, nije bio u učitelju, već u nedostojnom učeniku.
Sjećam se da sam kupovao, posuđivao i u društvu čitao njegove knjige. Od ‘Sun Tzu na prozorčiću’, preko ‘Bezgaća povijesne zbiljnosti’, do ‘Mjeseca iznad Splita’. Lucić je bio satiričar svjetskog formata, pjesnik koji je neponovljivo spajao Slamnigov pjesnički ludizam i Mehmedinovićevu melankoliju.
Sjećam se da sam njegovu čitanku iz nastranih književnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih škola pušeći na balkonu zadnji put čitao upravo prošlog ponedjeljka. Ne sluteći pritom kakva će me vijest dočekati u novinama samo dva dana kasnije.
Predrag Lucić plašio nas je onim što će doći i što bi došlo, teško se oteti takvom dojmu, mnogo ranije samo da nisu postojali ljudi poput njega. Uspjeti odgoditi dolazak i svečanu inauguraciju posvemašnjeg barbarizma za otprilike dvadeset godina nije mala stvar.
I zato je Predrag Lucić bio tako velik i važan.
Živimo u obespamećenom društvu propale politike i propalih novina, gdje je većina temeljnih ljudskih vrijednosti kirurški precizno odstranjena, a sve je manji broj onih koji bi taj politički i crkveni jad i čemer izvrgli ruglu.
Odlaskom Predraga Lucića nestao je jedan od najvažnijih razloga zbog kojeg bi i dalje bilo vrijedno hodočastiti na trafike.
