Kada bi se netko danas – u ova nemila vremena, dok se identitet nacionalnog bića iznova nalazi na alanfordovskom raskršću opstanka i propasti, i dok barbari opet nahrupljuju na državne granice, s tom razlikom što su Srbe i Sirijce ovoga puta zamijenili Slovenci – usudio kazati kako je sav ovaj cirkus oko jednog škafa slane vode u Piranskom zaljevu nedostojan spomena, a kamoli sukoba sa susjedima, sasvim je sigurno da bi se izložio nemaloj opasnosti da ga se u javnosti prokaže kao domoljubnog heretika.
Kada bi, uzmimo, nepoznat netko uspio skupiti toliko hrabrosti i reći kako je sav taj pičvajz – u kojem su, nota bene, oni kojih se cijela priča najviše tiče, dakle savudrijski ribari, svedeni na razinu jeftine municije u prekograničnom mitraljiranju – nakon kontaminiranog i kompromitiranog arbitražnog sporazuma, da se poslužim rječnikom europarlamentarke Petir, tek loš, petparački igrokaz, bijedna farsa čiji se epilog hotimice odgađa budući da i jednoj i drugoj strani već godinama dobro dolazi kao zgodna moneta u dnevnopolitičkim potkusurivanjima, nema sumnje da bi taj nepoznat netko na sebe navukao bijes zabrinute većine i po kratkom postupku bio diskvalificiran kao šempja, norac, hrvatski Joras ili što već, koji ne može ili ne želi razumjeti ozbiljnost situacije.
Janez ante portas, zapomažu tako zadnjih dana i tjedana domoljubna grla oštreći očnjake i osti na braniku ugrožene domovine. Hrvatski bi pješaci za četrdeset i osam sati mogli ući u Ljubljanu, upozorio je ne tako davno rashodovani gebis-admiral. Slovence treba suočiti s vojnom silom, sugerira još i danas kanadska policajka na privremenom radu u glavnom belgijskom gradu, miljama udaljenom od prvih linija fronte.
Nema sumnje da je ovakvo, nadasve iritantno zveckanje oružjem rezultat latentne, dosad vješto kamuflirane netrpeljivosti i omnipotentnog osjećaja u odnosu na prvog sjeverozapadnog susjeda.
Paradoksalno zvuči, pogotovo ako imamo na umu činjenicu da su za sve hrvatske probleme odvajkada dežurni i najveći krivci Srbi, ali teško se zaista oteti dojmu da Hrvati od Srba još manje vole upravo i jedino Slovence.
Razloge takvog antagonizma, možda ste se već susretali s time čitajući stručnu literaturu, uvaženi će akademici pronalaziti daleko u prošlosti, u razdoblju Karlovih marki i utjecaju protestantizma nešto kasnije.
Sličan paradoks, unatoč brojnim gospodarskim, kulturnim ili sportskim pokazateljima koji sugeriraju suprotno, zrcali se i u činjenici da se Hrvati u odnosu na Slovence, u tom lijepom lošesusjedskom odnosu, osjećaju, najblaže rečeno, superiornima.
U ovom slučaju čak i ne treba tražiti pomoć učenih glava iz Akademije, dovoljno će biti primijetiti kako se široke, nezahtjevne mase razuzdano i prepotentno klibere nakon Pervanovih loših viceva o susjedima.
Za razliku od Srba, Slovenci, ti katolički obojeni protestanti, hladni i distancirani trubarovci, nikada nisu bili netko koga bi Hrvati smatrali sebi ravnima. Zbog toga je vjerojatno teško očekivati da ćete od kakvog rashodovanog generala čuti kako bi hrvatska pješadija, samo kada bi to htjela, za dva dana mogla ući u Beograd ili Niš.
Malo je nedostajalo pa da u ovim trenucima između Hrvatske i Slovenije počne bjesnjeti nesmiljeni rat. Vojskovođa Petar Janjić Temistoklo – da od toga nije u posljednji tren, kako doznajemo, odustao – strateški bi rasporedio dunavske šajke u salaminskom, pardon, savudrijskom tjesnacu i vještim manevrima i napadima s boka demolirao trome slovenske koćarice.
Ako do takvog ružnog scenarija ipak ne dođe, ne treba zanemariti ni razlog što bi se sudjelovanje u boju, odnosno ukrcavanje na borbenu brodicu, kako je to zamislio proslavljeni strateg, ovoga puta naplaćivalo simboličnih pedeset kuna po glavi vojnika.
Bio bi to, sva je prilika, prvi takav slučaj, zabilježen u povijesti ratovanja, da je jedan rat odgođen zbog premalog interesa sudionika.
U pravilu, odlazak u rat ima smisla jedino ako se od države može dobro naplatiti u vidu beskrajnih beneficija. Borbeni elan rapidno opada u slučaju kada participaciju u tom istom ratu treba platiti iz vlastitog džepa. Obrana državnog teritorija na koncu se tako ispostavlja u oportunoj parafrazi one stare Kennedyjeve dosjetke – ne pitaj što ti možeš učiniti za svoju državu, nego što država može učiniti za tebe.
