Prije par godina, možda ćete se i vi sjetiti, nema tome tako dugo, prijestolnička se štampa raspisala o naporima Ministarstva znanosti i obrazovanja i Agencije za odgoj i obrazovanje da hrvatsko školstvo napokon učine modernim, učinkovitim i kompetitivnim, a onda posljedično i o njihovim težnjama da učenici koji će već sutra izlaziti iz tog novog, suvremenog obrazovnog sustava više ne budu puki prepisivači, plagijatori, hulje i sjecikese, već, što bi se reklo, istinske moralne vertikale društva.
Nećemo valjda, pobogu, odgajati gangstere i intelektualna strašila, nego ozbiljne i odgovorne mlade ljude koji žele misliti svojom glavom i spremni su kritički sagledavati sumornu hrvatsku zbilju koja ih okružuje.
Ministarstvo je tada novim Pravilnikom o ocjenjivanju predvidjelo sankcije za učenike koji za vrijeme testa koriste šalabahtere, prepisuju, pa čak i za one koji blebeću za vrijeme nastavnog sata.
Izbacivanje iz škole, ako, recimo, učenik bude uhvaćen da prepisuje na ispitu, bila je tek jedna od mjera koje su se spominjale.
Nevenka Lončarić Jelačić, savjetnica za nacionalne programe u Agenciji, nastavnicima je predlagala i moguću pisanu zakletvu: ‘Jamčim svojom čašću da je sadržaj ovog mojeg rada moje vlastito djelo.’
Od takvih se eskapada na kraju ipak odustalo, jer je nepoznat netko, pretpostavljam, došao do zaključka da bi od sličnih prisega bilo koristi otprilike kao i od onih što ih daju predsjednik Sabora, ministri ili suci Ustavnog suda.
Bilo bi, priznat ćete, skroz neprimjereno i blesavo tjerati klince na zakletve čašću da neće prepisivati na ispitu u zemlji u kojoj je još jučer ministar bio Pavo Barišić, pa još k tome, da priča bude zabavnija, upravo ministar obrazovanja, i u kojoj je, na kraju krajeva, sam Otac Nacije uredno prepisao doktorsku disertaciju.
Smiješno je, zaista, sjetiti se svega toga, pogotovo danas, dok pred sobom imamo analizu provedbe natječajnog postupka za odabir voditelja i članova ekspertnih radnih skupina za kurikularnu reformu, sastavljenu po nalogu ministrice Blaženke Divjak, koju je jučer objavio Jutarnji list, i u kojoj je teže od nepravilnosti pronaći bilo što što je napravljeno kako se šika, dakle u skladu sa zakonima, propisima, pravilima i dobrim običajima ponašanja.
Pa smo tako doznali da izabrana voditeljica Ekspertne radne skupine Jasminka Buljan Culej ne zadovoljava uvjete za voditeljicu, da se njeno radno iskustvo ne poklapa s ispisom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, da akcijski plan kojim se prijavila na natječaj nije isti onaj koji je predstavila javnosti, da uvjeti koje je na sjednici utvrdilo posebno stručno povjerenstvo nisu istovjetni onima u natječaju Ministarstva, da je umjesto predviđenih dvanaest članova izabrano sedam, a samo troje ih zadovoljava uvjete natječaja, da dio dokumentacije vezane za postupak odabira uopće nije nađen u Ministarstvu i tako dalje i tome slično.
Kako vidite, od klinaca koji prepisuju na ispitima i prave pizdarije po učionicama kudikamo gori su oni koji bi trebali odrediti što i kako će ti isti klinci u tim istim učionicama učiti. Zakletve čašću, kažete? Nije loše.
Premijer Andrej Plenković međutim u svemu tome ne vidi neki naročit problem. Štoviše, on uopće ne vidi problem u kršenju pravila i zakona, nego u činjenici da su nepravilnosti otkrivene i objavljene u medijima.
Stara je to hrvatska priča. Kada su mediji svojedobno pisali o istrazi protiv bivšeg premijera Sanadera, donoseći na svjetlo dana hrpu podataka prilično neugodnih za kompletnu vrhušku HDZ-a, problem, naravno, nije bio u Fimi mediji ni kriminalnoj hobotnici, nego u tome odakle cure informacije.
Ili kad je, recimo, Hrvatska ono ostala bez milijardi eura iz europskih fondova, problem nije bio u nesposobnosti odgovornih u Ministarstvu gospodarstva, nego u tome tko medijima dila informacije.
Ili kada smo ministra kulture ugledali s ustaškom kapom na glavi, problem, naravno, nije bio u tome što je ministar kulture osvjedočeni endehanostalgičar, nego u tome odakle, kvragu, novinaru Hrvoju Šimičeviću sporna fotografija.
Kad god pukne kakva zgodna afera u nekom ministarstvu, upravi, gradskom odjelu, gdje god hoćete, u Hrvatskoj ih, fala bogu, ne nedostaje, policija i DORH nikada ne započinju istragu stavljajući prvo fokus na kriminalce. Ne, pa nisu oni od jučer. Prvo se uvijek ganjaju kuriri koji su novinarima dostavili priču.
Rekoh, stara je to hrvatska priča. Nikada, ali baš nikada, problem ovdje nije u prokazanom kriminalu, nego u tome odakle cure informacije. Privedite osumnjičene. Gdje su odgovorni?
To možda ne znamo, ali sasvim sigurno znamo gdje je bio premijer prije tri tjedna u petak navečer. Kod kuće, zavaljen u trosjed, gledao je Spielbergove ‘Ralje’. Ide sad taj ciklus na RTL-u. I ja sam gledao, zato i tvrdim.
Priču znate. U malom turističkom gradu Amity na obali oceana, velika bijela psina tamani studentice i mlade surfere. Gradskoj upravi međutim ne predstavlja toliki problem sam morski pas, koliko činjenica da je priča objavljena u novinama.
Dok gradonačelnik jednoga dana napokon dođe do toga da je problem možda ipak u šest metara dugom i dvije tone teškom predatoru, velika bijela psina do tada će već požderati pola plaže.
‘Rektorica Vican i Posebno stručno povjerenstvo odlično rade svoj posao. Imaju moju potporu. Vidim da i neki interni dokumenti cure po medijima pa očekujem da će ministrica Divjak pronaći tko te dokumente radnog karaktera distribuira medijima’, kratko se na cijeli slučaj sporne analize osvrnuo premijer Plenković.
I dok on jednoga dana napokon dođe do toga da je problem možda ipak u nepravilnostima u proceduri i zaobilaženju zakona, a ne u medijima – dok na kraju konačno otkrije i tko je krtica u domaćim redovima, tko medijima distribuira povjerljive dokumente – velika bijela psina do tada će već požderati kompletan hrvatski obrazovni sustav. Jamčim vam svojom čašću.
