Dvadeset i dvije godine prošle su otkako su Hrvati postali slobodni.
Mnogo je definicija slobode.
Ako ćemo vjerovati Krisu Kristoffersonu – slavnom songwriteru, vama je možda ipak poznatiji po tome što ga je Steven Seagal onomad napucao u Fire Down Below – sloboda nije ništa drugo nego ‘just another word for nothing left to lose’. Ono, znači, kad više nemaš što izgubiti.
Hrvati su, recimo, danas istinski slobodni ljudi. Dvadeset i dvije godine prošle su otkako smo slušali Oluju i kako je krenulo, jasno se to moglo vidjeti nekidan, u dogledno vrijeme – jedino ako SDP nekim pukim slučajem ponovno ne osvoji vlast, što se momentalno ne čini odveć izglednim, pa da ljuta desnica ima gdje kesiti očnjake i rušiti nenarodnu vlast, monopolizirajući već po navici rat kao bogomdanu svojinu – početak kolovoza i proslava slobode u Kninu ovdašnjem će demosu biti zanimljivi otprilike kao i utakmice HNL-a.
U dogledno vrijeme, kažem, bit će to tek zgodno opravdanje za izostanak s posla i usputno nanošenje ozbiljnih gubitaka mladoj janjetini u Korenici ili pak dobra prilika da se pokoji politički liliputanac iz sjevernijih krajeva barem na trenutak odvoji od dosadne žene i izvede ljubavnicu na jednodnevni izlet u vrelu Zagoru.
Dvadeset i dvije godine kasnije, nakon spektakularne pobjede u ratu, ispostavlja se tako konačni račun još spektakularnijeg poraza u miru. Dvadeset i dvije godine kasnije, Hrvati su danas slobodniji nego ikada.
Slobodniji u kom smislu? Da ih napokon nitko ne drži za jaja? Da ovise o sebi i da mogu raditi što god im padne na pamet?
Ne, slobodni u smislu one Kristoffersonove da ovdje više nemaju što izgubiti.
Slobodni u onom smislu – kako je to u intervjuu Kleine Zeitungu objasnila predsjednica Grabar Kitarović, originalna i mudra baš poput izlizanih poslovica što ih svakoga jutra lijepi na vrata svog frižidera – da imaju izbor otići kamo žele, ako smatraju da im ovdje nije dovoljno dobro.
Bit će da su Hrvati svih ovih godina naprosto živjeli u zabludi.
Mnogo je definicija zablude.
Ako ćemo vjerovati Igoru Mandiću – slavnom piscu i polemičaru, vama je možda ipak poznatiji po tome što se onomad napucao konjaka i gol slikao na nudističkoj plaži, pa onda sve to objavio u svojoj intelektualnoj autobiografiji – Hrvatska danas nije ništa drugo nego tek promašeni projekt šovinističkih elita, vukojebina koju nisu rastrajbali strani mitomani ni domaći izdajnici, kako to ovih dana ponosa i slave fantazira notorni Tomislav Karamarko, već punokrvni i po zanatu profesionalni domoljubi. Nešto, znači, u čemu se više nemaš čemu nadati.
Hrvati su, recimo, danas istinski sjebani ljudi. Društveno razjedinjeni, ekonomski devastirani, egzistencijalno ugroženi, politički prestrašeni i moralno otupjeli.
Dvadesetak godina kasnije sustigla ih je, eto, sudbina onih dvjestotinjak hiljada Srba što su onomad bježali pred Olujom, pa sad, brojeći se također u stotinama hiljada, kupe prnje, tovare ih na autobuse i bježe glavom bez obzira, jadni i bez ikakve mogućnosti da se najedu slobode i šahovnica.
S tom razlikom što je ondašnji predsjednik Tuđman, s figom u džepu, Srbe pozivao da ostanu, a današnja predsjednica Grabar Kitarović, bez fige u džepu, Hrvatima drage volje otvara sve koridore.
Pa kad vam stoga za četiri godine, kako to obično biva početkom svake dekade, pauperizirani student željan kakve takve zarade pokuca na vrata, prikupljajući statističke podatke o svakom pojedinom pripadniku nacije, to se više neće moći zvati popis, već klasičan otpis stanovništva.
Da skratim, dvadeset i dvije godine otkako su postali slobodni, dakle dvadeset i dvije godine nakon što nisu umeli da slušaju pesmu, nego su slušali Oluju, Hrvati su tako dobili i vrlo jasan odgovor na pitanje mog imenjaka Branka Miljkovića: sloboda, jebiga, ipak nije umela da peva kao što su sužnji pevali o njoj.
Sluge i gastarbajteri, čestitam vam Dan pobjede.
