‘Ne idem na izbore usmjerena protiv drugih kandidata ili protiv HDZ-a, nego protiv procesa koji gospodina Bandića 16 godina drže na čelu grada’, sipala je žuč nezavisna kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba Bruna Esih neposredno prije proljetnih lokalnih izbora.
‘Govorim o procesima, o činjenici da je aktualni gradonačelnik bio upetljan u brojne afere, a čak je i iz Remetinca suvereno vladao Zagrebom. Cjelokupnu političku situaciju i model vladanja Zagrebom smatram plodnim tlom za korupciju, sukobe interesa, različita klijentelistička pogodovanja, rođačke veze i za sve ono što nam je jako dobro poznato’, grmjela je tako heroina radikalne desnice, znanstvenica koja je – baš kao i njen stranački doglavnik Zlatko Hasanbegović u friško osnovanoj partiji – od vrlo jasnih znanstvenih postulata i metoda glavom bez obzira pobjegla u ne tako jasne, znači, mnogo zahvalnije kalne vode visoke politike.
Danas napokon znamo i zašto – manje zbog silne brige za opće dobro, a mnogo više zbog toga što egzaktna znanost, jebiga, nikada ne bi mogla pretrpjeti i progledati kroz prste takvo nerazumijevanje materije, iskrivljavanje stvarnosti i hotimično falsificiranje činjenica kao što to može političko prostituiranje.
Još sredinom svibnja činilo se dakle kako je najveći komunalni problem glavnoga grada utjelovljen u liku i djelu kamenjarskog kabadahije iz Cerova Dolca koji tuđim novcem diže spomenik samome sebi manijakalno gradeći okolo bezbrojne fontane.
Kakav Broz, kakvi bakrači. Kudikamo veći problem za grad Zagreb od samog maršala Tita predstavljao je tada, sredinom petoga mjeseca, upravo drčni maršalov pionir koji je političku karijeru krenuo graditi osamdesetih godina u Općinskom komitetu SKH Peščenica.
Ceterum censeo Bandicum esse delendum – ispričavam se na lošem latinskom – završavala bi svaki svoj novinski intervju vječita doktorandica Esih u maniri notornog Katona Starijeg, da bi onda nakon toga zajedno s tim istim Bandićem, poput obijesnih Rimljana lijepu Kartagu, preorala najljepši zagrebački trg i posolila kartašku zemlju, pardon, zagrebački asfalt pred Hrvatskim narodnim kazalištem, da baš ništa od tog kužnog antifašizma u glavnome gradu ne ostane.
Žuljeve na jeziku, ogromne i iritantne, baš poput onih Čilićevih iz Wimbledona, dobila je naša ‘liepa plavka’ s Instituta Ivo Pilar opanjkavajući Milana Bandića prije izbora, da bi onda, samo par dana nakon njih, s tim istim Bandićem sklopila koaliciju – pardon, programsku suradnju – i objeručke prihvatila promjenu imena Titova trga, šefovanje u Odboru za imenovanje ulica i trgova, predsjedništvo u još nekoliko odbora po dogovoru, uhljebljivanje stranačkih kadrova u Gradu i tako dalje i tome slično.
Od svih onih silnih afera, sukoba interesa, klijentelističkih pogodovanja, korupcije i rođačkih veza, svih onih suspektnih modela vladanja što su bili sporni sredinom svibnja, od cijelog onog starog Rima, jebene Kartage, Puna, Hanibala, slonova i Katona Starijeg, do sredine lipnja ostala je samo ona stara ‘Manus manum lavat’ ili po domaću – ruka ruku mije.
Vjerodostojno, pošteno i principijelno prije svega.
Bilo bi međutim posve neodgovorno prema vlastitoj pameti misliti da samo mrka i zajebana desnica drži toliko do svojih načela i predizbornih obećanja.
‘Ne postoji apsolutno nikakva šansa da uđemo u koaliciju s HDZ-om’, papagajski su ponavljali hrabri ljevičarski gerilci iz HNS-a neposredno prije proljetnih lokalnih izbora.
‘O našoj suradnji s HDZ-om govori naša povijest, dvadeset sedam godina demokracije u Hrvatskoj, od naše prve predsjednice Savke Dabčević Kurac, do Vesne Pusić pa do mene, mi svoju politiku jasno znamo’, grmio je tako nepotkupljivi predsjednik stranke Ivan Vrdoljak.
‘Prestanite politički silovati HNS, dosta je politike alibija, jer kad nešto kažemo iza toga stojimo svojim riječima, djelima i ponosni smo na to. Nemojte nam dirati ono što je najvrednije – dosljednost i jasne poruke.’
Pa da, tko bi, uostalom, normalan ikada i pomislio da koalira s HDZ-om, strankom koja posjeduje papir, sudski dokaz, da je organizirana i da funkcionira po načelima kriminalne zločinačke organizacije uz koju se vežu nebrojene afere, pljačka društvene imovine, klijentelistička pogodovanja, sukobi interesa, korupcija etc.
Nije međutim problem bio samo u HDZ-u. ‘Željka Markić i njena udruga U ime obitelji svojim izjavama potkopavaju civilizacijske dosege hrvatskog društva kako bi unazadili Hrvatsku’, izdao je svojedobno priopćenje centralni komitet HNS-a.
‘Promjene u sustavu, koje moraju doći, moraju voditi ljudi koji imaju emociju prema hrvatskoj budućnosti, ljudi koji imaju šansu da znanjem i iskustvom, pa i međunarodnim kontaktima povuku Hrvatsku u društvo zemalja kao što su Finska, Danska, Njemačka i Nizozemska, a ne Željka Markić i oni koji Hrvatsku vraćaju u 19.st.’, oglasio se prije izbora i istinoljubivi predsjednik Vrdoljak.
Još sredinom svibnja činilo se dakle kako je najveći problem hrvatskoga društva utjelovljen u liku i djelu besprizornih razbojnika iz HDZ-a, koji su pod egidom domoljublja opljačkali sve što se u ovoj jadnoj državi opljačkati moglo, dovodeći na taj način građane na prosjački štap, i jedne korpulentne spodobe, koja organizira referendume, hoda za život i vraća Hrvatsku u razdoblje inkvizicije.
Činilo se tada kako je HNS spreman odreći se i HEP-a samo da HDZ izbaci iz sedla.
Ceterum censeo Croaticam democraticam societatem esse delendam, završavali bi svaki svoj javni istup salonski ljevičari iz HNS-a u maniri notornog Katona Starijeg, da bi onda nakon toga – nakon što je dakle radi ljepote igre Vrdoljak podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke, a u stvarnosti nastavio drmati iz sjene – zajedno s tim istim HDZ-om, poput obijesnih Rimljana lijepu Kartagu, preorali cijelu Hrvatsku i posolili zemlju da baš ništa od bilo kakve nade u bolje sutra u ovoj državi ne ostane.
Žuljeve na jeziku, ogromne i iritantne, baš poput onih Čilićevih iz Wimbledona, dobili su hipokriti iz Mislavove 8 opanjkavajući HDZ i Željku Markić prije izbora, da bi onda, samo par dana nakon njih, s tim istim HDZ-om sklopili koaliciju – pardon, programsku suradnju – i objeručke prihvatili mjesto potpredsjednika Vlade, ministra graditeljstva i mjesto ministrice znanosti i obrazovanja.
I ne samo to, bez ijednog disonantnog tona na kraju su još spriječili osnivanje istražnog povjerenstva za Agrokor, odradili smjenu članova Nadzornog odbora HRT-a i uz pomoć vlastitih amandmana amenovali Zakon o pravobranitelju za djecu, koji znači automatsku smjenu aktualne pravobraniteljice Ivane Milas Klarić, na čemu je ponajviše inzistirala, nećete vjerovati, upravo notorna Željka Markić.
Vjerodostojno, pošteno i principijelno prije svega.
Od svih onih silnih afera zločinačke organizacije, pljačke, sukoba interesa, korupcije i klijentelističkih pogodovanja, vraćanja Hrvatske u mračni srednji vijek i svih suspektnih modela vladanja što su bili sporni sredinom svibnja, od cijelog onog starog Rima, jebene Kartage, Puna, Hanibala, slonova i Katona Starijeg, do sredine lipnja ostala je samo ona stara ‘Politica concubina est’.
Ili po domaću – politika je kurva.
