Devedesetih godina Franjo Tuđman ratovao je protiv novinara – tih bezglavih smušenjaka, kako ih je volio nazivati – tako što im je nabijao porez na pornografiju.
Ivica Račan više je naginjao ignoranciji i izbjegavanju.
Ivo Sanader kupovini i već opjevanom ‘šarmiranju’. Dobar dio novinskih urednika u njegovo se vrijeme ponašao poput raspomamljenih šiparica.
Šarmirao je doktor Ivo i reportere, i urednike deska, i ozbiljne opinion makere. I lijeve i desne. Rektalni alpinizam prijestolničke štampe tih je dana graničio s dobrim ukusom.
Zoran Milanović svađao se otvoreno, a potom se danima durio ako mu nešto ne bi bilo po volji.
Tomislav Karamarko uvodio je cenzuru uz pomoć svojih nakostriješenih pretorijanaca i zatvarao pipu dotacija nepoćudnim medijima koji nisu uspjeli prepoznati njegov politički genij.
Prije nego što je prdnuo u čabar, on je uspio šarmirati jedino Katarinu Periša Čakarun, Sinišu Kovačića, Tihomira Dujmovića i Velimira Bujanca.
Premalo za nekoga tko je u danima ponosa i slave pokazivao vrlo jasnu ambiciju da od Hrvatske napravi Sjevernu Koreju.
Uopće, policijski dosjei, ladice DORH-a i novinske arhive prepuni su svjedočanstava o kojekakvim iživljavanjima nad novinarima u proteklih četvrt stoljeća.
Dobre namjere pojedine vlasti očituju se ponajprije u odnosu prema medijima. Političari bi morali biti u službi građana, a novinari u službi istine. Kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini.
Lokalno gledajući, možda će to nekome zvučati smiješno, mnogi gradonačelnici, načelnici i direktori javnih firmi štošta bi mogli naučiti od bivšeg gradonačelnika Gorana Habuša.
Čovjeka koji se u gradonačelničkom poslu i politici općenito snalazio kao slon u staklarni, ali koji u saobraćaju s novinarima nipošto nije bio cendravo zlopamtilo niti se zbog novinskih kritika, kojih zaista nije nedostajalo, durio poput uvrijeđene jungferice.
Premijer Andrej Plenković protiv novinara se odlučio boriti von oben dociranjem, nadmenošću, minoriziranjem i umišljenom superiornošću.
‘Izađite na izbore, pobijedite pa onda planirajte proračun’, odgovorio je krajem prošle godine novinaru RTL-a Hrvoju Krešiću na pitanje o proračunu.
‘Kakvo je to pitanje? Kako to mene kao političara možete pitati? U informacijskom smo kaosu, ajmo malo podjela vlasti, zna se što kako radi’, očitao je zatim lekciju novinarima koje je zanimalo mogu li se očekivati uhićenja u Agrokoru.
O napadu povampirenih ‘obiteljaša’ na Novosti nije našao za shodno dati bilo kakav komentar.
Novinarka Dora Kršul prije nekoliko je dana na portalu Srednja.hr objavila iscrpnu usporednu analizu Nacrta akcijskog plana za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i same Strategije, koju je Sabor usvojio 2015. godine, iz koje je jasno vidljivo da su razlike između ta dva dokumenta ogromne.
Iz čega onda proizlazi da je Dijana Vican, predsjednica Povjerenstva za provođenje CKR koje je imenovao sam Plenković, radila kontra Strategije koju je izglasao Sabor, što je blesavo samo po sebi, o proceduralnim svinjarijama i izboru članova Ekspertne radne skupine koji ne zadovoljavaju kriterije natječaja da i ne govorimo.
Plenkovićev komentar? ‘A dobro, dajte, ajmo mistiku pojedinih istraživačkih pokušaja malo kompletno mistificirati’, kazao je premijer, dodajući pritom kako mu ‘djeluje preživahno i predinamično raditi mistiku oko radnog dokumenta koji je u fazi nacrta’.
Ajde, baš lijepo. Tako je dakle Plenković zamislio svoje šefovanje u Vladi i odnos s novinarima koji bi rad te iste Vlade trebali pratiti.
Preslabo je to čak i za šefa kakvog seoskog mjesnog odbora, a kamoli za nekoga tko se želi predstaviti kao vrsni retoričar, europejac i bogomdani državnik svjestan svoje javne funkcije i odgovornosti pred građanima.
Nastavi li tako, Plenković neće ostati upamćen kao državnik, nego kao pajac čiji se mandat može svesti na toleriranje profašističkih eskapada i uzaludno preodgajanje ljubopitljivih žurnalista.
