Deset i pol milijuna kuna potrebno je za liječenje sedmero djece oboljele od visokorizičnog neuroblastoma, koja se liječe u Klinici za dječje bolesti u Zagrebu.
Nije neka lova, složit ćete se. Samo porezni dug Milana Bandića iznosi osamnaest milijuna.
Bolnica međutim tih para nema. Država isto tako, zato je osnovala još jedno u nizu umobolnih povjerenstava za istraživanje ruda i gubljenje vremena koje bi, k’o fol, trebalo smisliti neko rješenje.
U zadnjih godinu dana država je, primjerice, za četvrtinu smanjila naknade za njegu djece s težim poteškoćama u razvoju, ukinula mjesečne invalidnine djeci s dijagnosticiranim Downovim sindromom i na pola skresala sufinanciranje individualnog prijevoza djece s posebnim potrebama od kuće do škole i obratno.
To je, eto, ta vrla superhikovska država koja špara na siromašnima i nemoćnima da bi mogla dati bogatima i moćnima.
To je dakle ta šupačka Hrvatska iz onoga teksta zbog kojeg su Markićkini pretorijanci tražili zabranu srpskih ‘Novosti’.
Ovoga puta nikome od njih, ni gospođi Željki, ni fiškalu Planiniću, ni fizičaru Popovu, ni Batarelu, nikome, uostalom, iz svih tih silnih sekti što su se nakotile u međuvremenu, poput Hrasta, Vigilarea ili U ime obitelji, baš nikome od njih nije palo na pamet organizirati molitveno bdijenje ispred dječje bolnice u Zagrebu ili marširati za živote onih sedmero anđela iz Klaićeve 16.
U ovoj mračnoj kloaki što se državom želi zvati, više se računa vodi o nerođenoj, nego o bolesnoj djeci. Živa i bolesna djeca ne zanimaju nikoga.
Kako i bi. Hodamo za život, a ona su ionako obećana smrti.
