Nemali je broj onih koji su bivšeg župana Varaždinske županije Predraga Štromara u zadnjih mjesec dana pokušavali prikazati kao trećerazrednog političara i nesposobnog činovnika.
U tome je prednjačio, kako je i red, njegov politički otac i protukandidat na nedavnim lokalnim izborima Radimir Čačić.
Kakva zabluda! Štromar, naime, nije nikakav bezvezni ćato, već političar državničkih kapaciteta, hrvatski Bismarck i Churchill u jednome tijelu, čovjek kojemu je pošlo za rukom nešto što u hrvatskoj politici nije uspjelo nikome prije njega.
U ne tako dugoj povijesti naše parlamentarne demokracije dosad nije zabilježeno da je netko odsjedio osam lagodnih godina u fotelji župana jedne sasvim prosječne hrvatske županije, da je nakon toga uvjerljivo izgubio izbore, da mu se nakon izbornog debakla stranka raspala na proste faktore, i da je onda nakon svega toga – umjesto da završi u ropotarnici političke povijesti – u sumanutom kopernikanskom obratu postao, ni manje ni više, potpredsjednik Vlade i resorni ministar.
I to ne ministar nekog tamo lijevog ministarstva, nego ministar graditeljstva, prvi čovjek upravo onog ministarstva u kojem je prije petnaestak godina vedrio i oblačio njegov politički otac i neimar Radimir Čačić.
Može li zabavnije i luđe? Teško. Živimo povijest. Aferim!
Ulazak HNS-a u Plenkovićevu Vladu jedni nazivaju prevarom birača, drugi posve legitimnim političkim činom, treći besprizornim kurverajem. Ovisno o tome iz kojeg rakursa gledate na stvari.
Jedno od zabavnijih objašnjenja kojim je vodstvo stranke pokušalo opravdati svoju odluku tiče se zabrinutosti oko provođenja reformi, prvenstveno reforme obrazovanja.
Budimo ozbiljni, dosadašnje iskustvo ukazuje na to da je HNS-u do reformi stalo otprilike koliko i ovome potpisniku do članstva u HDZ-u.
Kurikularnu je reformu kao predizborni adut počeo koristiti Ivan Vrdoljak – i to u trenutku kada je već postalo sasvim jasno da će stranački brod na izborima biti torpediran nepovjerenjem birača – ne bi li na taj način zadobio simpatije onog pristojnijeg dijela biračkog tijela koji se ne slaže s vizijama i zamislima Dijane Vican i Jasminke Buljan Culej.
HNS je u više navrata participirao u vlasti na nacionalnoj razini. Dovoljno dugo da se uvjerimo u to kako mu je od svih reformi ovoga svijeta uvijek bilo važnije politikantsko kadroviranje. Zbrinjavanje stranačkih zaslužnika u HEP-u, primjerice, vazda je imalo prednost ispred krucijalno važnih gospodarskih i svjetonazorskih pitanja za ovo društvo.
U tom smislu indikativno je pismo koje je vršitelj dužnosti predsjednika stranke poslao nemalo iznenađenom članstvu nakon odluke da se krene s HDZ-om. ‘Hrvatska i svi njezini građani važniji su od nas samih i naših političkih karijera’, napisao je između ostalog Predrag Štromar.
Dokaz je to da participacija u vlasti na nacionalnoj razini, ako ništa drugo, blagotvorno djeluje na smisao za humor.
Ako bismo međutim u cijelom tom košmaru oko novostvorene koalicije morali pronaći i nešto dobroga, onda je to svakako činjenica da je HNS ni kriv ni dužan, spašavajući što se spasiti da, direktno ili indirektno utjecao na smjenu dvojice ministara čiji bi se dosadašnji postupci, barem neki od njih, mogli nazvati u najmanju ruku dubioznima.
Riječ je, dakako, o Barišiću i Stieru. HNS je dakle uspio napraviti nešto što nije uspjela kompletna stranačka i nestranačka ljevica.
Za pretpostaviti je da će se HDZ i HNS lako dogovoriti oko ekonomskih pitanja. Koplja će se, po svemu sudeći, lomiti na ideološkom planu. Pitanje je koliko su u HDZ spremni dopustiti da, primjerice, Blaženka Divjak najavljenim liberalnim zaokretom obezvrijedi većinu onoga na čemu je HDZ gradio svoj identitet zadnjih nekoliko godina.
Moguća su dva scenarija. Ili će se Vlada raspasti do jeseni ili principijelnost u njoj neće imati bogzna kakvu cijenu.
