Povratak 1
Godinu dana otkako mu je Sabor izglasao nepovjerenje, Tihomir Orešković vraća se u hrvatsku politiku na mala vrata.
Na lokalnim izborima podržat će najkvalitetnije ljude, dakle kandidate Mosta.
Neće se, kaže, učlaniti u stranku, jer njegova je stranka Hrvatska, ali bit će aktivan ukoliko nekome zatreba njegovo mišljenje.
Ajde, baš lijepo. Koliko je Oreškoviću stalo do Hrvatske i njenog gospodarskog buma govori i činjenica da mu hrvatske građevine, tj. porezni obveznici – unatoč pustim milijunima na računu, satovima, bemburama i lexusima što ih je prijavio u imovinskoj kartici – još i danas, godinu dana nakon što je potpisao kapitulaciju, isplaćuju plaću.
Oreškovićeva mišljenja i savjeti, sva je prilika, bit će od koristi upravo i jedino rashodovanim kadrovima iz Mosta, pogotovo sada nakon ljubavnog kraha s Plenkovićevim HDZ-om.
Čemu smo, uostalom, već mogli svjedočiti ovih dana. Još se bivši premijer nije stigao odjaviti iz hotela u kojem je održao pres-konferenciju, u novinama je već stršao naslov kako je Ružica Vukovac, državna tajnica u Ministarstvu poljoprivrede, zatražila famoznu naknadu 6+6, šest mjeseci pune i šest mjeseci pola plaće, i to, nećete vjerovati, za nepuna dva tjedna rada.
Kao razlog navela je činjenicu da je potrošila svu ušteđevinu.
Upravo briljantno. Ako može Tim, što ne bi mogla Ružica.
Povratak 2
Osim Tihomira Oreškovića, povratak u Hrvatsku najavio je i Leopold Mandić.
U kolektivnoj memoriji još uvijek su žive slike njegova prošlogodišnjeg gostovanja u Zagrebu. Tko bi, molim vas, mogao zaboraviti kilometarne kolone pred zagrebačkom katedralom i višesatni direktni prijenos balavljenja nad truplom tobožnjeg sveca.
Na sveopće oduševljenje ovdašnjih nekrofila, veliki ispovjednik odradit će sredinom rujna pravu pravcatu turneju duž cijele jadranske obale. I to sedamdeset i pet godina nakon smrti.
Kakav Springsteen, kakvi bakrači.
Pobjednici i poraženi
Nije bilo lako, ali nekako smo uspjeli preživjeti još jedan tradicionalni miting u Bleiburgu.
Riječ je o ‘najvećem neonacističkom okupljanju u Europi, gdje se komemoriraju pripadnici jednog fašističkog režima koji je snažno podržavao nacistički stroj smrti’.
Tako barem tvrde njemački mediji, ne znam kako stojite s praćenjem inozemne štampe.
Ono što je dakle ovogodišnju obljetnicu učinilo drugačijom od prethodnih jest upravo to što su sada – osim, naravno, domaćih komunističkih izdajnika – protiv ustaškog derneka na blajburškom polju stali rogoboriti i ozbiljni, strani mediji.
Nijemci, koji bi dali sve da su u prvoj polovici četrdesetih godina prošlog stoljeća bili na pravoj strani, ne mogu se, jebiga, načuditi gluposti onih koji su iz najvećeg rata u povijesti izašli kao pobjednici, ali se, eto, sedamdeset i dvije godine kasnije još uvijek svojevoljno i uporno guraju među poražene.
Sučeljavanje
N1 televizija organizirala je prvo sučeljavanje kandidata za varaždinskog gradonačelnika.
Priliku da iznesu svoje stavove i programe dobili su tako Alen Kišić, Damir Habijan, Natalija Martinčević i Ivan Čehok.
Kako je i bilo za očekivati, sučeljavanje je proteklo u zdravom duhu međusobnog nabacivanja optužbama, pravoj bujici citata i besramnog japajakanja.
Birači koji unaprijed nisu imali jasnu sliku o tome kome će iduće nedjelje dati svoj glas teško da su mogli biti išta pametniji nakon ove rasprave.
Kako se u tih sat i pol koliko je trajala debata zapravo i nije moglo čuti ništa odveć pametnog i za budućnost grada korisnog, poslužimo se za ovu prigodu simpatičnim mudrostima onih koji su o varaždinskim lokalnim izborima ipak imali nešto više za reći.
‘Ono što je dopušteno, nije nužno i časno’, kazao je Marko Tulije Ciceron, inače već godinama omiljeni mislilac varaždinske političke elite.
‘Korijeni učenja su gorki, ali su plodovi slatki’, nadovezao se slavni Aristotel.
‘Kocka je bačena’, prokomentirao je trenutačnu političku situaciju Gaj Julije Cezar.
‘Čovjek treba obrađivati svoj vrt’, složio se i veliki Voltaire.
‘Koliko košta kilo mozga’, zapitao se onda Ivan Milas.
‘Zagreb je lijep po kiši’, dodao je slavni Davor Bernardić.
‘Mnogi ljudi uspjeli bi u malim stvarima, samo da ih ne muče velike ambicije’, kazao je na kraju rasprave Nepoznat Netko.
Sloboda mišljenja
Ako ne računamo Lawrencea Kraussa i još nekoliko iznimaka koje potvrđuju pravilo, na svijetu postoje dvije vrste fizičara.
Jedni su fahidioti sa zakržljalim smislom za socijalnu interakciju.
Drugi su samo idioti čiji pogledi na svijet savršeno korespondiraju s razmišljanjima notornog Josepha Goebbelsa.
Luka Popov – možda poznatiji kao jedan od panelista u grozomornoj hateveovoj emisiji ‘Peti dan’, nego kao fizičar – sablaznio je javnost nakon što je komentarom na Twitteru stao u obranu poremećenog popa Alojzija Asića koji je odbio pričestiti dijete s Downovim sindromom.
‘A sada zamislite ovakav naslov: Skandal u Hrvatskom autoklubu – instruktor vožnje ne dozvoljava slijepim osobama da…’, napisao je Popov na popularnoj društvenoj mreži.
Skupina građana pokrenula je nakon toga inicijativu i zatražila da se Popovu otkaže angažman u gore spomenutoj emisiji.
Njegovi apologeti pozvali su se pak na demokraciju i slobodu mišljenja.
Potonji su, naravno, potpuno u pravu. Ipak živimo u zrelom demokratskom društvu.
Mišljenja su, što bi rekao Clint Eastwood, kao i šupak, svi ih imaju.
Mišljenja su važna. Upravo su mišljenja ta koja pametne ljude razlikuju od bolesnika.
