Drvlje i kamenje sručilo se na redatelja Olivera Frljića zbog predstave ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ igrane u sklopu splitskog festivala ‘Marulićevi dani’. Navikli smo na to. Nije prvi puta. Situacija neodoljivo podsjeća na gungulu oko predstave ‘Bakhe’ otprije desetak godina, samo što više nema Ćaće Sanadera da izrekne pravorijek i jednim potezom riješi problem.
Elem, dvjestotinjak desničarskih ekstremista iz katoličkih udruga, HSP-a, HOS-a, Hrasta i sličnih lobotomiranih sekti, uz snažnu podršku Crkve i blagoslov Ministarstva kulture, okupilo se pred kazalištem prije predstave i poručilo sotoni Frljiću neka odjebe iz njihova grada, optužujući ga pritom da vrijeđa ‘njijove vjerske i nacijonalne osječaje, đava ga pakleni odnijo, da ga odnijo’.
Ostaje nejasno otkud im uopće takav zaključak budući da barem devedeset devet zarez devet posto tih bukača izgleda kao da su značenje riječi ‘predstava’ i ‘kazalište’ tražili u susjedovu rječniku stranih riječi par minuta prije samog mitinga. Istovremeno, iz ministarstva gospođe Obuljen Koržinek stiglo je priopćenje u kojem stoji kako je pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela potrebno imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje svakog pojedinca i društvene skupine.
Još bi se, ajde, nekako i dalo razumjeti to da umjetnički izraz pojedinca ne shvaćaju bojovnici HOS-a ili časne sestre, lako za to, ali kada posvemašnje nerazumijevanje pokazuju plaćenici iz ministarstva koji bi o umjetnosti i kulturi najviše trebali voditi računa, tada čitava stvar dobiva posve novu dimenziju i postaje zabrinjavajuća.
Dakako, potpuno je glupavo i bespredmetno kanalizirati umjetnost u ideološke tokove i postavljati je u okvire dopuštenog i nedopuštenog. Otkad to točno umjetnost ne bi smjela biti provokativna? Samo o piscima, po čijim se predlošcima predstave i rade, i njihovoj provokativnosti mogla bi biti napisana jedna kapitalna studija.
Euripid je, primjerice, bio provokativan Grcima, Flaubert i Baudelaire Francuzima, Gombrowicz Poljacima, a Kamov nama. Kategorije sviđanja i vrijeđanja odbačene su u umjetnosti još u antičko doba. Jedini kriterij koji može doći u obzir jest taj ima li umjetnost, u ovom slučaju kazališna predstava, umjetničku vrijednost ili nema.
Ne postoji dakle dopuštena i nedopuštena umjetnost, već samo dobra i loša. A pravo da se uvrijedi ima svatko. Kako ne. S time da uvrijeđenost nikako i nikada ne može biti opravdanje za nasilje ili poziv na mržnju. Što je najčešće, pa tako i u vezi Frljića, itekako slučaj.
Vilajet
Četvrt stoljeća nakon stjecanja tobožnje neovisnosti Hrvatska tako funkcionira kao neprikosnoveni bastion iracionalnosti. Zemlja u kojoj konačan sud o kvaliteti predstava daju spodobe koje u životu nisu kročile nogom u kazalište.
U kojoj o lijepoj književnosti i lektiri odlučuju polupismeni ljudi. U kojoj glavnu riječ o seksu vode župnici. U kojoj o tekovinama antifašizma sude deklarirani neonacisti. U kojoj prodike o etici drže moralna strašila, razbojnici i hulje. U kojoj o pravima žena i homoseksualaca brinu osvjedočeni šovinisti i homofobi. U kojoj, što bi rekao pjesnik, Hrvat može biti četnik, ali Srbin ne može biti poglavnik.
Smjena
Andrej Plenković napokon je shvatio kako stoje stvari. Opasnost, naime, ne dolazi s Iblerova trga, nego iz Metkovića. Glasačko tijelo ne nagriza mu obezglavljeni SDP, nego koalicijski partner Most.
Stoga je promptno smijenio trojicu ministara iz njihove kvote. Orepića, Šprlju i Dobrovića. Potencijalni sukob interesa ministra Marića u tom smislu došao mu je kao as na cenku.
Sve u svemu, hvalevrijedan potez. Pod ovim bokunom neba Most je zasigurno najgrandioznija politička prevara još tamo od vremena Borisa Mikšića.
Izbori
Božo Petrov priziva prijevremene izbore. Ima on taj običaj da se prije izbora – lokalnih, predsjedničkih, izvanrednih, parlamentarnih, sasvim svejedno – pokušava predstaviti drugačijim od ostatka političke žgadije. Otprilike mjesec, dva prije izbora odjednom postaje moralan, nepotkupljiv, pošten i dosljedan.
U tome zna biti toliko ostrašćen da svoje laži čak ovjerava kod javnog bilježnika. Dovoljno smo međutim iskusni i znamo: jedini smisao prijevremenih izbora koje priziva prva violina Mosta jest da se ugrabi još pokoja sinekura, koji mandat i pozicija, i da onda nakon njih Petrov po treći put formira vlast s, kako kaže, licemjernim i pokvarenim HDZ-om.
Treći put, kažu, i Bog pomaže. A Petrov i Bog su, znamo i to, odavno na ‘ti’.
Račan
Prošlo je deset godina od smrti Ivice Račana. Cijenili su ga mnogi, a prezirao ga je Andrija Hebrang. Što je sasvim dovoljna referenca i dobar argument za tvrdnju da vam život nije prošao uludo.
Bio je član Saveza komunista, hrvatski premijer i prvi predsjednik SDP-a koji se proslavio odlučnim ‘možda’. Da mu se kojim slučajem život nije potrošio prebrzo, pitanje je bi li uspio preživjeti činjenicu da mu stranku danas vode polupismeni tviteraši poput Bernardića i Perkovićevi fanovi poput Grbina, koje na društvenim mrežama zajebava čak i ocvala Jadranka Kosor.
Naspram njih, naime, čak se i ona doimala kao sasvim ozbiljna i racionalna političarka.
