Alpe
Nije lako biti simpatizer, a kamoli član Mosta ovih dana u Hrvatskoj. Gotovo na dnevnoj bazi na vidjelo izlaze potresna svjedočanstva o dirigiranom progonu, staljinističkim čistkama i beskrupuloznom obračunu s hrabrim ljudima koji su goruće probleme napaćene hrvatske države naumili riješiti učlanjivanjem u ovu političko-molitvenu sektu.
‘Mog kolegu Ivana Kovačića pokušali su pregaziti automobilom. Ante Pranić fizički je napadnut u kafiću uz pokušaj gušenja. A zlikovci su išli tako daleko da je fizički napadnuta i supruga našeg Marka Sladoljeva, sada kandidata za gradonačelnika Zagreba’, otvorio je javnosti dušu vidno potreseni Božo Petrov.
O teroru i revanšizmu u Dubrovniku da se i ne govori.
‘Saborski zastupnik Mosta Maro Krstić danas je objavio kandidaturu za gradonačelnika Dubrovnika’, nastavio je Petrov u jednome dahu, ‘a nedugo zatim na njegovom su automobilu oštrim predmetom probušene gume. Nekome je očito poremetio planove i izazvao reakciju straha, tolikog straha da je ta osoba posegnula za ovako agresivnim činom.’
I taman kada se čovjek zgrozi kakvog sve svijeta ima, novinari lokalnog portala otkrili su, nećete vjerovati, da je bušenje guma u Krstićevu kvartu pravilo, a ne iznimka, da se ne događa samo gradonačelničkom kandidatu Mosta, već i brojnim drugim susjedima, i da ustvari nema veze s političkim obračunima, nego poremećenim, zlosusjedskim odnosima.
Isto su potvrdili policija i lokalni vulkanizer kojem posao, izgleda, već neko vrijeme cvjeta.
Petrov se međutim nije dao pokolebati.
‘Za one koji ne znaju’, kazao je, ‘i sam sam fizički napadnut izuzetnom žestinom. Tolikom da mi je mobitel koji sam držao na uhu spasio život jer je osoba bila spremna skončati ga udarcima pepeljarom u sljepoočnicu.’
Da svojedobno nije bio pravovjerni član Hrasta, slučaj bi već zasigurno bio povjeren gospođi Marple, pardon Markić, iz detektivskog ureda U ime obitelji, koja bi provjerenim metodama, demonstriranim u poznatom slučaju atentata na Sašu Lekovića, utvrdila kako je Petrov, u izmaglici alkoholnih para, samome sebi razbio pepeljaru o čelo.
Nema druge, bit će da su se članovi Mosta osovinama zla zamjerili svojim moralom, nepotkupljivošću i principijelnom borbom za javni interes. Zaista, takav otklon od petparačke demagogije i uporno inzistiranje na poštenju u Hrvatskoj mogu biti opasni po život.
Nadležne institucije stoga bi trebale razmisliti o tome da Petrova i družinu sklone negdje na sigurno. U kakvu sigurnu kuću negdje u Alpama, recimo. Barem dok ne završi ova gungula oko predizborne kampanje.
Ako je maleni Nikola Grmoja u Alpama svojedobno uspio preživjeti smak svijeta, valjda će i Božo Petrov gore uspjeti preživjeti lokalne izbore.
Fizika
Na duže pruge gledano, čini se kako Davor Bernardić jedini uspijeva držati ubitačan ritam u gotovo svakodnevnom izvaljivanju bedastoća što ga od samog početka svog mandata nameće predsjednica KGK.
U rijetko viđenoj umnoj vratolomiji, gotovo zaumnoj, u nedavnom intervjuu Jutarnjem listu, Bernardić je uspio nemoguće – pomiriti znanost i religiju.
‘Kao i većina fizičara vjerujem u Boga. Ne idem na misu svaku nedjelju, nego kad mi dođe. U fizici je to tako. Kad dođete do određenog stupnja u znanosti i ne možete dalje, onda kažete to je Božje djelo.’
Zanimljivo. Sve ono što ne razumiješ najbolje je odmah pripisati volji Svemogućeg Bradonje.
Problem je međutim u tome što je takva znanstvena metoda kompatibilnija s teologijom nego s ozbiljnom fizikom.
Bit će da se šef SDP-a u formativnim godinama oduševljavao Vladimirom Paarom i Davorom Pavunom, a zaobilazio Stephena Hawkinga i Lawrencea Kraussa.
Premda je kao srednjoškolac bio dvostruki državni prvak u fizici, koju je naposljetku i diplomirao na zagrebačkom PMF-u, Davor Bernardić odabrao je politiku kao životni poziv.
Politika od toga neće imati velike koristi, ali fizika će svakako biti na dobitku.
Jezik
Ravno pedeset godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – objavljene u Telegramu, sa zahtjevima utvrđivanja nedvojbene jednakosti i ravnopravnosti četiriju književnih jezika, slovenskog, srpskog, hrvatskog i makedonskog – u Sarajevu je predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku, nastala kao rezultat regionalnog projekta Jezik i nacionalizam.
Namjera joj je, kažu inicijatori, aktivno utjecati na postojeće nacionalističke jezične prakse u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji.
Pojednostavljeno govoreći, cilj Deklaracije jest da jezik napokon prestane biti moneta za jeftina nacionalistička potkusurivanja u regiji, što je dosad nedvojbeno bio i što u konačnici u pravilu dovodi do negativnih pojava poput segregacije u višenacionalnim sredinama, izmišljanja razlika tamo gdje one ne postoje, birokratskih prisila, cenzure i tako dalje i tome slično.
Dosad ju je potpisalo dvjestotinjak lingvista, književnika, znanstvenika, aktivista i drugih osoba iz javnog života spomenutih zemalja.
To, naravno, nipošto ne znači da je Deklaracija naišla na konsenzualni prijem. Od strane hrvatskih nacionalista, recimo, dočekana je na nož.
Nezapamćena se halabuka digla oko toga zadnjih dana. Stranačka desnica, HAZU i Crkva nemalo su zabrinuti za budućnost hrvatskog jezika.
Zlatko Hasanbegović ustvrdio je kako je riječ o ‘vukovskom vapaju jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom’.
Ovaj neuspjeli pokušaj duhovitosti, dakako, potpuno je nevažan u čitavoj priči. Bilježim ga tek kao potvrdu da ustaški sentimentalizam i humor ne idu u istu rečenicu.
Ne znam jeste li primijetili, kad god je na tapeti rasprava o jeziku i njegovoj navodnoj ugroženosti, uvijek su najglasniji oni što za cijelog života nisu uspjeli naučiti da se kuća piše s mekim ć i da se pridjev hrvatski piše malim slovom.
Ako hrvatski jezik i trpi nekakvu ugrozu, onda to može zahvaliti upravo njima. Hrvatski jezik ugrožen je jedino od strane nepismenih korisnika i nacionalističkih silovatelja jezika.
Što se tiče same Deklaracije, razloga za paniku, naravno, nema. Deklaracija o zajedničkom jeziku ne obavezuje nikoga. Ona nema karakteristike zakonskog propisa. Ako pak vas muči pitanje hoće li nakon nje Hrvati i Srbi početi govoriti istim jezikom, odgovor je – naravno da neće.
Hrvati i Srbi, naime, istim jezikom govore već stoljećima.
Hrvatska
Situacija je izmakla kontroli, Agrokor je u fazi raspadanja, više sliči na kadaver nego na ozbiljnu firmu, portali javljaju kako Todorić više ne upravlja svojim carstvom, na policama nema cigareta, kauguma ni limuna, mali dobavljači muku muče oko naplate, radnici strahuju od otkaza, Plenkovićeva Vlada dovija se kako spasiti Gazdino dupe i gura ‘lex Todorić’, ministar Marić osumnjičen je zbog falsificiranja financijskih izvješća, Rusi su instalirali kriznog upravitelja koji se baš i ne doima kao milosrdan tip, ako Todorić prdne u čabar, kažu upućeni, pola Hrvatske bit će u govnima do grla, ukratko, sve polako odlazi kvragu.
Istovremeno, Hanžekovićev Jutarnji list objavljuje vijest pod naslovom ‘Munjevita reakcija policije – uhitili umirovljenika koji je krao Cedevitu pa se potukao sa zaštitarkom’.
Kako se navodi, 73-godišnji umirovljenik R.R. ušetao je u trgovinu Konzuma u Zagrebu i pokušao ukrasti ‘više stotina grama teško pakovanje Cedevite, čija vrijednost ne prelazi trideset kuna’.
Njegov potez uočila je zaštitarka, u međuvremenu je došlo do naguravanja pa se u priču morala uključiti i policija. Zbog razbojničke krađe umirovljenik je odveden u službene policijske prostorije na ispitivanje, a Cedevita je vraćena u trgovinu. Završena vijest.
Ako mene pitate, to je otprilike sve što ovoga trenutka morate znati o Todoriću, Vladi, policiji, novinarstvu i državi u kojoj živite.
