Prije rata Ivica Todorić bavio se uglavnom maćuhicama i gladiolama. Zatim je u narednih dvadesetak godina, od devedesetih naovamo, u zlatnom dobu ovdašnjih konjokradica i sjecikesa, na ovaj ili onaj način pohlepno pokupovao polovicu Hrvatske, sve što mu se našlo na putu, tvrtke, plaže, helikopter, vile, otoke, Vladu, dvorac iznad Zagreba, Sabor, gradonačelnike i sudbine pedesetak hiljada ljudi.
Da, i medije, naravno. ‘Bika bi ljubio među rogove. Hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao’, izvještavao nas je svojedobno u Jutarnjem listu Nino Đula iz mračnih dubina Todorićeva prkna. Jednakom brzinom kojom je propadalo hrvatsko gospodarstvo raslo je Todorićevo privatno poslovno carstvo.
Gargantua iz Kulmerovih dvora godinama je halapljivo gutao sve što je bilo ponuđeno na stolu, dovevši se na koncu u situaciju u kojoj bi mu glave mogao doći ipak poneki zalogaj previše. Danima već čitamo dramatične vijesti o kolapsu Agrokora. Ozbiljne analize govore kako je taj kolaps rezultat iracionalnog poslovanja i neutažive žeđi za moći.
U predstojećem razdoblju, tvrde analitičari, teške osobne odluke morat će donijeti najpoznatiji hrvatski poduzetnik. Obični smrtnici teške osobne odluke donose svaki dan. S tom razlikom što se njegova odluka u konačnici svodi na to hoće li se odreći jednog modela helikoptera za drugi, a vaša hoćete li se odreći godišnjeg odmora kako biste djetetu priuštili nešto bolje od njegove K+ paštete.
Premijer Plenković pozvao je na razboritost u ovom teškom trenutku. Branko Grčić polomio je kičmu trudeći se objasniti zašto bi država trebala spasiti Todorićev privatni biznis. Čak je i Ivan Vrdoljak ponudio svoje usluge u rješavanju problema, ali njegov istup kao i obično nitko nije shvatio odveć ozbiljno.
Mora da se Gazda barem na trenutak osjetio poput mladog Santiaga u Coelhovu ‘Alkemičaru’: kada nešto zaista trebaš, čitav politički vrh će se urotiti da to i dobiješ. Propadali su ovdje, govorim napamet, Bagat i GP Primorje, Svilana i Mobilia, Dalmatinka i Cetinka, Jedinstvo i TOZ, Polet i Jugoplastika, DINA Petrokemija i TŽ Drava, propadala su brodogradilišta, industrija i poljoprivreda, propalo je, ustvari, u Hrvatskoj sve što je moglo propasti, ali baš nikada dosad nitko iz državnog vrha nije prstom mrdnuo da spasi stvar i hiljade radnih mjesta. Nitko nikada do slučaja Agrokor.
Gazda je ipak nešto drugo. Radi njegova carstva hotimično je riskirano i upropašteno gospodarstvo čitave države. Možete stoga biti spokojni. Premda to uopće ne bi bila loša vijest, feudalizam u Hrvatskoj ipak neće propasti. Kmetski mentalitet preduboko je ukorijenjen u hrvatskom biću.
Otpremnina
Dok deseci hiljada Hrvata svakodnevno pune autobuse i trbuhom za kruhom odlaze u inozemstvo, najčešće Njemačku ili Irsku, evo jedne lijepe priče o tome kako se i u Hrvatskoj, mimo gnjavaže s natječajima i ubitačnom hrvatskom birokracijom, može pronaći sasvim pristojan i dobro plaćen posao. Naravno, pod uvjetom da ste član HDZ-a i nekadašnji ravnatelj Caritasa.
Nakon što ga je Vlada u siječnju razriješila dužnosti pomoćnika ministra rada i mirovinskog sustava, gospodin Mario Bebić zaposlio se u Hrvatskoj pošti. I to odmah na direktorskom mjestu. Ne bi to, naravno, bilo ništa čudno, državne firme odvajkada funkcioniraju kao karitativne ustanove za zbrinjavanje stranačkih legionara, da prije par godina taj isti Bebić u toj istoj Pošti nije dobio otkaz i sasvim pristojnu otpremninu.
Svojim je prijašnjim radom, kažu u HP-u, uvelike pridonio poslovanju i najvećoj transformaciji tvrtke koja je opstala na tržištu. Zbog silnih zasluga, nema što drugo biti, uprava mu je onda izglasala nepovjerenje i isplatila 114.318 kuna otpremnine. Riječ ja dakle o klasičnom hrvatskom paradoksu. Ako je netko bio tako sposoban, zašto je onda uopće dobio otkaz?
Ako je nesposoban, zašto je onda sada, nakon par godina, ponovno zaposlen na direktorskom mjestu? Vjerojatno zato da nekog sposobnijeg ne bismo morali vraćati iz Njemačke ili Irske.
Balet
Samo Nebo zna što se točno zbivalo u glavi predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kada je nakon premijere ‘Labuđeg jezera’ u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu ničim izazvana i potpuno van protokola i lijepih običaja iz svečane lože sišla na binu, poklonila se publici i prisvojila buket namijenjen cijenjenom koreografu Vladimiru Malakovu, nekadašnjem umjetničkom ravnatelju Staatsballetta u Berlinu.
Nitko međutim još uvijek ne zna što se točno zbivalo u glavi Davora Bernardića, šefa SDP-a, izgubljenog u vremenu i prostoru, kada je dva dana nakon toga ničim izazvan i smrtno ozbiljan predložio da se istoj toj predsjednici povećaju ovlasti i da ona ubuduće samostalno i na svoju ruku koordinira rad i bira ministre u tri Vladina ministarstva.
Duhovnik
‘Hrvatskoj je potrebna revizija ugovora s Vatikanom (…) Vjeronauk treba maknuti iz škola (…) Bojim se da su oltari postali mjesta s kojih se širi netolerancija i mržnja (…) Bitka za biti pravi čovjek ne traje dugo, samo dok smo živi.’ Ove su riječi, što bi rekao veliki Tin, crne od dubine i kao da ih je preko usana prelamao netko iz Radničke fronte ili Nove ljevice.
Izgovarao ih je međutim, ustrajno i glasno, jedan župnik. Jedan od rijetkih koji se uspio othrvati zovu nacionalističkih sirena i kojem su osobno dostojanstvo i intelektualna čestitost bili važniji od koristoljublja, komfora i zavodljive topline prevrtljivog čopora. Bio je trn u oku službene Crkve zato što je živio onako kako se njegova ‘braća po oružju’, pokvarena i preslaba za to, nikada nisu usudila živjeti. Svašta bi mu se, dakako, dalo predbaciti.
Daleko od toga da je bio bezgrešan. I premda se nikada ne bi mogli složiti oko metafizičkih postavki religije, kada bi ovaj potpisnik kojim slučajem tražio utjehu u vjeri, volio bi da mu tu vjeru propovijeda netko poput ovog duhovnika. Predzadnjeg zimskog jutra ove godine nekima je umro don Ivan Grubišić. Drugima su ostali Košić, Stojić i Pozaić.
