Kada se pobroje svi pobijeni u sjeni križa Katoličke crkve, bilo da je riječ o križarskim i inim ratovima, konkvisti ili istrebljivanju heretika, Džugašvili i Pol Pot, recimo, na trenutak bi se mogli učiniti kao altruistički nastrojeni volonteri kakve humanitarne organizacije.
Izbor između vješanja i spaljivanja vrlo često bio je maksimum kršćanskog milosrđa, a bešćutnost i gadosti pojedinih vjerskih poglavara zasigurno prelaze granice najpokvarenije ljudske mašte.
Papa Ivan XII., nasumice navodim, bio je istinski ‘party animal’, razvratnik i ubojica kojem su silovanja i incest služili kao sredstvo za razbijanje svakodnevne monotonije.
Lav X. neistomišljenike je trovao hranom, Aleksandar VI., častohlepni bogataš i prodavač oprosta, uz čije se ime vežu razularene bakanalije, nepotizam i incest, imao je desetero djece, poneko od njih i s vlastitom kćeri Lukrecijom, Urban VI. mučiteljima se znao požaliti kako krici mučenika nisu bili dovoljno glasni.
Bonifacije VIII. osim masovnih pokolja obožavao je i grupnjake, Julije II. druženja s prostitutkama platio je sifilisom, i tako dalje i tome slično.
Suvišno je uopće i naglašavati kako su se svi do jednoga zaklinjali u prave kršćanske vrijednosti.
Papa Pio XI. znao je kazati kako je Duce Mussolini ‘čovjek kojeg je poslala božanska providnost’.
Pio XII. pisao je ‘ljubavna pisma’ Adolfu Hitleru. Istom onom, dakle, kojem je stranu držao, i na njega se ugledao, Ante Pavelić.
Isti onaj čije se obljetnice smrti – i to u rubrici kulture, kao da je riječ o neshvaćenom umjetniku, a ne poremećenom zločincu – s nostalgijom prisjećaju moralne vertikale na Markićkinom portalu.
Isti onaj kojem je vojni vikar bio Alojzije Stepinac. Dakle, isti onaj što se onomad baš i nije pretrgao od protivljenja rasnim zakonima, i čije se ime ovih dana često mota po ustima ovdašnjih konzervativaca, crkvenjaka, obiteljaša, vigilanata i predbolničkih molitelja.
Koji se, nota bene, također svi do jednoga riječima zaklinju na prave kršćanske vrijednosti, a svojim bi djelima nerijetko posramili vlasnika bordela ili ratnog zločinca.
Kamo točno smjera zabilježeni tok svijesti, pitate se. Odgovor je – nikamo. Lišen je bilo kakvih pretenzija. Neka posluži tek kao malecki prilog trenutačno tako popularnom suočavanju s prošlošću koje predvode upravo suvremeni križarski bojovnici.
Glajhšaltung
‘Prošlost treba zaboraviti, ali i izučavati’, zaključio je svojedobno, na vrhuncu moći, u međuvremenu zaboravljeni Zlatko Canjuga.
Kao odgovor na recentne ustašluke u Jasenovcu, Vlada predvođena premijerom Plenkovićem oformila je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.
Riječ je o praksi koja se, izgleda, itekako omilila vladajućoj garnituri, budući da je Plenkovićeva Vlada u svom kratkotrajnom mandatu dosad imenovala već devet raznoraznih povjerenstava koja bi trebala dati pravorijek o određenim društvenim problemima.
Ono što Vijeće za suočavanje s prošlošću, kako ga se kolokvijalno naziva, možda ipak razlikuje od ostalih vijeća jest činjenica da mu je po svemu sudeći unaprijed određeno što treba utvrditi.
Uz odriješene ruke u izboru metoda rada, primarni zadatak Vijeća svodi se zapravo na jeftino ideološko glajhšaltovanje. Stvaranje uvjeta koji će omogućiti da se između ustaštva i antifašizma, odnosno Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske i Titove socijalističke Jugoslavije, stavi znak jednakosti.
Tome u prilog govore i izjave pojedinih članova Vijeća, npr. Ante Nazora koji kaže da će u fokusu rasprave biti ‘velika crna rupa’, odnosno period od ’45. do ’90., ili pak Ive Lučića koji tvrdi da ja ‘antifašizam kao sustav vrijednosti veoma upitan’.
Naime, kada bi se rečeno Vijeće zaista željelo baviti posljedicama vladavine nedemokratskih režima, teško da bi se moglo ograničiti samo na period o kojem govori Nazor, bez da se pozabavi razdobljem vladavine Titova generala Franje Tuđmana.
Na oba oka trebalo bi zažmiriti kada bismo, recimo, odgovornost za egzodus dvjestotinjak hiljada ljudi tijekom Oluje, zataškavanje ratnih zločina, nepriznavanje izbornih rezultata, poticanje gospodarskog uništenja ili suspendiranje medijskih sloboda, željeli prošvercati pod dobre demokratske običaje.
Plenkovićevo Vijeće, nažalost, o tome neće reći ni riječi.
Demografija
‘Svjetska populacija se kontinuirano povećava od srednjega vijeka, uz posebno brz rast od 1955. do 1975. godine. Većina tog rasta odnosi se na zemlje u razvoju.
S druge strane, u većini europskih, posebice istočnoeuropskih zemalja, demografski su pokazatelji već dugi niz godina negativni.
Tako je i u Hrvatskoj, koja demografski stari’, kazao je vidno zabrinuti premijer Plenković na konferenciji ‘Demografija – refleksije na mirovinski sustav’, održanoj u zagrebačkom hotelu Esplanade.
Stvarno, u 2016. godini, prema podacima Zavoda za statistiku i MUP-a, u Hrvatskoj je registrirano 36.372 novorođenih. Umrlih 52.034. Razlika iznosi 15.662.
Ako tome pridodamo podatak da je u istom periodu iz Hrvatske iselilo 16 789 ljudi, doći ćemo do zaključka da je samo u prošloj godini sa zemljopisne karte izbrisan grad veličine Šibenika ili Vinkovaca.
Situacija se čini još poraznijom ako tom broju dodamo i 36.740 onih koji su prijavili privremeni odlazak. Velika većina njih, tvrde stručnjaci, neće se vratiti nikada.
Bilo bi, naravno, preuzetno kazati kako je riječ o trendu koji je započeo prošle godine. Konstantan pad broja stanovnika bilježi se od početka devedesetih.
Zanimljivo je međutim nešto drugo. Veliku većinu tog vremena, od devedesetih naovamo, baš kao i prošle 2016. godine, tada još dodatno pojačan Mostom, državom je vladao domoljubni HDZ.
Što bi tek bilo, razmišljam naglas, da Hrvatskom vladaju ljevičari, Srbi, pederi ili ateisti.
Odricanje
Korizma je. Vrijeme odricanja.
Hrvatska se, eto, baš nekidan odrekla milijardi iz EU fondova zbog izostanka borbe protiv diskriminacije.
Ivan Pernar odrekao se napokon velikih riječi i čitavih osam minuta demonstrativno šutio u Saboru.
HDZ se odrekao Božidara Kalmete.
Miro Kovač odrekao se čitanja s razumijevanjem pa je tako u izvješću State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj vidio nešto što nitko drugi nije.
‘U tom izvještaju se jasno vidi da je Hrvatska pravna država, da štiti ljudska prava, a da kada se i dogodi neko kršenje ljudskih prava onda država reagira promptno te vlasti i sudovi to sankcioniraju.’
Admiral Davor Domazet Lošo istovremeno se odrekao suvislosti i mira: ‘Mi smo pred novim velikim ratom, ovo što se događa. Povjesničari ne znaju ni doktrine ni bilo što drugo. Kada se dogodio rat devedesetih godina, inaugurirane su dvije doktrine: kirurški rat i upravljanje krizom. U svemu tome Jugoslavija je bila eksperiment. Naprimjer, imate prekrasan mozaik, imate jedan kamenčić te raspravljate o njegovoj boji. Ne znate zašto je upravo te boje, jer da biste to odredili treba pogledati cijeli mozaik.’
Na kraju, zabilježimo i to, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odrekla se zdrave pameti. Kako je to izgledalo mogli ste vidjeti na ispraćaju hrvatskih vojnika u Afganistan. ‘Svi smo svjedoci toga kako se međunarodno okružje mijenja, kako se prijetnje usložnjuju i Hrvatska se danas doista brani u Afganistanu. Od vas tražim predan rad i izvršavanje zadaća i misije, uzorno ponašanje, izlaganje pogibelji i preuzimanje uloge malih veleposlanika RH.’
