Velika očekivanja
Predsjednica KGK svečano je obilježila kraj druge godine mandata u društvu odabranih medijskih pregalaca za koje se unaprijed sa sigurnošću zna da će biti pristojni i da neće gazdarici pokvariti slavlje kakvim nezgodnim pitanjem.
Sve u svemu, što se tiče evaluacije njenog rada, moglo bi se reći kako su u protekla dvadeset i četiri mjeseca sva očekivanja više-manje ispunjena. Hrvatska možda jest dozlaboga sjebana država, Hrvati možda nisu reprezentativni primjer racionalnih bića, ali teško je ipak zamisliti da pod ovim bokunom neba postoji itko tko je od spomenute gospođe očekivao išta.
Mislim, išta pametnog i za ovu zemlju korisnog.
Suradnja
Zbilja urnebesno bilo je gledati, koliko god kratko trajao, ‘susret’ predsjednice KGK s Mikeom Penceom na međunarodnoj konferenciji o sigurnosti što se proteklog vikenda održala u Münchenu. Kao iz Top liste nadrealista, trenutak kada šefica države, dotad vješto zakamuflirana u moru agencijskih fotografa, iskače pred zbunjenog američkog potpredsjednika ostat će trajno zabilježen u kolektivnoj memoriji. Tako su nekad raspomamljene šiparice po jugoslavenskim provincijama skakale pred Čolića i Kalembera.
Groteska po školskoj definiciji. Kakav Gogolj, kakvi bakrači. Čovjek je vjerojatno pomislio kako je riječ o šefici cateringa, a ne o šefici države koja sebe smatra važnom. Iscrpan i nadasve konstruktivan bilateralni sastanak trajao je cijelih osam sekundi. Kako se sada dugim čini onaj famozni susret Clintona i Tuđmana na Plesu, kada je američki predsjednik cijele dvije i pol minute s namćorastim autokratom dogovarao novi europski poredak. Cijela vječnost.Ili susret Jadranke Kosor s Barackom Obamom u Pragu, kada je bivša premijerka zamalo zaboravila torbu iza zastora, oduševljena činjenicom što joj se prvi crni stanovnik Bijele kuće potpisao na jelovniku svečane večere.
Što se može uraditi za osam sekundi? Ništa. Za osam sekundi, koliko je bilo zeleno na semaforu na križanju Gundulićeve i Varšavske nakon što je Horvatinčić tamo izgradio svoje dvore od oraha, čovjek ne može prijeći cestu. Kada biste htjeli pokupiti mononukleozu ili herpes, čak i za to bi vam, tvrde znanstvenici, trebalo deset sekundi. Čak je i Boži Petrovu cijelih dvanaest sekundi trebalo da između HDZ-a i SDP-a odluči s kim će koalirati nakon parlamentarnih izbora.
Pa ipak, predsjednica Grabar-Kitarović uspjela je u osam sekundi riješiti čitav niz urgentnih pitanja koja se tiču međudržavne suradnje SAD-a i Hrvatske. ‘Gospodin Pence i ja sastali smo se kratko, izmijenili nekoliko rečenica, ali srdačnih i konstruktivnih rečenica. Dogovorili smo se o daljnjoj suradnji.’
Potpredsjednik Pence također je bio pod snažnim dojmom nakon srdačnog razgovora. O tome govori i podatak da je tijekom konferencije objavio čak dvadeset i jedan tvit u kojima pratitelje obavještava o sastancima s nizom državnika. Pa je tako spomenuo Angelu Merkel, državnike Latvije, Litve i Estonije, pa afganistanskog predsjednika Ghanija, pa kurdskog čelnika Barzanija, pa Bona Voxa, i tako sve redom. Kolinda? Tko je to? Budite ozbiljni.
Formula
Svaki put kada Željka Markić razradi kakav dijaboličan plan opstrukcije nečijih prava, bilo da je riječ o pederima, Srbima, nedržavotvornim novinarima, kanarincima ili čovječjim ribicama, intelektualni eunusi s Prisavlja međusobno se pobiju oko toga tko će joj prvi ponuditi što više medijskog prostora da svoje zamisli dostojno prezentira.
Ovoga puta izbor je pao na pretencioznog Tihomira Dujmovića zvanog Uskličnik. Otprilike negdje na polovici jednosatnog galimatijasa, komentirajući rad bivšeg ministra kulture Hasanbegovića, prva violina rigidnog hrvatskog katolibanstva izgovara rečenicu koja možda bolje od bilo čega drugog sažima njeno dosadašnje javno djelovanje.
‘Zlatko je’, reče Markić, ‘radio u mome interesu. U interesu hrvatskog naroda.’
Željka Markić, naravno, nije od jučer, završila je visoke škole, i prilično je nevjerojatno da joj nisu poznati određeni zloglasni povijesni procesi. Naime, baš svaki put dosad kada je ‘ja’ postalo ‘mi’, kada je ‘moj’ interes postao interes ‘svih’ i kada je ‘ja’ postalo ‘narod u cjelini’, svaki put dosad to je bio jasan signal da je demokracija adaktirana i da je totalitarizam zakoračio u terminalnu fazu. Drugim riječima, kada bi se fašizam trebao svesti na jednu jednostavnu matematičku formulu, sva je prilika da bi ta formula glasila – ja = mi.
Dani
No, pustimo sad matematiku po strani, posvetimo se nakratko prirodi i društvu. Žučljiva rasprava povela se tako ovih dana, nakon što su u javnost procurila pitanja s testa što ih je učenicima prvog razreda postavila učiteljica u jednoj hrvatskoj osnovnoj školi.
Npr., sedmero njih uokrug se vrte, jedan drugog prate i opet se na početak vrate, oni su…?
Ili, u kojem danu u tjednu rak s krije, otkriti pitalicu teško nije. Ili, koja dva dana u tjednu u imenu jednog se kriju?
Malo je reći da su roditelji ostali zgroženi ovakvim intelektualnim nasiljem. Ostaje dilema, jesi li dakle ovakva pitanja primjerena ovdašnjim pučkoškolcima, koji, nota bene, od prvog razreda marljivo uče kako je Gospod stvorio ovaj svijet u šest dana, da bi onda u osmom razredu bili navedeni na briljantan zaključak kako su za Auschwitz krivi ateisti?
Bit će da nisu budući da na njih odgovor nije znao pronaći ni rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras.
‘Ja uvijek imam asocijaciju da se vrte sedam Palčića. Sedam ovih ili onih, to je uvijek prva dječja asocijacija’, kazao je Boras.
Ministar Barišić ispao je mnogo mudriji. On je na novinarsko pitanje što se to vrti i tko koga prati jednostavno odbio odgovoriti.
‘Nemojte tako, imamo sad drugu temu.’
Ipak, nije teško zaključiti što bi on učinio da se našao u koži nekog ojađenog osnovnoškolca. Prepisao bi od susjeda.
