Jednoga dana kada će se pisati povijest Hrvatske demokratske zajednice središnji motiv oko kojeg će se ispreplitati svi ostali motivi, likovi i događaji bit će, to je sad već sasvim izvjesno, motiv ljubavi.
Već sada može se sa sigurnošću reći kako je povijest HDZ-a zapravo povijest jedne ljubavi. Ili više njih.
Ljubav d.o.o.
Posljednjih dana tako ponovno imamo priliku – kao da nam je sve to nedostajalo – uživati u ljubavno-refleksivnoj lirici najistaknutijih osoba tog hrvatskog književnog društva zakamufliranog u političku partiju.
‘Mladi vole Hrvatsku vojsku’. Ljubavno-refleksivne stihove prvi je počeo izricati stanoviti Damir Krstičević, koji je, eto, zapostavio svoju očigledno istinsku strast, pjesništvo, kako bi u nekom narednom razdoblju – možda četiri godine, možda više, možda manje, to kod nas više nitko ne može predvidjeti – podmetnuo leđa kao ministar obrane Republike Hrvatske.
‘Hrvatski narod voli Hrvatsku vojsku’. Na još višu estetičku razinu svojom je lirikom ljestvicu potom podigao sam predsjednik hrvatskog književnog društva zakamufliranog u političku partiju Andrej Plenković, veličanstveni pjesnik slabašnog tijela izmučenog od borbe s urođenom mu anemijom, kojeg javnost možda više poznaje po tome što je u međuvremenu preuzeo čelnu funkciju u izvršnoj državnoj vlasti.
Ljubav 1.0
Ljubav… To je ta velika, monumentalna riječ, to je taj motiv koji ne silazi s usana članova hrvatskog književnog društva zakamufliranog u političku partiju još od ranih devedesetih, dok istovremeno promišljaju o smislu života i o ulozi ukupnog broja birača u svijetu koji ih okružuje.
Tada je – neki se možda toga živo sjećaju, neki su vjerojatno čuli poneku priču – političkim budnicama nagloprobuđena ‘ljubav prema Domovini’, sve pod okriljem glavnog nakladnika Franje Tuđmana, mnoge otjerala na prve linije bojišta.
Tamo su mnogi od njih izginuli u surovim ratnim uvjetima gotovo istovremeno dok su pjesnici koji su o toj ljubavi ispjevali stihove provodili besramnu pretvorbu i privatizaciju, kriminal posve nezamislivih razmjera, koji ni dan danas nije procesuiran.
Ljubav 2.0
S dolaskom novih snaga u hrvatsko književno društvo zakamuflirano u političku partiju retorika se u nekim dijelovima možda i mijenjala, ali središnji motiv oko kojeg će se ispreplitati svi ostali motivi, likovi i događaji ostao je, naravno, motiv ljubavi.
‘Ne dozvoljavam nikome da voli Hrvatsku više od mene’. Tako je svojedobno zborio predsjednik hrvatskog književnog društva zakamufliranog u političku partiju Ivo Sanader, u slobodno vrijeme hrvatski premijer.
Nenadmašna lirika ovoga bivšeg intendanta splitskog HNK-a i čovjeka s diplomom iz komparativne književnosti kasnije je pomalo pala u treći plan zbog – spomenimo tek usput jedan detalj – najvećih korupcijskih afera koje pamti suvremena hrvatska država.
Ljubav 3.0
Nova vremena donose nove ljude. Novi ljudi ponovo donose novu retoriku. Ona na trenutak postaje rigidnija, kruća, manje simpatična, nimalo šarmantna, bez trunke karizme. Trenutak je to kao stvoren za novu zbirku ljubavne poezije.
Ta zbirka naslovljena je ‘Domoljubna koalicija’, a tek jedan od stihova koji pokazuju dubinu autora i njegov odnos prema životnim vrijednostima je: ‘Ja više volim svoju zemlju nego što će je on u tisuću godina moći zavoljeti’.
Ta je zbirka pjesama, vjerojatno uslijed suviše intenzivne i nekontrolirane strasti u kojoj je nastajala, prebrzo izgorjela – zajedno s tadašnjim predsjednikom hrvatskog književnog društva zakamufliranog u političku partiju Tomislavom Karamarkom (kojeg je također, kao neko prokletstvo, gotovo zapala funkcija premijera!) – i to u požaru u kojem je spaljen i sasvim solidan krimić naziva ‘Konzultantica’.
Pavlovljev refleks
I umjesto da – kako je ono išlo – tu svoju potrebu za izricanjem ljubavi prema Domovini i Vojsci ‘prakticiraju unutar svoja četiri zida’, članovi tog hrvatskog književnog društva zakamufliranog u političku partiju njome javno paradiraju i provociraju obične građane kojima, nenaviklima na protuprirodni blud ovakve vrste, ne preostaje drugo nego snebivati se.
Pravilnost je to koja traje, sada već oko 25 godina, i koju je teško ne uočiti. Pravilnost je to također koja je kod autora ovih redaka s vremenom razvila svojevrstan Pavlovljev refleks.
Pa kad čelni ljudi hrvatskog književnog društva zakamufliranog u političku partiju tek započnu sricati prve stihove svoje ljubavno-refleksivne lirike, već zvoni zvono za uzbunu.
U tim trenucima sasvim nesvjesno – obilježen traumatičnim iskustvima uslijed konzumiranja dosadašnjih literarnih uradaka ljubavno-refleksivne tematike ovog kreativnog društvanca – panično grabim sav novac, zlato, umjetnine i ostale vrijednosti koje (ne) posjedujem, guram ih u stare čarape i sakrivam.
Sakrivam ih među knjige. To je možda jedino mjesto gdje su na sigurnome dok je na vlasti hrvatsko književno društvo zakamuflirano u političku partiju.
Na mojoj polici s knjigama, naime, ne postoje djela koja bi bila vrijedna plagiranja.
