Obljetnica
Dvadeset i pet je godina prošlo od one prohladne srijede sredinom siječnja ’92.
Od kaptolske zvonjave, Genschera i Mocka. Od međunarodnog priznanja i trenutka kada je Hrvatska postala sto sedamdeset i osma neovisna država svijeta.
I što je na kraju ostalo od svega? Recimo to ovako. Kada bi danas netko od onih trinaestak hiljada nesretnika što nisu dočekali kraj rata nakratko ustao iz groba i vidio na što sliči ono za što se ginulo prije četvrt stoljeća, sva je prilika da bi i drugi puta umro.
Ovoga puta ne od neprijateljskoga kuršuma, već od žalosti i jada.
Obmana
Premda je svemu što ima razum od samoga početka bjelodano jasno kako je njen sedmodnevni posjet SAD-u zapravo bio privatna ekskurzija plaćena državnim novcem, baš kao što je jasno i to da predsjednica cijelo vrijeme, uhvaćena s prstima u pekmezu, hotimice obmanjuje javnost – dosad, naime, nismo čuli baš nijedan suvisli argument koji bi nas uvjerio u suprotno – zbog čega bi se njenim slučajem za početak trebala pozabaviti komisija na čelu s Dalijom Orešković, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne odustaje od namjere da nas sve zajedno uvjeri u važnost svoga putovanja i genijalnost nacionalne suverenističke politike koju je tjedan dana vodila s vanjske strane ograde pred Bijelom kućom.
Ne shvaćajući pritom kako se svakom narednom rečenicom zakopava u sve dublji glib iz kojeg nema izlaza.
Elem, odmah po povratku u Zagreb, predsjednica je sama sebi čestitala dvogodišnjicu šefovanja na Pantovčaku, da bi se zatim spustila u medijski Mordor, na megdan svome adorantu, notornom Tihomiru Dujmoviću.
I to je, kako reče Petar Štefanić, otprilike sve što morate znati o politici i novinarstvu u Hrvatskoj. Tko je preživio, pričat će.
Ako je od rečenog intervjua i bilo kakve koristi, onda je to svakako činjenica da je KGK posve nehotično, komentirajući nešto sasvim drugo, zapravo najtočnije opisala svoje prve dvije godine u predsjedničkoj fotelji: ‘Dakle, sve nekakva afera za aferom koje nemaju smisla.’
Ostavka
Nakon mučnog, višemjesečnog natezanja, pritisaka, podvala i kolateralnih žrtava, Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju – dakle najviša instanca za takve slučajeve, koju imenuje Hrvatski sabor – donio je odluku po kojoj ispada da je ministar znanosti Pavo Barišić plagijator zbog toga što je u jednom svojem radu preuzeo dijelove iz teksta Stephena Schlesingera bez navođenja izvora.
Ministar međutim smatra da su napadi na njega neutemeljeni, da je rad Odbora bio ispolitiziran, da je posrijedi bila tiskarska pogreška, odbacuje moralnu odgovornost i kaže da mu ne pada na pamet podnijeti ostavku.
Što nas dovodi do prilično kontradiktorne situacije. Naime, ili Barišić mora odstupiti s funkcije ili Odbor treba ukinuti.
Jedno s drugim naprosto ne ide. Sve ostalo je besmislica.
Zaključak Odbora dodatno je polarizirao javnost i znanstvenu zajednicu. Na jednoj strani našli su se tako Đikić i Lenhard, na drugoj Radman i Paar.
Prvi brane sadržaj, drugi se žale na proceduru.
Javna rasprava u međuvremenu je, kako to obično ide kod nas, skliznula u sfere u kojima caruju ustaše i partizani, prvi u funkciji pavodula, drugi u funkciji pavoklasta.
Da je međutim Hrvatska pristojna i sređena država kao što nije, po uzoru na Japan ili Njemačku, uzmimo, rasprava se, naravno, uopće ne bi vodila oko toga treba li Barišić podnijeti ostavku ili ne.
S obzirom na afere iz prošlosti, i s obzirom na to kako je završio njegov mandat u vrijeme Dragana Primorca, pravo pitanje bilo bi kako je on uopće mogao postati ministar.
Osveta
Nije, izgleda, trebalo proći mnogo vremena da Davor Bernardić dobije svoju Aleksandru Kolarić.
Karolina Leaković, Bernardićeva protukandidatkinja na ne tako davnim unutarstranačkim izborima, nije, doduše, još uvijek najurena iz partije, ali je zato promptno i bez objašnjenja smijenjena s mjesta međunarodne tajnice stranke.
I to, navodno, zbog svog angažmana u novoosnovanom stranačkom sindikatu. Leaković je, naime, sindikalna povjerenica.
Ako je za vjerovati kuloarskim šaputanjima, sljedeća na redu za odstrel je glasnogovornica Danica Juričić. Također članica sindikata.
Kako vidimo, SDP se i u budućnosti namjerava profilirati kao demokratska stranka koja, kako je ono išlo, ne funkcionira po modelu pritisaka i u kojoj svatko može misliti što god hoće.
Naravno, tako dugo dok misli isto što i capo di tutti capi.
Opomena
Još uvijek se zbrajaju žrtve i procjenjuje materijalna šteta nakon prošlotjednog bombaškoga napada militanata na poštanske sandučiće u gradu Varaždinu.
Kako vidimo, borci protiv ženskih prava ne prežu ni pred čime i ne biraju sredstva.
Počinitelji su, doznajemo, i dalje u bijegu. Vojska i policija pozivaju građane na oprez. Kako javljaju agencije, kaslići Varaždinaca izbombardirani su lecima na kojima je bila otisnuta poruka uznemirujućeg sadržaja.
‘Dijete. Neću te zaboraviti, oblikovao sam te u dlanu moje ruke, pozvao sam te imenom, ti si moje, dragocjeno si mi, volim te. Moli i radi da prestane ubijanje djece u hrvatskim bolnicama’.
Do trenutka slanja ove rubrike u redakciju portala, nijedna radikalna molitvena skupina nije preuzela odgovornost za napad.
