Jedna od karakteristika nezrelog, frustriranog i malicioznog društva – a hrvatsko društvo sudeći po brojnim pokazateljima nedvojbeno jest takvo – i nesposobne vlasti koja njime upravlja – a ova vladajuća garnitura, baš kao i mnoge prije nje, nesumnjivo jest takva – je ta da se pojedine efemerne svinjarije, hotimice ili ne, sasvim je svejedno, nakon nekog vremena u pravilu pretvaraju u pitanja od nacionalnog značaja.
Dobar je primjer za to postavljanje spomen-ploče s uklesanim ‘Za dom spremni’ jedanaestorici pripadnika HOS-a u Jasenovcu, dakle u neposrednoj blizini mjesta na kojem je, i to upravo pod zloglasnom parolom ‘Za dom spremni’, tijekom Drugog svjetskog rata djelovao jezivi ustaški koncentracijski logor.
Ono što bi u svakoj iole pristojnoj državi, bez velike pompe i rasprava, riješio bilo koji supijani lokalni komunalni redar – sredio, znači, potrebnu papirologiju u Općini, trgnuo usputno na šanku još jednu do dvije kratke, a zatim otišao na mjesto događaja i mirno, bez ikakvih problema uklonio spornu ploču – kod nas već tjednima ne silazi s novinskih naslovnica.
Nemaju Hrvati većih briga od toga. Jer, budimo pošteni, nije ovdje riječ o bilo kakvoj ploči. Zna se vrlo dobro kako se ovdje postupa s pločama ispisanima ćirilicom, ali što s pločom s koje se ponosno kliberi povijesni ‘operetni’ poklič ‘Za dom spremni’?
Treba li ploča biti uklonjena? Trebaju li je, kada već neće nadležne institucije, ukloniti građani? Može li se, na kraju krajeva, nasilno uklanjanje ploče, bez blagoslova s vrha, svesti na simboličko nasilje, kako kaže Žarko Puhovski, koje se može opravdati zbog toga što je upereno protiv simbola faktičkog nasilja iz prošlosti?
Organiziraju se tako debate u televizijskim studijima, sastaju se saborski odbori, traže se odgovori na pitanje, što, jebiga, napraviti da vuk bude sit, a da pritom sve ovce ostanu na broju. Što učiniti da se država opetovano ne blamira pred očima međunarodne javnosti, a da se istovremeno ne povrijede filoustaški sentimenti ovdašnje biračke većine?
Ili, da se poslužimo jezikom starih narodnih mudraca i pojednostavimo stvari do kraja, kako istovremeno ispasti jeben i pošten?
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ne bi se štela mešati.
‘Ne mogu se miješati u rad lokalne samouprave. To treba riješiti cjelovito, moja stajališta o obilježjima bilo kojih totalitarnih režima su poznata, ali to treba regulatorno riješiti.’
Božo Petrov, momentalno zauzet kreditima i obnovom stare kuće, bio je mnogo konkretniji.
‘Što se tiče postavljanja pločica u kuhinji, to će odlučiti žena, ipak je to njeno prirodno stanište.’
Ne, ne, postavljanje ploče u Jasenovcu. Aaa, to.
‘Što se tiče same ploče, ja bih trebao znati kompletan način na koji je ploča postavljena. Smatram da ukoliko se provocira na takav način i ako je to stavljeno sa provokacijom da se treba maknuti. A ako nije stavljeno s provokacijom, onda ne shvaćam zašto bi je netko tumačio kao provokaciju’, filozofski je zaključio poslovično odrješiti predsjednik Sabora.
Premijer Andrej Plenković ocijenio je kako je ‘naravno delikatno da je ovakav spomenik podignut baš u Jasenovcu’, da bi onda u Stankovićevoj emisiji prtljao kako nema govora ni o kakvoj ustašizaciji, jer riječ je o marginalnim pojavama koje nisu dio mainstreama.
Ostaje pritom nejasno zbog čega se onda tim marginalnim pojavama, ako su doista marginalne, jednom za svagda ne stane na kraj. Ako ničim drugim onda barem decidiranim stavom i jasnom osuđujućom porukom.
Usput je najavio formiranje povjerenstva koje će kroz jednu kvalitetnu, pluralističku i demokratsku raspravu konsenzualno donijeti vrijednosni sud.
Posve je dakle jasno kamo sve to vodi. Riječ je o starom driblingu, toliko puta isprobanom u praksi: kada problem ne želiš riješiti, formiraš povjerenstvo. Tako se to ovdje radi.
Krajnji je cilj, kažem, jasan. Nespremnost vlasti da se obračuna s endehaškim nasljeđem i zloglasnim ‘Za dom spremni’ ide k tome da se situacije slične ovoj u budućnosti predstave kao normalne, i da se incidenti poput ovoga u Jasenovcu jednoga dana više i ne promatraju kroz prizmu incidenta, već kao dobrodošla i uobičajena stvar.
