Obljetnica
Doba je godine kada mnogočlane ekspedicije s Iblerova i Trga žrtava fašizma, predvođene stranačkim poglavicama i oboružane teškom artiljerijom patetike i velikih riječi, prigodno obilaze Bolleove mirogojske arkade. Sedamnaest je godina prošlo otkako nas je napustio Otac Nacije. Kosovčev hrvatski Churchill, Ivankovićev Adenauer, Bobanov Mojsije, Araličin hrvatski Isus Nazarenac.
Za neke heroj, za neke namćorasti autokrat koji je blagoslivljao zločine i besramnu pljačku državne imovine čije posljedice osjećamo i danas, da se poslužim izvitoperenom apologetskom logikom nastranih urednika ocvalog TV kalendara. Samo tri dana prije polaganja vijenaca ispred ‘mirogojske kosine’ prošla je još jedna obljetnica, ali u potpunoj tišini, za razliku od prve, bez patetike i velikih riječi, i bez Plenkovića i Bernardića na čelu partijskih hodočasničkih brigada. Ne treba se tome čuditi.
Riječ je ionako o medijski predimenzioniranom događaju, da se poslužim umobolnim jezikom ocvalih urednika nastranog TV kalendara. Naime, 7. prosinca navršilo se okruglih dvadeset i pet godina od smrti Aleksandre Zec. Tada dvanaestogodišnje djevojčice koju je na Sljemenu, pokraj planinarskoga odmorišta Adolfovac, baš kao i njenu majku, hladnokrvno likvidirala skupina tzv. merčepovaca.
I premda su počinitelji stravičnog zločina uhićeni tjedan dana kasnije, premda su priznali i do detalja opisali ubojstvo maloljetne djevojčice, na kraju su svi, od prvog do zadnjeg, oslobođeni optužbi zbog proceduralne pogreške, jer su priznanja potpisali bez advokata. Kakve to ima veze? Na prvi pogled nikakve. Tek da spomenem da je mogućnost sudskog progona svirepih ubojica odbijao upravo Franjo Tuđman, prisnaživši svoju odluku činjenicom ‘da će mu ti dečki još trebati’.
Kada se promatra s vremenske distance, itekako ima smisla. Da su naime poremećeni ubojice Aleksandre Zec tada poslani na odsluženje zaslužene višedesetljetne robije, kome bi onda on, jebiga, tri i pol godine kasnije, o prsa okačio državna odlikovanja – Red Nikole Šubića Zrinskog – za junački čin u ratu?!
Farsa
Ukratko, kada bi državu koju nam je u baštinu ostavio Utemeljitelj – i kojoj je upravo on zajedno sa svojom kamarilom udario osnovni ton, boju i kurs – trebalo opisati u nekoliko rečenica ili, uzmimo, u jednom dijalogu, ovaj bi zasigurno ušao u najuži izbor.
Elem, razgovaraju tako Ivica Martinek, izvršni direktor HEP Toplinarstva, i Mario Marjanović, njegov podređeni i predsjednik Komisije za zapošljavanje. Kao i svaki pravi direktor, i direktor Martinek ima svog favorita za mjesto električara u HEP-u. Situacija je jednostavna da jednostavnija ne može biti, kad odjednom, Marjanović zapaža da se na natječaj prijavio i nepoznati branitelj koji bi trebao imati prednost kod zapošljavanja.
Marjanović: Direktore, vezano za onaj natječaj za električara, jeste li još uvijek onog stava da mora biti primljen onaj Mutavadžija?
Martinek: Da.
Marjanović: U čem je poanta s njim?
Martinek: To ti je nećak od predsjednika Uprave, to ti je poanta.
Marjanović: Ali direktore, tamo znate da imamo onoga nezaposlenog branitelja?
Martinek: Nema veze. Treba pisati obrazloženje i zato sam ti rekao da napravite ona testiranja.
Marjanović: Sve je to pet, ali i dalje kršimo zakon.
Martinek: Nema veze. Pa nije prvi put. Osim toga, mi smo već zaposlili dosta hrvatskih branitelja. U zakonu piše da imaju prednost ako ima iste kvalifikacije. Zato sam ti rekao da napišeš one pitanje-odgovore tabele.
Marjanović: Ali to je farsa.
Martinek: Pa što onda. Farsa je svagdi.
I tako dalje i tome slično. Od riječi do riječi. Farsa je – ako vam sada nije jasno, neće vam biti nikada – cijela ova bijedna država. I to po onoj najblesavijoj pučkoškolskoj definiciji. Kršimo zakon? Pa nije prvi put. Kakvi zakoni, kakvi bakrači. Drpi, prevari, zajebi gdje i koga stigneš. Ovdje je, što bi rekao Antić, snalažljivost zajebati zakon.
Ova neobična praksa zapošljavanja ‘najsposobnijih’ u HEP-u nastavak je naposljetku doživjela u saborskim klupama, kada je Mostovac Maro Kristić pročitao poduži popis HNS-ovih uhljeba u HEP-u. Inače, javna je tajna da je HEP već duže vrijeme HNS-ovo leno, mjesto za skladištenje potkapacitiranih stranačkih kadrova.
Možda je upravo zbog toga njegov istup tako silno razjario Ivana Vrdoljaka, koji je u svemu tome prepoznao ni manje ni više nego Goebbelsov rukopis. Kad čovjek bolje pogleda, teško je zapravo u cijeloj toj farsičnoj priči razlučiti što je gore i bolesnije. To što prednost kod zapošljavanja imaju branitelji kojih je u ovoj državi preko petsto hiljada, pa ostaje nejasno kako se pored te goleme vojske netko iz civilnoga sektora uopće može nadati bilo kakvome poslu.
Ili to što nekoga za uhljebljivanje proziva član stranke koja zbog uhljebljivanja svojih kumova mijenja statute javnih tvrtki. Ili to što onda jedan potkapacitirani političar, predsjednik jedne po svemu nevažne i precijenjene stranke, ulovljen s prstima u pekmezu, u napadu na vlastite marifetluke prepoznaje karakteristike nacizma. Nema to dakle nikakve veze s Goebbelsom. Ali ima s posvemašnjim pomanjkanjem pameti i srama.
PISA
Nakon što su konačno objavljeni rezultati PISA testiranja – najvećeg svjetskog obrazovnog ispitivanja znanja i vještina učenika u dobi od petnaest godina, koje provjerava u kojoj su mjeri učenici znanja naučena u školi sposobni primijeniti u svakodnevnom životu i snaći se u nepoznatim situacijama – u javnosti se rasplamsala vrlo živa rasprava o tome zašto hrvatski petnaestogodišnjaci u tri osnovna područja procjene, čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti, već godinama postižu ispodprosječne rezultate. Istraživanje je provedeno u sedamdeset i dvije zemlje članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, a Hrvatska se, ovisno o području procjene, plasirala između 31. i 41. mjesta.
Čitava vojska stručnjaka – pedagoga i sociologa, ministara i psihologa, popova i pedofila, nuklearnih fizičara i srednjovjekovnih križara – pokušala je stoga zadnjih dana odgovoriti na pitanje tko snosi najveću odgovornost za slab plasman hrvatskih školaraca na međunarodnim testiranjima. Jesu li krivi profesori? Ili možda roditelji? Ili je ipak najveća odgovornost na samim učenicima? Je li možda problem u kurikulu? U načinu rada? Ili možda u Ministarstvu? Ili u obrazovnim agencijama koje sav svoj smisao ispunjavaju u iživljavanju na pripravnicima i stupidnom inzistiranju na formi umjesto na sadržaju.
Je li problem u HNOS-u? Ili možda u Bloomovoj taksonomiji? Zašto dakle hrvatski školarci znanja stečena u školskim klupama ne znaju primijeniti u praksi? Je li možda problem u tome što ih se uči vjerovati umjesto da ih se uči razmišljati? Ili smo mi Hrvati, kratko i jasno, inferioran i prirodno glupav narod? Pitanja je, kao što vidite, hiljadu, a odgovora nigdje.
Još bi nam, hajde, bilo jasno da po rezultatima zaostajemo za Japancima ili Fincima, ali kako i zašto, pobogu, zaostajemo za Slovencima i Tajvancima. Gdje je uopće ta Slovenija? Gdje je Taj tajvan ili kako se već piše? Pa barem pedeset posto naših učenika Tajvan i Sloveniju ne zna naći na karti. I već kada se činilo da ćemo kao i obično beskonačno tapkati u mraku, u studiju N1 televizije, kao gost Nataše Božić, osvanuo je državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Matko Glunčić – u javnosti poznatiji kao stručnjak, a ne političar, inače čovjek koji je s ponosom isticao svoj obol u stopiranju Jokićeve kurikularne reforme – i umno nam rastumačio o čemu je riječ.
‘U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja ne dođu na nastavu. Kod nas u statistiku su ušla djeca s poteškoćama u razvoju i nacionalne manjine.’ Znači, u tome je štos. Pa kako se toga, jebemtiživot, nismo ranije sjetili. Iz ove odvratne i stupidne izjave možemo dakle zaključiti dvije stvari koje su zapravo cijelo vrijeme jasne same po sebi. Prva je da smo mi Hrvati najpošteniji narod na svijetu, a druga da nam prosjek ruše učenici s poteškoćama i nacionalne manjine.
Gdje bi, molim vas, bili Singapur, Švicarska, Finska i Kanada da nama Hrvatima prosjek ne srozavaju manjine i da nas u razvoju ne koče učenici s poteškoćama u razvoju? Kakve bi tek rezultate postizali naši učenici samo kada bi pohađali jednospolne škole i kada se oko njih ne bi motali mali Mađari, Cigani i Srbi.
Kada bi se Lijepa Naša, budimo do kraja otvoreni, napokon očistila od svih nehrvata i ‘invalida’ i postala pravi Srednjovjekovni Hrvatski Katolički Reich. Kako je moguće, kažem, da se mi tako pametni nismo toga ranije dosjetili? Kapa do poda, Glunčiću! A zamislite kakvi bi tek rezultati naših mališana bili da paralelno s upisnicom u prvi razred osnovne škole roditelji odmah ispune i upisnicu u Opus Dei. Da se, recimo, klinci, odmah na početku svoga životnoga puta učlane u Vigilare. Ili, recimo, barem u Hrast.
