Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović uspjelo je nemoguće. Još otkako je Svevišnji na svoju sliku i priliku stvorio Hrvatsku i svijet oko nje, dakle od početka devedesetih godina naovamo, ovdašnji su predsjednici u pravilu uživali najveću anketnu popularnost među biračima. Pogotovo je to bilo vidljivo nakon 2000. godine kada smo promjenama Ustava prešli iz polupredsjedničkog na parlamentarni sustav.
Kakvi god bili, i Mesić i Josipović konkurenciju su po pitanju popularnosti rasturali s desetak postotnih poena fore. Predsjednička funkcija, manje-više cirkusantsko-protokolarna, lišena bogzna kakvih ovlasti i odgovornosti, u smislu akumulacije biračkih simpatija zahtijevala je tek sporadično pojavljivanje u javnosti i dva do tri loša, mesićevska vica na mjesečnoj bazi.
Tako je dakle bilo sve do pojave KGK, koja je u zadnjoj Crodemoskopovoj anketi na ljestvici popularnosti zauzela nikada lošije treće mjesto, s poraznih četrnaest posto podrške, iza premijera Plenkovića i apstraktne kategorije ‘niti jedan političar’.
Čak je, eto, i neznani ‘niti jedan političar’ uspio postati popularniji i simpatičniji od nje. Razloga za zabrinutost ipak nema. Ne trebaju se zamisliti oni čiji je rejting po rezultatima anketa loš, umno nas je poučila predsjednica, već bi se trebale zabrinuti agencije koje provode ta istraživanja.
Nepopularnost gospođe predsjednice čudi još više ako se u obzir uzme činjenica da uistinu malo tko tako zdušno kao ona ispunjava sva svoja predizborna obećanja. Dobro, na stranu sad ova zadnja aferica s fantomskim Kabinetom za mlade pri Uredu predsjednice – u vezi kojega su novinari portala Srednja.hr nakon višemjesečnog natezanja napokon uspjeli iskamčiti priznanje da je postojao samo na papiru – sve ostalo moglo bi se mirne duše staviti u kategoriju ‘rečeno – učinjeno’.
U rekordnome roku, nepune dvije godine otkako je postala Josipovićevom nasljednicom – sjećate li se pobjedničkog govora u izbornoj noći?
Hrvatska je prvenstveno zahvaljujući njoj postala najprosperitetnija država Unije. Eldorado iz kojeg mladi više ne bježe glavom bez obzira. Zatim, kako je i najavljeno, predsjednička rezidencija preseljena je s Pantovčaka na mnogo prikladnije i skromnije mjesto, u Visoku ulicu. Zatim, otkazivanjem ugovora bisti stanovitoga Josipa Broza, smanjen je broj zaposlenih u Uredu predsjednice. Na taj način ostvarene su brojne uštede. Zatim, šefica države svako malo saziva sjednice Vlade i kritički se odnosi prema antisocijalnim mjerama odnarođenih Plenkovićevih pulena. Zatim, u skladu s najavama, proglašen je i gospodarski pojas.
Zatim, osnovan je i Ured za zviždače, što je u konačnici dovelo do toga da je korupcija u potpunosti iskorijenjena. I tako dalje i tome slično. Predsjednica, kako vidite, niže uspjeh za uspjehom, a popularnost joj rapidno pada. Kako je to moguće? Još će na kraju ispasti da je ćudljivim Hrvatima nemoguće udovoljiti.
Promjena u koju ne vjerujemo
‘Gdje ti je stav? Kako te nije sram, Bernardiću?’ grmio je na uglu Gundulićeve i Masarykove ulice glumac Vili Matula prije nepunih šest i pol godina, u jeku ‘bitke za Varšavsku’, ne sluteći vjerojatno ni sam da upravo izgovara najtočniju definiciju cjelokupne političke karijere novoizabranog šefa hrvatskih socijaldemokrata.
‘Gdje ti je stav?’ Gotovo cijelo jedno desetljeće Davor Bernardić saborski je zastupnik i šef zagrebačke organizacije SDP-a, i potpuno je nevjerojatno da u cijelom tom periodu iza njega nije ostala baš nijedna upečatljiva izjava, baš nijedan argumentirani stav o bilo čemu, nijedan intervju, nijedan status na Facebooku, baš ništa što bi ga činilo prepoznatljivim, drugačijim. Ako se bolje pogleda, šeretska, turistički nehajna šetnjica donjim gradom, u društvu pokojnoga Šprema, kada je slučajno nabasao na gnjevnog Matulu, zapravo je najradikalniji Bernardićev javni istup otkako je fiziku zamijenio politikom. Uvjerljivo premalo da bi se postalo šefom bilo koje političke stranke koja sebe smatra iole ozbiljnom. Premalo za bilo što i bilo koga. Ne i za SDP. Teško je objasniti taj fenomen.
Kada čovjek, neovisno o tome čime se bavi u životu, bilježi poraz za porazom, to je sasvim jasan znak da nešto treba iz korijena promijeniti, da se u nečemu griješi, da treba pokušati drugačije. Kada neka stranka bilježi poraz za porazom, kada u nizu gubi sve izbore na kojima se natječe – a SDP je nekoliko godina unazad izgubio na lokalnim, europarlamentarnim, predsjedničkim i dva puta, u vrlo kratkom vremenu, na parlamentarnim izborima, čak i na zadnjim, na koje je samo trebalo doći, kao u bordel, kada su Most i HDZ bili nokautirani fijaskom služeno najgoreg pokušaja vladanja otkako je samostalne Hrvatske – svakom iole normalnom to bi bio dovoljno jasan alarm da je sazrelo vrijeme za radikalnu promjenu stranačke paradigme, političkog sadržaja, retorike i svega ostaloga što čini identitet jedne političke partije. Svakom normalnom, dakle ne i SDP-u.
Izborom novog stranačkog šefa, elokventnog poput ribe i karizmatičnog poput brusnog papira, koji je kreativan toliko da je čak i izborni slogan besramno prepisao od Obame i doslovce ga preveo na hrvatski, SDP-ovci samo potvrđuju da im društveno-politički status quo itekako odgovara i da im imidž političkih luzera savršeno pristaje.
Zamjenik direktora
Krotki neretvanski kršćanin Aljoša Petrov Karamazov političku je karijeru izgradio, posve u skladu s naukom religije čiji je propovjednik, na obmanama i lažima. U početku, nekako s jeseni prošle godine, dok bijaše još samo riječ i mikšićevska nada da bi Most mogao postati relevantnim političkim faktorom ne samo na lokalnoj, već i na nacionalnoj razini, doktor Božo kleo se u stručnost.
‘Naš uvjet neće biti nikakve pozicije, nego reforme’, verglao je kao papagaj pred nadolazeće parlamentarne izbore prošle godine, ‘bitna je stručnost, našu podršku dobit će oni koji će biti spremni na Vladu stručnjaka’. U međuvremenu, stvari su se stubokom promijenile.
Stručnost se pokazala debelo precijenjenom, a Aljoša Petrov parkirao je, unatoč silnom odijumu spram bilo kakvih funkcija, u fotelju predsjednika Sabora. Pa mu se odmah učinilo zgodnim da na mjesto zamjenika direktora Hrvatskih voda instalira svog kuma Marija Bukmira.
Ispalo je međutim da Bukmir nije Vlado stručnjak, ili kako su to već definirali u Mostu, jer za mjesto zamjenika direktora Hrvatskih voda valja imati visoku stručnu spremu i minimalno pet godina iskustva na rukovodećim pozicijama u vodnogospodarstvenim djelatnostima. Zbog toga je Upravno vijeće tvrtke, na čijem je čelu Mostov ministar Slaven Dobrović, promptno izmijenilo Statut pa sada zamjenik generalnog direktora u Vodama može postati osoba s višom stručnom spremom, koja osim formalnog obrazovanja posjeduje i, kako su naveli, ‘posebne vještine poput organizacije i koordinacije za donošenje odluka za koje je ovlaštena, motiviranje radnika i davanje uputa za rad’.
Zločesti su mediji, naravno, u svemu tome prepoznali aferu i optužili Most za nepotizam i besramno uhljebljivanje rodbine i pajdaša. Ulogu gromobrana na sebe je preuzeo hrabri Nikola Grmoja. Čovjek koji je u švicarskim Alpama uspio preživjeti smak svijeta, računali su vjerojatno u Mostu, ne bi trebao imati problema s time da preživi i ovu sitnu svinjariju.
‘To nije kokošar kojemu treba uhljebljenje. On je izuzetno imućan čovjek. Ostvario je izuzetne rezultate u našem lokalnom poduzeću’, rastumačio je Grmoja. Imućan čovjek? Pa što odmah ne kažete. Onda nema problema. Ispričavamo se. Možda nije zgorega spomenuti i to da je na koncu sam Bukmir odustao od funkcije zamjenika direktora zbog, kako je rekao, prevelikog pritiska. Ali to u ovoj priči nije tako važno. Kudikamo su važniji moral, principijelnost i stručnost ovih krotkih malomišćanskih redovnika. Od toga se naprosto više ne može živjeti.
