Obljetnica okupacije Vukovara prigoda je da se još jednom izrazi duboko poštovanje i zahvalnost hrvatskim braniteljima, svima koji su dali život za Hrvatsku, za slobodu moderne Hrvatske. Da se uvijek prisjećamo njihove žrtve i da ovo jedinstvo Hrvatske koje vidimo u Vukovaru bude poticaj za djelovanje u budućnosti. Nastojat ćemo da godine pred nama iskoristimo za gospodarski i socijalni boljitak u europskom i demokratskom duhu’, kazao je novinarima premijer Andrej Plenković hodajući prije nekoliko dana u Koloni sjećanja.
Ili je to ipak bilo prošle godine? Ili možda prije deset godina?
Svejedno. Nema veze ni razlike.
‘Dolazak u Vukovar, simbol hrvatske patnje i otpora, težnji za slobodom i povratkom na istočne granice, znak je naše odlučnosti da želimo mir, pomirbu, da želimo stvarati primirje, da više nikada ne dopustimo ono što nam se dogodilo. Ovu hirošimsku panoramu usred Europe lakše ćemo obnoviti u materijalnom smislu i ne dopustimo nova zla’, birao je riječi predsjednik Franjo Tuđman obraćajući se okupljenima povodom 25. obljetnice bitke za Vukovar.
Ili je to bilo ’97. kada je Vlak slobode dokloparao do bombama preorane istočne hrvatske ravnice i grada na Dunavu?
‘U Vukovaru postoje duboke rane koje nisu zacijelile, kao i puno problema. Ovaj grad zaslužuje bolje’, kratko je poručila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, za ruku držeći djevojčicu slika čije je uplakane majke Željke Jurić Mitrović prije dvadeset i pet godina obišla svijet.
Ili je to ipak bilo prije desetak mjeseci kada je predsjednica simbolično preselila svoj ured u Vukovar?
Svejedno. Nema sad velike veze ni razlike.
Kratak je bio i predsjednik Sabora Josip Leko: ‘Vukovar je simbol hrvatske slobode. Domovinski rat i Vukovar sve su vredniji i važniji u hrvatskoj državi jer sloboda i demokracija nemaju cijenu.’
Leko? Predsjednik Sabora? Ili je to možda bilo prošle godine? Ili pretprošle? U vrijeme kada su u Vukovaru još postojale dvije kolone sjećanja. Jedna za prave Hrvate, druga za Jugoslavene.
‘Vukovar je simbol svega onoga što je stvorilo suvremenu hrvatsku državu. Tko god drugo nešto govorio i govorio o nekim drugim vremenima ne govori istinu. Hrvatska je stvorena na krvi branitelja. Vukovar je simbol toga, grad heroj’, kazao je pravi predsjednika Sabora Željko Reiner.
Reiner? Kakav sad Reiner, pobogu? Pardon, bit će da je to ipak bilo davno.
’18. studeni 1991. godine nikada nećemo i ne smijemo zaboraviti. Ljudima i gradu koji su proživjeli opsadu agresora treba ponuditi bezuvjetnu pomoć i podršku u zacjeljivanju rana koje i danas postoje u životima Vukovaraca. Možemo ponuditi Vukovaru cjelovitu obnovu i pomoć da ponovno bude centar i mjesto sretnih obitelji’, prošaptao je tronuto pravi pravcati predsjednik Sabora Božo Petrov.
Ili je i to ipak bilo prije pet godina?
‘Osjećaj ponosa i tuge, sjećamo se naših poginulih, sjećamo se tragične sudbine, herojske obrane. U tišini idemo prema groblju. Idemo na misu. Razmišljam o žrtvi koju je dao, o svemu onome što smo dužni dati ovome gradu, a to je opstanak, to je život, novi put, nova radna mjesta, ostanak mladih u Vukovaru’, izverglao je namćorasti predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, poslovično zajeban i mrk.
‘Dobro je, ove godine nas je i vrijeme poslužilo. Lijepo je da čovjek malo razbije svakodnevnu rutinu i da guza malo vidi puta. Mislimo o simbolici. Ljekovito je vidjeti da pod ovom kapom nebeskom ima nesretnijih i sjebanijih od nas. Do iduće godine, jebite se, Vukovarci. Svratit ćemo sad na čardu, na fiš-paprikaš. Čujemo da je ove godine i iločki rizling dobro rodio’, mogao je tako, jasno vam je, izverglati bilo tko od gore spomenutih i ne bi pritom mnogo lagao.
Bilo kada i bilo gdje u proteklih četvrt stoljeća. Ne bi imalo mnogo veze. Niti bi bilo kakve razlike. Od svih njih Vukovar ionako baš nikada nije imao baš nikakve koristi. Mijenjale su se u proteklih dvadeset godina vlade i sabori, dolazile su delegacije, čulo se velikih riječi i gromoglasnih najava boljih i sretnijih vremena, ali Vukovar je sve to vrijeme ostao svejednako isti. Ni traga socijalnom blagostanju, pomirenju, bezuvjetnoj pomoći i podršci, opstanku, novom putu, životu i novim radnim mjestima.
Iz grada koji je lišen bilo kakvog oblika stvarnog života – u kojem djeca pohađaju odvojene škole, u kojem se čekićima razbijaju ćirilične ploče i u kojem koliko-toliko funkcionira još jedino princip segregacije po nacionalnoj osnovi – odlazi sve što može i ima kamo otići.
Vukovar je pretvoren u simboličku karikaturu. Monetu za jeftina politička potkusurivanja ‘naših’ i ‘vaših’. Gdje ste vi bili ’91.? Sablasna je to kulisa nekadašnjeg grada i mjesto gdje će se jednom godišnje sjatiti politička krema i natjecati se u patetičnom palamuđenju i ispraznim obećanjima. A onda sve po starom. Tragedija je pretvorena u ispraznu ceremoniju.
‘Ako vam je stalo do nas, zašto obnavljate Vodotoranj, a ne škole’, pitao je ne tako davno lucidni vukovarski srednjoškolac ministra Šustara. Odgovor je, dakako, izostao. Od škola, ljubavi i života u miru kudikamo su važniji simboli. Izvan svoje simboličke funkcije ‘grad heroj’ danas naprosto ne postoji. Ne može dijete to shvatiti.
Što nam dakle danas znači Vukovar? Otprilike isto što nam je značio i one maglovite jeseni prije dvadeset i pet godina kada je legendarni Siniša Glavašević iz podruma grmio svoj ‘J’accuse’, vrišteći kako između hrvatskog državnog vrha i četnika nema nikakve razlike.
Znači nam koliko nam je značio i onoga dana kada je iz Zagreba stiglo naređenje da se autobusi prepuni evakuirane vukovarske djece vrate u opkoljeni grad. Znači nam isto što nam je značio i onih krvavih listopadskih dana kada je zapovjednik obrane Mile Dedaković bjesomučno nazivao predsjednika i molio za pomoć, a Tuđmanov butler pizdio na njega što, koji qrac, zove tako kasno dok predsjednik spava.
Ukratko, ništa.
Ne čini li vam se zato danas, dvadeset i pet godina kasnije, da je Vukovar – kako je napisao jedan od osnivača splitskoga Ferala u službeno najboljem europskom komentaru 2014. – uzalud pao?
