Deset ratnih veterana s dvojnim državljanstvom, onim bosanskim i onim hrvatskim, uhićeno je na teritoriju jedne strane države – čini se važnim tako postaviti stvari, jer Bosna je, što god netko mislio o tome, ipak strana država i njen glavni grad je Sarajevo, a ne Zagreb – zbog osnovane sumnje da su od travnja 1992. do srpnja 1993., što i nije tako kratak vremenski period, na teritoriju te iste strane države počinili kazneno djelo zločina protiv čovječnosti nad većim brojem žrtava srpske nacionalnosti.
Uhićenje je konsterniralo hrvatski politički i vojni establišment. Mediji se već danima ne bave ničim drugim.
Odjednom kao da je sve drugo postalo manje važno. Sve druge goruće teme – gospodarstvo, rast BDP-a, razvoj turizma, porezna reforma, pravo na pobačaj, jednospolne škole, Drugi svjetski rat, hude jame, ustaše i partizani – preko noći su pale u drugi plan.
A kada ideje Željke Markić, partizani i ustaše Hrvatima postanu drugotni, kako se to popularno kaže nakon britkih eseja proslavljenog župnika Raguža, to je onda pouzdan znak da je vrag odnio šalu.
Reakcije su vrlo indikativne. Spomenimo neke. Analitičari se uglavnom slažu da je riječ o zvonkoj šamarčini premijeru Plenkoviću koji je samo dva dana prije toga boravio u Sarajevu i Mostaru.
Ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier izrazio je zabrinutost i u svemu prepoznao otpor politici nove hrvatske Vlade prema Bosni i Hercegovini.
U bliskim je kontaktima, napomenuo je, s ‘našim prijateljima’ u Uniji i Sjevernoatlantskom savezu. Što god to trebalo značiti, a zvučalo je onako kako je jedino i moglo zvučati, kao petparačko pokazivanje mišića, odnosno kao latentna prijetnja susjedima.
Ministar obrane Damir Krstičević tvrdi da je riječ o političkom procesu kojemu je cilj destabilizacija Hrvatske.
Miro Bulj obmanjuje javnost konstatacijom da pravosuđe strane države podiže optužnice samo protiv hrvatskih branitelja.
Nekadašnji ministar Miro Kovač u svemu tome detektira pravnu nesigurnost u kojoj žive Hrvati u stranim zemljama.
Nino Raspudić potegnuo je vjerojatno najjači argument – majku svih argumenata – tajming. Nije slučajno, kaže, da se hapšenja Hrvata događaju u pravilu oko velikih blagdana. U ovom slučaju blagdana Svih svetih. Zeru je falilo da ‘slučaj Orašje’ poveže s onim famoznim slučajem Zdravka Mamića koji je svojedobno bio uhićen baš na dan pada Vukovara. Vrag je tajming.
Ministar branitelja Tomo Medved inzistira na činjenicama tvrdeći da su Hrvati branili BiH. To je međutim u blasfemičnoj koliziji s onom skandaloznom Deklaracijom o Domovinskom ratu, koju je još 2000. izglasao Sabor i u kojoj se jasno tvrdi, crno na bijelom, da Hrvati uopće nisu ratovali u Bosni. Kako bi netko, pitate se sigurno, mogao počiniti ratni zločin negdje gdje ga po službenoj verziji uopće nije bilo?
Dragan Čović poziva na oslobođenje uhićenih, jer radi se, kako kaže, o političkoj igri s kratkoročnim i dugoročnim ciljevima.
Najbolja je možda ipak bila predsjednica Grabar-Kitarović. Blaženo iznenađena i neinformirana. Nije njeno da zna. Općepoznato je da gospođa predsjednica većinu svoje radne energije iscrpljuje u valjanju notornih besmislica o zločinima socijalizma i u zdušnom pokroviteljstvu nad kojekakvim radnim skupovima i festivalima što ih u zadnje vrijeme diljem Lijepe Naše organiziraju pomahnitali ‘vigilanti’ i ‘obiteljaši’.
Pa ipak, s obzirom na to da je od svog prethodnika naslijedila pune škatule dokumenata Vojno-obavještajne službe i SOA-e, da je spisak od šestotinjak Hrvata koje se dovodi u vezu sa zločinima na području Bosne već odavno objavljen u domaćim medijima, da je o svemu tome, doduše na vrlo neprimjeren način, govorio i bivši premijer Milanović na sastanku s braniteljima, pomalo čudi njena iznenađenost i neinformiranost.
Sve ovo navodimo namjerno – potpuno svjesni činjenice da na taj način silujemo ritam i žrtvujemo koncepciju ovoga teksta – iz jednog jedinog razloga. Ne znam jeste li primijetili. Baš nitko, nigdje i nikada, u svim ovdje navedenim i onim bezbrojnim nenavedenim reakcijama, nije posvetio jedne sekunde žrtvama zločina koji se stavljaju na teret uhićenim veteranima. Nitko se nije zapitao gdje su danas i kako se osjećaju.
Tim čudnije što su, recimo, svjedočanstva silovanih Posavljanki javno dostupna već godinama. Zaista, gdje su danas silovane žene koje su bile prisiljene abortirati neželjene male Hrvate, gdje su maltretirani muškarci, gdje su žigosana djeca? Zar su oni nevažni za cijelu ovu priču?
Svi su u ‘slučaju Orašje’ prepoznali zavjeru protiv jedine nam Hrvatske i potrudili se, koliko je tko mogao, ovisno o trenutnoj funkciji i utjecaju, izvršiti veći ili manji pritisak na pravosuđe jedne strane države.
U tom smislu zgodno je zamišljati bi li iste takve reakcije bile da su veterani uhićeni, primjerice, na teritoriju Njemačke ili Norveške.
Lijepo je primijetio Ivica Đikić, trebalo bi sažalijevati ljude koji na vijest o hapšenju osumnjičenika ne pitaju ništa o zločinu i žrtvama, nego jedino – zašto pripadnici naše bezgrešne nacije i zašto baš sada?
Neupućen netko postavio bi logično pitanje, može li Hrvat uopće počiniti zločin.
Uhićenja ratnih veterana neugodnija su tim više što u sjećanje prizivaju i na površinu izvlače neke druge nečasne epizode iz bosanskoga rata. Poput pokolja u Mrkonjić Gradu. U kojem su, navodno, zapaženu ulogu odigrala malo ‘teža muda’ od anonimaca iz bosanske Posavine.
Dakako, krivicu i odgovornost za zločine utvrđivat će sud. Pa nek isto je i đavolu i đakonu, što bi rekao pjesnik.
‘Slučaj Orašje’ neka nam posluži tek kao zgodna ilustracija činjenice da se politika prema susjednoj državi od devedesetih godina – kada se tuđi teritorij dijelio na salvetama i kada su se instaliranjem Republike Srpske i Herceg-Bosne stvarali temelji Velike Srbije i Velike Hrvatske – do dana današnjega nije promijenila za milimetar.
Službeni Zagreb i službeni Beograd Bosnu nikada nisu promatrali kao samostalnu, međunarodno priznatu i jednako vrijednu državu sa Sarajevom kao glavnim gradom. Promatrali su je kao svoju privatnu prćiju. Leno koje će rastrgati i razdijeliti kao kurvino blago, pa kom opanci, kom obojci, komšije.
Recentna zbivanja samo su potvrda naše četvrtstoljetne farizejštine.
