‘Zamislite čovjeka koji je teško bolestan, a liječnik se njime bavi kao da ga boli nokat na lijevoj nozi.’ Tim je riječima Ivan Koprić, predstojnik Katedre za upravno pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu, nekidan opisao jednu od sedam zakonskih izmjena koju Most predlaže Saboru na hitno usvajanje.
Mislio je pritom, da budemo sasvim konkretni, na izmjene Zakona o plaćama u lokalnoj i područnoj samoupravi kojima Most želi ograničiti općine, gradove i županije da na plaće umjesto sadašnjih dvadeset posto troše maksimalno petnaest posto prihoda.
‘Lokalne će vlasti’, tvrdi Koprić, ‘predloženu mjeru lako izigrati po modelu koji je i dosad bio na djelu. I sada jedinice lokalne samouprave imaju zakonsko ograničenje prema kojem na plaće zaposlenih ne smiju trošiti više od dvadeset posto prihoda, no to ograničenje izbjegavaju na način da ljude koji zapravo obavljaju poslove iz djelokruga lokalne samouprave zapošljavaju u tvrtkama u vlasništvu te iste lokalne samouprave.
Predložene izmjene samo će pojačati ovakvu praksu, jer iluzorno je očekivati da će neka općina sama sebe ukinuti zato što ne može iz vlastitih prihoda platiti svoje službenike.
‘Ne bi to, naravno, bio neki naročit problem, to da je od sedam Mostovih predizbornih uvjeta propao jedan, jebo sad jedan uvjet, znate kako je, propadali su uvjeti i pametnijima i talentiranijima od Bože Petrova i Nikole Grmoje, da upravo ne svjedočimo tragikomičnoj farsi u kojoj od svih sedam uvjeta na kojima je Most temeljio predizbornu kampanju, a koji se odnose na zakone što su trebali biti usvojeni u Saboru po hitnoj proceduri – od demokratizacije izbornoga sustava, ukidanja ZERP-a, poreza na mala i srednja poduzeća, do izmjena ovršnog zakona i Zakona o HRT-u i HNB-u – ne samo da nije prošao tek jedan, nego je od svih sedam još samo jedan jedini ostao na stolu kao spomena vrijedan. Pitanje je dokad. Sve ostale stručnjaci su aklamacijom proglasili bespredmetnima i irelevantnima.
Vedran Đulabić, profesor s Pravnog fakulteta, kaže kako je riječ o dva moguća scenarija: ‘Ili se nije niti mislilo ići s time i samo je služilo u predizborne svrhe ili se nije dovoljno konzultiralo oko potrebne procedure kojom bi se to trebalo napraviti.’ Teško je, naravno, utvrditi što je od toga gore.
Gotovo sve reforme i mjere za spas Lijepe Naše o kojima već više od godinu dana otkako su se pojavili na nacionalnoj političkoj sceni drve u Mostu mogu se podijeliti u tri skupine: ili je riječ o jeftinom, petparačkom populizmu bandićevskoga tipa, ili su neizvedive, ili već postoje. Ničega normalnog i upotrebljivog tu nema.
Otkako je ovo političko krilo Crkve, jer Most je zaista teško bilo kako drukčije definirati, dobilo četiri ministarstva u Vladi i mjesto predsjednika Sabora, sve je odjednom postalo posve nevažno i nehitno. Najbolji je možda ipak bio prijedlog izmjena Zakona o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru kojim bi se, kako su to zgodno zamislili malomišćanski klerikalci, u Zakon unijela odredba o propisanoj kazni od petsto kuna za sve zastupnike koji se bez opravdanja ne pojave na poslu. I baš kada su eto jučer radna tijela trebala pretresati njihov prijedlog, sjednica Odbora za zakonodavstvo morala je biti odgođena zbog toga što se na poslu nije pojavio tko? Zastupnici Mosta! Sunce ti žareno poljubim! Zar to nije genijalno? Došao je, ustvari, samo jedan. Kovačić. A i on valjda slučajno.
Te nisu dobili poziv, te su ga ipak dobili, ali samo dan ranije, i to SMS-om, i to u 18 sati, te je obavijest o sjednici bila samo na naslovnici službene internetske stranice Hrvatskoga sabora, te ovo, te ono. Jebe lud zbunjenog.
‘Ne možemo svakodnevno pratiti stranicu Sabora, to nije potrebno ni primjereno’, pokušao je nedolazak zastupnika na sjednicu opravdati predsjednik Kluba zastupnika Mosta Miroslav Šimić, aludirajući valjda kako bi mu poziv za posao trebao donositi golub pismonoša. Pa neće valjda, molim vas lijepo, hrvatski saborski zastupnik u 21. stoljeću pratiti nekakve tamo obavijesti na Internetu. Pogotovo ne zastupnik Mosta. Najbolje bi stoga bilo da se na ulazna vrata Sabora izvjesi raspored sjednica. Kao raspored misa na vratima krajinskih i neretvanskih bogomolja.
Kakav kokošinjac, što bi rekao Vitez, kakva životinjska farma, što bi nadodao Pernar, kakvi bakrači. Sabor se pod predsjedanjem Mosta polako, ali sigurno, pretvara u Barnumov cirkus. U galeriju kojekakvih luđaka, bolesnika i ekscentrika. Još samo fali da nam se s govornice počinju obraćati žene s pet sisa i frikovi s mudima većim od lubenica.
Od samoga početka, otkako se dakle pojavio na nacionalnoj političkoj sceni, Most ne predstavlja ništa drugo nego eklatantan primjer kako to izgleda kada ambicija dobrano preskoči sposobnosti.
Božo Petrov, recimo, da se zadržimo na najviđenijem svatu, mogao je možda sasvim lijepo funkcionirati kao provincijski psihijatar koji ostavljenim opuzenskim šiparicama propisuje normabele za smirenje ili kao mladi uštogljeni ‘grozdovac’ koji u slobodno vrijeme povampirene metkovske osmaše plaši nuspojavama drkanja.
Još jučer je međutim bilo teško zamisliti da bi kao takav mogao postati predsjednikom Sabora. Barem ne u nekoj uređenoj državi. U Hrvatskoj se izgleda ipak nameće kao sasvim logično rješenje.
