Pustimo sad ljevicu. Lako za to. Situacija je mnogo ozbiljnija. Ako se složimo oko tvrdnje da današnji SDP i HNS s ljevicom imaju veze otprilike koliko i kardinal Bozanić s ginekologijom i porodništvom, i ako ostavimo po strani, barem zasad, niz aktivističko-festivalskih udruga i organizacija čiji bi se identitet i ciljevi mogli smatrati pravo lijevima, očigledno je da u Hrvatskoj ne postoji suvisla i jasno profilirana lijeva politička opcija, dovoljno snažna, dosljedna i primijećena u javnosti do te mjere da se može barem približiti prelasku izbornoga praga.
Ostaje tek za vidjeti kako će se profilirati i hoće li uopće uspjeti naći svoje mjesto pod suncem između redaka najavljena, ali zasad još uvijek neosnovana Markovinina i Pusićeva lijeva partija. Boris Rašeta nekidan je skrenuo pažnju javnosti na jedan prilično obeshrabrujući podatak.
‘Nakon dugo vremena’, kaže, ‘imamo jednu nedvojbenu vlast desnice u Hrvatskoj. Od Pantovčaka, do Ustavnog suda, Prisavlja, Grada Zagreba, Kaptola – sve je u rukama desnog političkog spektra.’ Izgleda zaista kao da je ljevica položila oružje na svim frontovima. Ali pustimo sad to. Jebeš ljevicu. Situacija je, ponavljam, mnogo ozbiljnija. Kada čovjek uzme u obzir nemila desetomjesečna iskustva s propalom Oreškovićevom Vladom, reviziju povijesti kojom se bavila i razmjere gospodarske štete koju je svojim odlukama prouzročila, i kada pogleda novi predviđeni kurs društveno-političkih kretanja – teme koje su pobjednici zadnjih izbora izdvojili kao primarne, najavljene zakone i odluke koje će pod hitno i pod mus staviti na dnevni red u prvih par mjeseci mandata, kaptolizaciju HRT-a, nastavak retrogradnih društvenih strujanja te činjenicu da će i dalje sve biti isto, samo gore – teško će se oteti dojmu kako se u Hrvatskoj ne radi tek o pukom porazu ljevice. Koliko god strašnim se on činio. Ovdje je riječ o nečemu mnogo opasnijem. O bezuvjetnoj kapitulaciji zdravoga razuma.
Velečasni na Filozofskom fakultetu
Zagrebački Filozofski fakultet, čini se, jedna je od rijetkih institucija koja zasad još uvijek odolijeva pred naletima sveopće klerikalizacije. Dekan fakulteta Vlatko Previšić uspio je, doduše, raspustiti Studentski zbor. Sve zahvaljujući odluci Senata Sveučilišta kojim upravlja njegov prethodnik Damir Boras. Nakon čega je na fakultet doveo zaštitare. Kao da je riječ o kakvom narodnjačkom klubu, a ne o ustanovi s višestoljetnom tradicijom, koja bi trebala odgajati buduće nosive stupove ovoga društva. Odluka o suspenziji Studentskog zbora ima samo jedan cilj: zaustaviti proces dekanova razrješenja izglasanog na sjednici Vijeća FF-a u lipnju.
Do pokretanja tog procesa došlo je nakon najavljene suradnje Filozofskog i Katoličko bogoslovnog fakulteta, odnosno ideje o pokretanju dvopredmetnog studija vjeronauka koji bi u konačnici studente KBF-a stavljao u povoljniji položaj na tržištu rada. Nauštrb studenata FF-a.
‘Vidim da su oni tamo deset puta gori nego mi. Takvih fundamentalista, fanatika i ratobornih ljudi na našem fakultetu nema. Mi smo puni ljubavi, susretljivosti, razumijevanja i snošljivosti’, prokomentirao je studentsko odbijanje silom nametnutog snošaja dvaju fakulteta dekan KBF-a Tonči Matulić. Jedno je sigurno, u vrijeme kada ovdašnji pučkoškolci prvi dan nastave masovno i pod normalno hodočaste u crkve, kada im se po školskim hodnicima zidaju kapelice, a pojedine srednje škole sve više izgledaju kao teheranske medrese, a ne obrazovne ustanove u sekularnoj zemlji, što bi Hrvatska po Ustavu još uvijek trebala biti, bunt studenata Filozofskoga fakulteta čini se od iznimne važnosti za moralnu higijenu i mentalno zdravlje ovoga društva.
Peticija
Pedesetak manje-više ocvalih sportaša potpisalo je peticiju i na taj način stalo u obranu proslavljene splitske visašice Blanke Vlašić. Razlog za to je, navodi se u priopćenju, velik broj kritika koje su se mogle čuti u domaćem medijskom prostoru na račun njenog poimanja vjere i Boga.
‘Blanka je ovaj put progovorila o svojoj vjeri. Iskreno i otvoreno. Nije željela nikoga uvrijediti, niti ikoga uniziti. Govorila je spontano iz svojeg srca. Treba li ju zato omalovažiti? Treba li ju predstaviti čudakinjom? Treba li joj oduzeti pravo da govori’, pitaju se potpisnici peticije zaobilazeći pritom, namjerno ili slučajno, meritum stvari.
Nakon sudjelovanja na Olimpijskim igrama u Riju i osvajanja brončanog odličja, koje je u međuvremenu darovala Svetištu Majke Božje Bistričke, Vlašić je od sportskog uspjeha i osobnih predodžbi o vjeri i Bogu hotimice napravila javnu predstavu. Istupi javnih osoba, bilo da je riječ o atletičarima, političarima, novinskim komentatorima ili nekome desetome, podložni su reakcijama, kritici, satiri, ismijavanju i potpuno su legitimni tako dugo dok ne pozivaju na mržnju ili nasilje. Zamislimo, recimo, kakve bi reakcije bile da je Plenković nakon izbora izjavio, primjerice, kako izbore nije dobio on, nego Bog, i da je potom tridesetak hiljada osvojenih preferencijalnih glasova darovao marijanskom svetištu u Bistrici. Najzad, ne čini se odveć racionalnim vjerovati kako je Bog na Igrama umjesto tebe preskočio 197 centimetara. Čak i da jest bilo tako, moglo bi se reći da je Bog prilično šeprtljavo čeljade. Stefka Kostadinova preskočila je svojedobno 209, a Javier Sotomayor čak 245 centimetara.
Babice u haljama
Proteklog vikenda u Topuskom je održan Hrvatski kongres forenzične ginekologije i perinatologije. Na popisu organizatora na prvom je mjestu istaknuto Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu. Zatim slijedi par klinika i organizacija kojima bi ginekologija trebala biti core business. Onda opet katolici iz Hrvatskog katoličkog liječničkog društva.
Uz predsjednicu republike KGK, kao visoki pokrovitelj manifestacije naveden je kardinal Josip Bozanić, a kao niski, valjda, biskup Vlado Košić. Kakve, pobogu, veze imaju ginekologija i Kaptol mogao bi se zapitati poneki čitatelj što je tek nekidan zalutao u Hrvatsku pa od kratka vremena još uvijek nije uspio pohvatati kako ovdje stvari funkcioniraju.
‘Jasno je da ovaj osobiti spoj Katoličke crkve i njenih institucija s jedne strane i javnih i zdravstvenih institucija s druge strane usmjeren na podrivanje autonomne i sekularne znanosti koja ne bi bila podređena klerikalnim interesima i religijskim dogmama’, istaknula je Marijana Bijelić iz Protagore. Ona međutim nije doktorica ginekologije, već doktorica bugarskoga jezika i književnosti pa bi Crkva njenu argumentaciju mogla odbaciti kao nestručnu i manje vrijednu. Zato je tu prava ginekologinja Jasenka Grujić: ‘Područje reproduktivne medicine, ginekologije i porodništva nije slučajno najizloženije klerikalizaciji. Religijsko vrednovanje žena i ploda u maternici na štetu žene derogira spolna i reproduktivna prava žena, u prvom redu temeljno reproduktivno pravo – pravo na odlučivanje o rađanju djece.’
Gle, stvarno, kako to da Bozaniću i Košiću nikada nije palo na pamet da organiziraju ili da budu pokrovitelji kakvog kardiovaskularnog ili neurološkog kongresa? Možda je to zato što babice u haljama već dugo nemaju nikakve veze s milostivim srcem i što su davno odustale od mozga. Njima je, po svemu sudeći, važan jedino monopol nad onime što izlazi iz državne kase i onime što izlazi iz minđe.
