Izbori i obećanja
Stara narodna mudrost – ili sam to sad izmislio, ne znam više ni sam, ali ovako bolje zvuči – kaže ovako: ‘Ako u predizborna obećanja političara povjeruju glasači, ništa se spektakularnog neće dogoditi. Katastrofa bi mogla nastupiti ako u ista ta obećanja povjeruju i oni koji ih daju, dakle isti ti političari.’
Hrvatska je po tom pitanju, bogu hvala, miljama daleko od bilo kakve potencijalne kataklizme. Zoran Milanović obećao je tako otvaranje 145.000 novih radnih mjesta ukoliko dobije izbore.
Andrej Plenković je pak, ne budi lijen, brojku odmah povećao na 180.000.
Stručnjaci iz Živoga zida uvjeravaju građane da će im u slučaju pobjede mušičavih antideložacijskih obješenjaka kamate na kredite biti prepolovljene.
Milan Bandić kaže da je Drugi svjetski rat završio i da će pretanjurati Hrvatsku otprilike na isti način kako je dosad pretanjurao Zagreb. Ako je Finska Zemlja Tisuću Jezera, Hrvatska će biti Zemlja Tisuću Fontana.
Najdalje je ipak otišao Božo Petrov, koji je, izgleda, odavno izgubio svaki doticaj sa stvarnošću, pa najavljuje revolucionarne mjere koje u Hrvatskoj postoje…ha, dobrih dvadesetak godina – fleksibilnije radno vrijeme, pojednostavljene procedure prijave i odjave radnika, preraspodjelu određenih sati, mogućnost rada u više tvrtki i tako dalje. Stvar je dakle itekako ozbiljna. Ako se metkovskom ‘Očenašeku’, pogubljenom u vremenu i prostoru, ne stane na kraj, već idući tjedan mogao bi zatražiti da se Hrvatska na nadolazećem ’14. vanrednom kongresu Saveza komunista’ zauvijek odcijepi od Jugoslavije.
Panika u DIP-u
Da će se rujanski izbori provesti po slovu zakona, kako bog zapovijeda, bez ikakvih repova, garantirat će kao i dosad Državno izborno povjerenstvo. Riječ je o jednoj od onih institucija u kojima bi čast i moral kao reference za posao trebali vrijediti otprilike jednako kao i stručnost.
U DIP-u je ovih dana strašna gužva. Zaprimljene su izborne liste, opseg posla rapidno se povećava, izbori su pred vratima, a ekipa mora raditi u krnjem sastavu jer je Darko Videš, jedan od uvaženih članova povjerenstva, na porti ostavio zdravstvenu dokumentaciju u kojoj navodi kako je trenutačno nesposoban za obavljanje posla zbog zdravstvenih problema.
Vi, naravno, pojma nemate tko je Darko Videš i kakvih problema ima iz jednostavnog razloga što Darko Videš u Hrvatskoj ne postoji. On postoji samo u Austriji i pod tim imenom znaju ga tek službenici Hypo Alpe Adria Banke, kamo je morao doći objasniti zašto je od banke dobio dvjesto i deset hiljada eura.
Taj isti Darko Videš u Hrvatskoj se zove Josip Vresk i član je DIP-a, dakle čovjek koji svojom čašću i moralom garantira funkcioniranje pravne države, a dvjesto i deset hiljada eura dobio je kao mito, jer je Alexu Kropiunigu – koji je nota bene zajedno s bivšim čelnikom Hypo banke Josefom Kirherom optužen zbog otuđivanja 1,7 milijuna eura – pomogao riješiti problem prenamjene zemljišta u Šimunima na Pagu iz poljoprivrednog u građevinsko-turističko.
Da bi čitava priča bila još imbecilnija, Vresk je na koncu i sam priznao istražiteljima da je uzeo novac, ali se nekim čudom ne sjeća kada, kako i zašto. Baš kao da je iz kafića kući donio tuđi upaljač, pa gleda čiji bi mogao biti, a onda ga baca u kut, jebeš upaljač, nitko nije propao zbog jednog usranog upaljača, tako se, eto, Josip Vresk jednoga dana vratio kući iz Austrije, posegnuo u stražnji džep i tamo našao dvjesto deset hiljada eura, pa gleda čiji bi mogli biti i odakle mu, a onda ih pažljivo sprema u ormar, jebeš sad dvjesto hiljada eura mita, nitko još nije propao zbog pišljivih dvjesto hiljada eura pa neće ni bogata Austrija.
Unatoč priznanju, čovjek je još uvijek član DIP-a i čini se da mu ne pada na pamet odstupiti. Dužnosti ga može razriješiti samo Ustavni sud. Riječ je o još jednoj od onih institucija u kojima bi čast i moral kao reference za posao trebali vrijediti otprilike jednako kao i stručnost.
Vresk međutim može mirno spavati zato što u Ustavnom sudu odnedavno sjedi Damir Dolović. Uzalud ćete njegovo ime tražiti na friško apdejtanom službenom popisu sudaca Ustavnog suda.
Razlog je jednostavan, Damir Dolović, baš kao ni Darko Videš, u Hrvatskoj ne postoji. On postoji samo u Austriji i pod tim imenom znaju ga tek službenici Hypo Alpe Adria Banke, kamo je morao doći objasniti zašto je od banke dobio dvjesto i deset hiljada eura.
Taj isti Damir Dolović u Hrvatskoj se zove Davorin Mlakar i uvaženi je sudac Ustavnog suda, dakle čovjek koji svojom čašću i moralom garantira funkcioniranje pravne države, a dvjesto i deset hiljada eura dobio je kao mito, jer je Alexu Kropiunigu – koji je nota bene zajedno s bivšim čelnikom Hypo banke Josefom Kirherom optužen zbog otuđivanja 1,7 milijuna eura – pomogao riješiti problem prenamjene zemljišta u Šimunima na Pagu iz poljoprivrednog u građevinsko-turističko.
Dakle, Videš i Dolović, sada ste, vjerujem, povezali konce, dva su kompanjona koji su se lažno predstavljali i koji su zajedno s Danijelom Ropušem na jednake dijelove podijelili šesto i trideset hiljada eura uplaćenih za odrađivanje prljavog posla na račun Austrijanaca, da bi na kraju balade, vjerojatno zbog profesionalnosti ili niske cijene, nema što drugo biti, bili nagrađeni mjestima u DIP-u i Ustavnom sudu.
Ako pak o časti i moralu takvih ovisi funkcioniranje hrvatske pravne države, bojim se da nam ne preostaje mnogo vremena do konačne propasti.
Tuđe medalje
Da vas je netko prije samo pet dana upitao znate li tko je na nedavnom Europskom atletskom prvenstvu u Amsterdamu osvojio broncu u ženskom bacanju koplja, vi, naravno, ne biste imali pojma.
Ili biste rekli Perkovićka, nikada ne znaš, jebiga, koplje, kladivo, disk, kamena s ramena, sva su ta bacanja manje-više jedno te isto.
Ne biste dakle imali pojma ni kako se zove, ni odakle je, ni tko joj je trener, ni gdje trenira, ni gdje i kako živi, ni tko joj kupuje koplja, ništa pod milim bogom vi o tome ne biste znali.
Čak i najzagriženiji fanatici ovdje odustali su od ženskoga koplja još tamo negdje prije dvadeset i kusur godina kada je Trine Hattestad u Stuttgartu dobacila do svjetskoga zlata.
Da vas je netko prije samo tjedan dana upitao znate li da će mlada Sara Kolak bacati u kvalifikacijama olimpijskog turnira u Riju, vi biste vjerojatno, baš kao i olinjali pacovi iz HOO-a, posprdno odmahnuli rukom i rezervirali joj povratnu kartu kući i prije samoga finala.
Vijesti o uspjesima simpatične Podravke spadale su u red onih što uredno prolaze mimo radara nezainteresirane javnosti. Tako je bilo do Rija i jednog od najvećih iznenađenja Olimpijskih igara.
Onda ste odjednom o njoj saznali sve. Da Olimpijski odbor i Savez baš nešto i ne mare za nju, da trenira u Sloveniji, da živi kod trenerove majke, da je zbog ozljede ramena pauzirala cijelu prošlu sezonu, da joj je koplja kupila dvostruka zlatna olimpijka iz zagrebačke Dubrave i tako dalje i tome slično.
I odjednom vam je, nema to sigurno veze sa zlatnom medaljom, nekako stalo. Postala vam je bliska. Sve biste joj dali, samo da je tražila na vrijeme. Odjednom ste se sjetili da vas zapravo veže davno prijateljstvo, da vam se u osnovnoj školi upisala u spomenar, da vam je nekad bila susjeda, da je iz iste ulice, grada ili barem države.
Hoće to tako. Njenu sudbinu – ako izuzmemo Sandru Perković, Blanku Vlašić i vaterpoliste – dijeli zapravo većina onih što su se u zemlji sambe i karnevala pod hrvatskom zastavom popeli na pobjedničko postolje.
Stvar je u suštini veoma jednostavna. U zemlji Luke Modrića i Ivana Ćupića, za Saru Kolak jednostavno nema mjesta. Baš kao ni za Glasnovića, Martina ili braću Sinković. Oni ne ganjaju kožnu mješinu po travi, ne bave se prenamjenom zemljišta, oni su tihi, nenametljivi, najbolji u onome što rade i, da si ne lažemo, kao takvi su nam potpuno nepotrebni.
Valja biti pošten i priznati, za sve njih još jučer baš nikoga nije bilo briga, a danas su, eto, nekim čudom, sve njihove medalje odjednom i naše. Danas bi se svi kitili njihovim perjem. I Sara Kolak, i Glasnović i Martin, i Fantela i Marenić, i braća Sinković danas vjerojatno imaju više najboljih prijatelja nego što su i sami slutili da ih imaju.
Ništa, kažu, kao sport nije život sam, a priča Sare Kolak dokazuje da taj život još uvijek ima smisla. Nešto kao kad ‘mala’ Borussia ‘velikom’ Realu uvali četiri komada i plasira se u finale Lige prvaka. Neki će njenim osvojenim medaljama pretpostaviti ‘katastrofu’ košarke i rukometa ne shvaćajući pritom, bez obzira na globalnu popularnost pojedinih sportova, da ne postoje velike i male medalje.
Što se tiče potpisnika ovih redaka, pet zlatnih medalja u Riju, baš zbog toga što su iz sportova iz kojih jesu, i baš zbog toga što su osvojene tako kako su osvojene, vrijedi više od potencijalne pobjede Mamićevih praznoglavaca na Mundijalu.
