Stipe Gabrić Jambo nije homoseksualac. Daleko od toga. Ljude takvoga soja nekada je bilo popularno definirati kao agroseksualce. Unatoč tome, kako je i sam izjavio u jednim dnevnim novinama, razvio je golemu ljubav prema jednome muškarcu. Njegovo ime je Krešo Beljak, a ljubav se rodila u trenutku kada je friški šef HSS-a otrgnuo stranku iz ralja Domoljubne koalicije i usmjerio je u naručje ‘postkomunista’ Zorana Milanovića. Na taj način svojim je pulenima osigurao dobra mjesta na izbornim listama i dobru startnu poziciju u postizbornim koalicitacijama kada se budu dijelile ministarske i direktorske fotelje u državnim firmama.
Spektakularni politički manevar, zbog kojeg konzervativniji dio HSS-a grinta, pa čak i napušta stranački brod – ili je možda bolje reći splav – trebao bi biti garancija da će se ‘radićevci’ vratiti na staze nekadašnje slave i ponovno postati utjecajan politički faktor.
No, od toga što o Beljaku misli Gabrić Jambo, važnije je ipak što će misliti potencijalni birači. U kratko vrijeme Beljak je najblaže rečeno šokirao javnost dvjema izjavama. Prva od njih ticala se Branimira Glavaša, kojeg je bez susprezanja nazvao herojem.
Čovjeka dakle koji je u to vrijeme na plećima još uvijek nosio teret pravomoćne presude za ratni zločin ozbiljan političar ne bi smio nazivati herojem, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog puke pristojnosti, dobrih običaja i društvene higijene.
Druga se svodila na nemušto prtljanje oko njegove epizode s provalama u automobile. Kao dvadesetosmogodišnje dijete nesvjesno svojih postupaka, Beljak se naime aktivno bavio auto-bravarijom zbog čega je osuđen na osam mjeseci zatvora, uvjetno na tri godine.
‘U zemlji koja je u posljednjih 25 godina sustavno i temeljito na razini zakona opljačkana, devastirana i uništena’, kazao je, ‘u takvoj zemlji govoriti o mom prekršaju je jednostavno apsurdno. Da sam maznuo kakvu banku, hotel ili tvornicu, danas bih bio veliki domoljub, a ovako sam samo kriminalac.’
Novopečeni predsjednik HSS-a očito zaboravlja da se vlastita nečista savjest ne pravda tuđom, kao što se ni vlastiti marifetluci i svinjarije ne mogu opravdati tuđima.
Pojmovi ‘domoljub’ i ‘kriminalac’, uostalom, u nas funkcioniraju u strogo proporcionalnom odnosu. Aksiom glasi – što veći domoljub, to veći kriminalac.
Beljak, na kraju krajeva, vlastitim primjerom savršeno potvrđuje ovdašnju paradigmu napredovanja na društvenoj ljestvici: do društvene kreme i uglednoga građanstva, baš kao i do mjesta gradonačelnika ili pak predsjednika stranke, najbrže se stiže ako startate iz kriminalnog miljea.
Usporedba je, naravno, neumjesna i pretjerana, ali Beljakova opravdanja zvuče otprilike kao kada bi se naprimjer nekakav heroj glavaš – koji na duši nosi, uzmimo, tek dvojicu nesretnika što su u pogrešno vrijeme bili na pogrešnom mjestu s pogrešnim krvnim zrncima, neka se prezivaju, uzmimo, Vučković i Petrović – opravdavao činjenicom da ih neki drugi heroj, nekakav kordić, recimo, na svojoj ima čak stotinu i šesnaest.
Ne bi bilo zgorega da o svemu tome dobro porazmisle svi oni koji su 11. rujna planirali optirati za ‘seljake’ i njihovu koaliciju.
Klasik i strašilo
‘Smrću akademika Slobodana Novaka Hrvatska je izgubila jednog od svojih najvećih književnika i velikog domoljuba koji je svojim djelom obilježio burno razdoblje suvremene hrvatske povijesti. (…) Akademik Novak pripada među nacionalne velikane koji su zadužili hrvatsku književnost, hrvatsku kulturu, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i hrvatski narod. Bio je protivnik dogmatske misli i zloupotrebljavajuće slobode te se zalagao za čistoću umjetničkog izričaja.’
Tim je riječima Slobodana Novaka na vječna lovišta otpratio predsjednik Akademije Zvonko Kusić. I to je lijepo. Samo što nažalost nije posve točno.
Slobodan Novak zasigurno jest zadužio hrvatsku književnost, međutim, dugo vremena bio je rob rigidne, može se čak reći prostačke nacionalističke dogme. Protivnik zloupotrebljavajuće slobode ako pod tim pojmom podrazumijevamo slobodu manjina u Lijepoj Našoj. Riječ je o partizanu koji se s vremenom zasramio svoga partizanstva.
Slobodan Novak u načelu je ‘one hit wonder’. Kada bismo htjeli biti grezi i zločesti, rekli bismo nešto poput literarne Kasandre ili Simplicije. Šezdeset i osme objavio je roman ‘Mirisi, zlato i tamjan’ i odmah postao klasikom domaće književnosti. Da se tada ostavio pisanja ostao bi svejednako velik pisac.
Nažalost, Novak je ustrajao u poslu i s vremenom postao moralno i intelektualno strašilo koje je dobar dio života provelo ispisujući zaumne nacionalističke i homofobne pamflete po opskurnim desničarskim toaletoidima. U ocjeni njegova lika i djela o tome bi itekako valjalo voditi računa.
Ljudi za sva vremena i sve režime
Vrag je mašta. Lijepo se to vidi na primjeru Tončija Vrdoljaka, uvaženog hrvatskog glumca, redatelja i političara, koji je 1980., u sklopu koprodukcije Adriafilma i Deutsche Film-Aktiengesselschafta, naumio snimiti film koji je trebao afirmirati antifašističke i komunističke vrijednosti. Projekt je baziran na priči oko prvog antifašističkog odreda Nijemaca – osnovanog u Slatinskom Drenovcu – koji se borio protiv nacista.
Osamdeseta je godina, takvo je vrijeme bilo. Tema je odlična, primjerena i prihvatljiva tadašnjem režimu. Unatoč blagoslovu SUBNOR-a, Sabor je uskratio financijsku pomoć pa je projekt na kraju propao.
Vrdoljak, međutim, nije očajavao. Prepustio se maštarenju i dvadeset četiri godine kasnije, nakon što je napokon zatvorio financijsku konstrukciju, isporučio film poznat pod nazivom ‘Duga mračna noć’. Riječ je dakle o istom onom filmu koji je naumio snimiti ’80. Samo što su se vremena u međuvremenu nešto promijenila pa je od prokomunističkog filma na koncu ispao žestoki antikomunistički trash kičeraj u kojem su sve razlike između ustaša i partizana nestale kao krpom obrisane.
Treba i to razumjeti. Takvo je, jebiga, vrijeme bilo.
Antihrvatske Novosti ovih su dana u arhivu iskopale originalni scenarij ‘Duge mračne noći’ i od Vrdoljaka zatražile objašnjenje promjena u scenariju i poruci filma snimljenog četvrt stoljeća kasnije. Bard je to objasnio ‘djelovanjem mašte u danom trenutku’. Malotko bi u to mogao povjerovati. Prije će ipak biti da je riječ o fascinantnom instinktu za podobnost i prilagođavanje svim ideologijama.
U doba socijalističkog mraka oportuno je bilo snimati filmove kao što su ‘Kad čuješ zvona’ i ‘U gori raste zelen bor’. U vrijeme zrele demokracije valjalo je prijeći na grozomorne sage kao što je spomenuta ‘Duga mračna noć’ i diletantske dokumentarno-igrane uratke o Titu.
Jedni će reći da je to dar, drugi da je beskrajna hipokrizija. Jedno je sigurno, malo je takvih kojima je kameleonska priroda omogućila da uvijek budu dobri svim režimima i da u najgorim vremenima budu dragi svima.
Ako izuzmemo politiku i profesionalne hipokrite, osim Vrdoljaka na pamet mi momentalno padaju još samo dvojica, Goran Milić i Goran Bregović.
