Ambiciozni europarlamentarac Andrej Plenković dočekao je napokon svoju priliku i postao novim predsjednikom HDZ-a. Njegovo ime spominjalo se u kuloarima i prije sedamnaestog stranačkog sabora u svibnju na kojem je trebao figurirati kao jedini protukandidat Tomislavu Karamarku.
Procjena je, međutim, bila, unatoč tome što je afera ‘Konzultantica’ dosegla vrhunac, kako je još prerano za to da se karte bace na stol. Plenkovićeva tadašnja, prilično sramežljiva opaska kako stranka ne smije biti taocem jednoga čovjeka bila je, pokazat će se mjesec i pol kasnije, tek zauzimanje startne pozicije.
Tek nakon detronizacije Tomislava Karamarka nastupilo je vrijeme za uspon na sam vrh stranačkog hranidbenog lanca. Stranačka moralna i intelektualna sitnež, koja za svakog budućeg šefa ima samo riječi hvale, za Plenkovića kaže da dobro izgleda, da je pristojan, da zna engleski i da se zna služiti vilicom i nožem.
Ako je samo to, priznat ćete, onda i nije bog zna što, no bit će da je u brojnom plemenu ostrašćenih ognjištaraca nazvanom HDZ teško pronaći barem još jednog takvog. Ispada da je na isti način predsjednikom stranke mogao postati i, lupam napamet, Luka Nižetić. Čovjek je izuzetno pristojan, dobro izgleda, govori engleski i ne samo da se zna služiti escajgom, nego je štoviše vlasnik prestižne titule najboljeg amaterskog kuhara u Hrvata koju je zaslužio u Celebrity Masterchefu.
No, nastranu šalu na stranu. Politički život najzabavnije je promatrati tijekom unutarstranačkih sukoba i previranja. Kada omiljeni vođa pritisnut teretom afera ispusti konce iz ruku i kada se ostatak članstva počinje grepsti za fotelje. Evo, naprimjer, Darko Milinović. Čovjek je netragom nestao, nitko za njega nije čuo mjesecima, godinama čak, a onda je odjednom, čim je Karamarko izgubio tlo pod nogama, brzinom mungosa na amfetaminima uskočio ne samo u vagon, već u samu lokomotivu hadezeovske kompozicije i postao izglednim kandidatom za stranačkog šefa.
U tome je sva ljepota ovdašnje politike. Mjesto je na koncu ipak prepustio onome koji zna da vilica ide u lijevu, a tupi partijski nož neupotrebljiv za bilo kakve oštrije rezove u desnu ruku. Andrej Plenković trebao bi dakle biti garancija novog, pristojnog, odmjerenog i poštenog HDZ-a.
U proteklih četvrt stoljeća HDZ je pokazao dva lica. Prvo je bilo rigidno i nacionalističko, dominantno u vrijeme Tuđmana i Karamarka. Drugo je bilo tobože odmjereno i pristojno – sa svim onim ‘Hristos se rodi’ i ‘benvenuti amici’ – i obilježilo je Sanaderovo vrijeme. U pozadini prve i druge faze odvijala se besramna pljačka.
Povjerovati u to da će Plenković nešto bitno promijeniti bilo bi isto kao i povjerovati u Trnoružicu. Kako zbog njega samoga, koji se u toj kloaki, vidimo, sasvim pristojno snalazi već godinama, tako i zbog ostatka ekipe i starih navika kojih se nije lako riješiti. Zadatak koji predstoji PR majstorima i sivim eminencijama naše najdomoljubnije stranke svodi se dakle na sljedeće: u ovih šezdesetak dana do izbora valja uvjeriti javnost da su kozmetičke promjene na čelu stranke uistinu radikalne prirode i da predstavljaju zaokret, a pritom zadržati isti smjer i principe djelovanja kao i dosad.
