S obzirom na to da je do novih parlamentarnih izbora ostalo šezdesetak dana i da je sezona kiselih krastavaca dobrano uzela maha, mediji i javnost zabavljaju se pitanjem tko će na koncu ponijeti titulu najgoreg ministra u najgorem šestomjesečnom pokušaju vladanja otkako je hrvatske suverenosti.
Možda ne bi bilo loše da i u skoroj budućnosti, krajem svake godine, recimo, zaživi praksa dodjele političkih ‘zlatnih malina’. Uz izricanje novčanih kazni dobitnicima, dakako. Na kladionicama zasad najbolje stoje Predrag Šustar i Zlatko Hasanbegović.
Prvi je biolog i filozof koji zastupa tezu o Svemogućem Bradonji kao dizajneru univerzuma. ‘Kiler’ kurikularne reforme i demiurg novog Zakona o sportu, iz kojeg će, sudeći po ocjeni stručnjaka za ustavno pravo, protuustavno izbaciti dva članka ne bi li na taj način išao na ruku gospodaru hrvatskog nogometa Zdravku Mamiću.
Drugi je povjesničar koji gaji neskrivene simpatije prema najvećoj sramoti moderne hrvatske povijesti, Pavelićevoj kvislinškoj tvorevini i njegovim ‘mesarima’. Karamarkov čovjek zadužen za eutanaziju neposlušnih medija i udruga civilnoga društva.
Paradoksalno, mainstream mediji upravo njih dvojicu ističu kao korifeje suvremene desne inteligencije. Pojmovi ‘desno’ i ‘inteligencija’ u prošlosti su se vezivali uz likove poput Ante Madraca Kovačevića i Andrije Hebranga, operativca poznatijeg pod kodnim imenom Pinokio, čovjeka koji nikada u životu nije lagao, ali je zato, po vlastitom priznanju, često zaobilazio istinu.
Ako ne računamo gomilu bestidnih afera i more eskapada lišenih elementarnog razuma, ostaje pitanje što je to točno hrvatska desnica napravila u zadnjih četvrt stoljeća što bi se moglo nazvati inteligentnim. Pod ovim našim komadićem neba pojmovi ‘desno’ i ‘inteligencija’ naprosto ne stanu u istu rečenicu.
Desna inteligencija ovdje može funkcionirati jedino na razini jeftinog oksimorona. Nešto poput uspješnog braka ili poštenog HDZ-a.
Katedrala duha
Početkom devedesetih godina na vratima HRT-ovih dopisništava, poput, recimo, splitskog, znali su osvanuti popisi s imenima nepoćudnih djelatnika. Svima koji su se ni krivi ni dužni našli na tako izvješenoj cedulji od tog trenutka ulaz u zgradu postao je službeno zabranjen.
Na taj se način ‘katedrala duha’, kako joj je tepao ondašnji ravnatelj Antun Vrdoljak, rješavala svih onih s krivim imenom i viškom pogrešnih krvnih zrnaca. Današnja situacija, što se tiče prisavskog mastodonta, neodoljivo podsjeća upravo na ta vremena. Cedulje s imenima proskribiranih možda izostaju, ali u načelu sve se svodi na isto.
Nakon čistke na prvom (Hrvatska danas, Dnevnik itd.) te micanja Šoše, Jakovine i brojnih drugih s trećeg televizijskog kanala, na red je došao i radio. Ovih dana ukinute su tako dvije emisije autorice Ljubice Letinić, dobitnice godišnje nagrade HND-a za radijsko novinarstvo, i najslušanija radijska emisija na trećem programu ‘Jutro na trećem’ Ivice Prtenjače.
Ako je početkom devedesetih, u nedostatku bilo kakve konkurencije, razbacivanje najperspektivnijim kadrom još i bilo moguće, u današnje vrijeme takav je luksuz nedopustiv. Svjedoče o tome i svakotjedne ankete o gledanosti po kojima ispada da HRT kaska miljama iza konkurentskih kuća.
Svjesna da vrijeme curi, po političkom ključu instalirana vrhuška HRT-a, bezidejna i netalentirana kakva jest, odlučila je prodati kožu što skuplje, to jest napraviti što je moguće veću štetu. To joj uostalom i je glavni zadatak od samog početka. Nije stoga čudno što se od svega suvišnog najprije odlučila riješiti kvalitete. Mašala. I šjor Tonči bi pozavidio.
Ostala si uvijek ista
Predsjednica KGK pred koji je dan dala veliki intervju televiziji N1. Veoma zapažen u ostalim medijima. N1 nije HRT. Nataša Božić nije Katarina Periša Čakarun. Tako da su mahom sva pitanja koja su trebala biti postavljena i bila postavljena.
I što je onda tako važnoga rekla KGK? Apsolutno ništa. Što je pametnoga rekla? Još manje nego važnoga. Što se tiče javnih istupa, KGK se u proteklih desetak godina nije promijenila za milimetar.
Baš kao i prije desetak godina, u jednom od svojih prvih velikih televizijskih intervjua, kod Aleksandra Stankovića, u emisiji dakle u koju je dospjela samo zahvaljujući tome što je Miomir Žužul dobio proljev, jedino po čemu se KGK i dan-danas ističe je grozomorna i nepodnošljiva količina ispraznih frazetina lišenih bilo kakvoga stava, smisla i opipljivog sadržaja.
U zadnjih desetak godina, KGK izrekla je pametnih i dojmljivih stvari otprilike onoliko koliko i njena kartonska imitacija na Pantovčaku. Postoji, međutim, jedna tema o kojoj predsjednica vrlo kompetentno govori. Doduše tek kada se ugase televizijske kamere. Zabilježio je to Stanković u svojoj knjizi ‘Sto faca i Aca’. Iz tko zna kojega razloga, KGK zna sve o fimozi.
Na krovu Europe
Portugal je prvak Europe. A to je isto kao i da je Hrvatska. Jer umjesto Portugala u finalu je morala igrati Hrvatska. Hrvatska je bila bolja od Portugala. A ako je Portugal bolji od Francuske, a Hrvatska je bila bolja od Portugala, onda je Hrvatska bolja i od Francuske.
I svih ostalih. Je li tako ili nije? Ili da parafraziram rečenoga šjor Tončija, mi smo s Portugalom odigrali praktički 0-0, jer taj jedan gol u sto i sedamnaestoj minuti mogli smo dati mi isto kao i oni.
