Kad bismo se mogli vratiti kroz vrijeme 26 godina i otprilike mjesec dana i pitati ljude, koji su tada upravo izišli na prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, što misle kako će njihova zemlja izgledati 26 godina i mjesec dana kasnije, uvjeren sam da bi većina odgovora glasila otprilike ovako: ‘slobodna, samostalna, demokratska, bogata, razvijena’.
Bi li oni tada vjerovali riječima vremenskog putnika da će 26 godina i mjesec dana poslije, isti oni, isto toliko stariji, živjeti u zemlji koja je potpuno zaboravila što je sanjala i željela kad je tražila ‘demokraciju’ i ‘slobodu’?
Što mislite, kako bi reagirali kada bi im, skroz ozbiljno, netko objasnio da se danas na slobodu pozivaju oni koji druge žele osloboditi prava da sami odlučuju o tome kako će živjeti, koga će voljeti, što će učiniti sa svojim tijelom, hoće li se ili neće moliti nekom božanstvu i kako će, osim plaćanjem poreza, iskazivati patriotizam? A da će nam demokraciju mjeriti i o njoj nam docirati mentalni, čak i obiteljski nasljednici, ali i poneki stvarni akteri onog istog režima od kojeg se te sudbonosne 1990. toliko željelo pobjeći u – ovo je tragikomično – demokraciju?
Što bi rekli kad bismo im ispričali kako će u 2016. reakcija na zazivanje crnog biti nekritičko veličanje crvenog totalitarizma? Da će ‘crna’ vlada na pitanje o jasenovačkim žrtvama spominjati blajburške, koje će pak prethodna ‘crvena’, koliko je to moguće, ignorirati; obje sa ‘zarez ali’ između Jasenovca i Bleiburga i obrnuto? Da će ovo biti zemlja u kojoj će čak i šačica prisutnih na skromnoj komemoraciji povodom Dana sjećanja na Holokaust biti izmaltretirana pitanjima o komunističkim zločinima, kao da te dvije stvari imaju ikakvu poveznicu. Da će na jačanje klerikalizma i nacionalizma odgovor biti titoizam i relativizacija komunizma, na koju će se opet reagirati grubom apologizacijom ustaštva, koja će pak izazvati veličanje boljševističkog partizanskog revanšizma i tako dalje i dalje u začarani krug.
Ova mala fantazija nema hepiend. Jer nije fantazija. ‘Oni’ smo mi. A mi smo se pogubili u sveopćoj relativizaciji svega.
U današnjoj Hrvatskoj se na nacistički pozdrav radikaliziranih kretena reagira crvenom petokrakom; reakcija na uspon radikalnih apologeta genocidne NDH i dugoročne protusekularne namjere licemjernih klerikalaca je radikalno veličanje lažnog rođendana grozomornog diktatora i masovnog ubojice, koji je, eto, kao i njegov režim, potrajao dovoljno dugo da uđe u svoju ‘mirnu’ fazu, kada se više nije ubijalo bez suda, po šumama i jamama.
Mi smo ti koji dopuštamo da nam celibat kroji spolni odgoj, ratni zločinci hodaju za život, komunistički sinovi budu mjerilo pluralizma, fejkeri slove kao magovi biznisa, boljševistički diktator i masovni ubojica predstavlja simbol blagostanja i stabilnosti, a demokracija i sloboda budu proste riječi.
To nije normalno. To nije zdravo. I tome treba stati na kraj.
Alternativa ustaštvu nije jugokomunizam. Alternativa Paveliću nije Tito. Alternativa korumpiranom korporativizmu nije planska ekonomija. Alternativa šamarčini desnicom nije šamarčina ljevicom. Ne postoje samo krajnosti. To je smišljeno potpirivana laž.
Demokracija u kojoj se moja sloboda mjeri razinom tvoje nije utopističko trabunjanje. To je ideja za koju se prije 26 godina i mjesec dana u dobroj vjeri glasalo. Da budemo patetični, za tu se ideju i ginulo.
U današnjoj Hrvatskoj, u kojoj je sve izokrenuto, upravo su sloboda i demokracija radikalne ideje, koje ugrožavaju i crne i crvene, i mantiju i petokraku, i zato su već 26 godina i mjesec dana od trenutka kad su prvi puta ikada provirile na površinu – na udaru. Svih.
Je li išta ostalo od njih? Možemo li se demokratski radikalizirati?
