Ako je suditi po tribini ‘Varaždin – jučer, danas, sutra’, koja je jučer navečer održana u Velikoj koncertnoj dvorani HNK-a u organizaciji Rotary cluba Varaždin, varaždinsku političku scenu ne očekuje posebno blistava budućnost.
Naime, najvažniji moment cijele tribine, koju je moderirao Andrija Petrović, bila je činjenica da su rotarijanci za ‘istim stolom’ uspjeli okupiti sadašnjeg i bivšeg varaždinskog gradonačelnika – Gorana Habuša i Ivana Čehoka – te tri pretendenta na gradonačelničku funkciju: Nataliju Martinčević iz Reformista, Alena Kišića iz SDP-a i Damira Habijana iz HDZ-a (nedostajao im je tek nezavisni Zlatan Avar, koji je neslužbeno već najavio kandidaturu, a ovih dana bi trebao i službeno).
Središnje teme tribine bile su obrazovanje i izvrsnost, budući da je tribina uslijedila neposredno nakon svečanosti na kojoj Rotary club Varaždin dodijelio financijske nagrade za 26-ero odabranih uspješnih učenika i studenata na razini srednjih škola, visokoobrazovnoj razini te poslijediplomskoj razini i u centrima izvrsnosti.
Na pitanje ‘kako zadržati mlade ljude da ne odu iz Varaždina’, odnosno – neka odu kako bi stekli dodatna znanja i vještine, ali kako ih privoliti da se vrate, nitko od onih koji bi (i) u budućnosti željeli voditi Grad Varaždin nije dao jasan i precizan odgovor.
Složili su se načelno gotovo svi s Ivanom Čehokom – koji je, predvidivo, u svome stilu, dominirao raspravom i kada je šutio – da osnova za obrazovanje nisu tek ‘goli zidovi’. Martinčević je ipak dodala da je infrastruktura važna, jer predstavlja preduvjet. No Čehok je bio izravan:
– Javno-privatno partnerstvo 2005. godine bila je politička odluka, time nismo ništa dobili, jer istovremeno nije ulagano u opremu i nastavnike. Istovremeno, problem je što Sveučilište Sjever obrazuje novinare i medijske djelatnike, kojih ima previše i koji mogu jedino završiti na burzi. Nama treba obrazovanje na polju elektrotehnike, strojarstva, biotehnologije, prehrambene tehnologije…
S time su se opet načelno svi složili, jer, općenito, mogao se steći dojam na tribini, svi od sudionika mogu se složiti oko detekcije sadašnjeg stanja i problema. Jedino se ne mogu dogovoriti oko toga tko je za što odgovoran.
Tako Habuš nije propustio priliku podsjetiti Čehoka da je dopusnica za medijske studije dobivena dok je još on obnašao funkciju gradonačelnika.
Kišić je dodao da na Sveučilištu Sjever ipak 86% studija odnosi na tzv. STEM područje (‘science, technology, engineering, mathematics’, dakle znanost – ali samo u jednom svom specifičnom spektru, tehnologija, inženjerstvo, matematika).
Mnogo se raspravljalo o Sveučilištu Sjever, Tehnološkom parku, strategiji razvoja grada, ‘povlačenju’ novaca iz europskih fondova, a čak je dotaknuta i famozna neuspjela kandidatura Varaždina za titulu Europske prijestolnice kulture.
No u svim tim raspravama malo je bilo iznijetih konkretnih vizija ili prijedloga. Čehok je ponavljao ‘mislim da raspravljamo na pogrešnoj razini’, Kišić je nakon svake otvorene teme naglašavao kako je ‘to pitanje o kojem trebamo raspravljati’, Martinčević je opsesivno nabrajala sve svoje aktivnosti koje je inicirala kao saborska zastupnica, a Habijan se trudio distancirati od ostalih sudionika više puta napominjući da se on na tribini osjeća kao višak, jer jedini nije ‘premrežen’ kao što je to s njima slučaj.
Gradonačelnik Habuš bio je dosta rezerviran u svome nastupu, ali je potkraj tribine – iako je više puta bilo naglašeno da ovo nije političko sučeljavanje – došlo do ‘koškanja’ između njega i Čehoka.
Čehok tako nije izdržao a da ne izbaci par ‘čehokizama’ (kako ih je nazvao Habuš), primjerice da je sadašnja vlast od investicija ‘otvorila tri mljekomata i dva jajomata’, odmah se ‘ispričavši’ Habušu jer gradska vlast nije napravila ni to.
Podvalio je Čehok Habušu još par ‘zamki’, primjerice vezano uz nefunkcioniranje gospodarske zone u Brezju, ali ga je Habuš podsjetio na genezu tog problema iz vremena kada je Čehok bio gradonačelnik.
Uglavnom, osim par zabavnih doskočica, na tribini smo mogli čuti kako je obrazovanje iznimno bitno za daljnji razvoj društva, kako u njega treba ulagati, kako se rezultati vide tek nakon deset i više godina, kako su europski fondovi iznimno važni u tome razvoju, kako su plaće u Varaždinskoj županiji najniže ili među najnižima u Hrvatskoj… I kako sve to treba mijenjati. Mogli smo, dakle, čuti, sve ono što su svi u dvorani već znali, odnosno ono što smo već čuli i prije pet i prije deset pa čak i više godina.
