Čudo neviđeno i neočekivano – predskazanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o političkoj pomirbi i općem zajedništvu u Hrvata upravo nam se odigrava pred očima.
I sve to, da stvar bude bizarnija, događa se u trenucima kad se malotko to usudio uopće pripomisliti, a kamoli očekivati ili, zamislite redikula, izreći naglas. Cijeli politički spektar – od krajnje ljevice do krajnje desnice – ujedinio se oko zajedničkog cilja: sustavnog zlostavljanja novog ministra kulture.
Zaista, dosad – u ovih par godina hrvatske državnosti – nismo imali priliku svjedočiti tako orkestriranom djelovanju naizgled suprotstavljenih političkih opcija; ni u vrijeme one famozne ratne Vlade nacionalnog jedinstva nije bilo toliko uigranosti u njihovom djelovanju – bez disonantnih tonova u zavođenju, bez nespretnosti u predigri, bez naguravanja u završnom klinču. Čista harmonija i komplementarnost.
I slijeva, i zdesna – dakle – i odozdola i odozgora, iz svih smjerova i svim alatkama navalili su tako na Zlatana Hasanbegovića. Orgijanje je nemilosrdno, brutalno i bestijalno. I dok jedni udaraju, drugi lome kosti.
U početku se, koje li naivnosti, činilo kako će se, onako dosadno predvidivo, sve svesti na udaranje. Slijeva, naravno. Dok će desnica biti primorana tek zijevati, superiorno drijemajući na pijedestalu izborne pobjede.
‘Hajka’ i ‘progon’ s lijevoga krila započela je napisima o pojedinim ministrovim kontroverznim biografskim detaljima – vezanima primjerice uz njegovu izjavu o ‘antifašizmu kao floskuli koja nema utemeljenje u hrvatskome Ustavu’ ili uz podatak o njegovu predsjedanju nadzornim odborom Počasnog bleiburškog voda – a napise je pratila politička ofenziva parlamentarne oporbe.
Ostavši ipak na nogama po završetku frenetične prve runde, nakon kratkog odmora u kutu ringa ministar se u nastavku – vjerojatno namjerno, ali prilično nespretno i nepotrebno – sam namjestio suparničkoj ljevici na aperkat, i to naprasnim donošenjem odluke o razrješenju Stručnog povjerenstva za neprofitne medije, izazvavši time novu lavinu napada ‘lijevo-liberalnih piskarala s državne sise’.
Kako je u javnost izlazilo sve više detalja o njegovim (za jednog ministra u vladi jedne europske države) prilično dvojbenim političkim stavovima i smionim tumačenjem povijesti, kažiprstom su prema Hrvatskoj, opominjući je, počeli mahati i Efraim Zuroff, predsjednik Centra Simon Wiesenthal, i francuski filozof Pascal Bruckner, koji je baš tih dana gostovao u Zagrebu.
I upravo nakon tih događanja te svjetskih odjeka u kojima se novoj hrvatskoj vladi sve češće pridjeljivao epitet ‘proustaška’, na zabavu upada i tim za lomljenje kostiju, upravo onaj koji je do toga trenutka sjedio u kutu i drijemao.
Pa tako, nakon što je Hasanbegović sam sebi polomio dio zglobova zamijenivši svoj stav da je ‘antifašizam floskula’ novokomponiranim oblikom ‘nemam nikakav stav o antifašizmu’, hrvatski premijer Tihomir Orešković autoritativno mu, ne skidajući s lica svoj osmijeh smušenjaka od struke, lomi kičmu ranojutarnjom izjavom da je novi ministar kulture – razgovarao, eto, čovjek s njim – ‘uvjereni antifašist’.
Trebao je to biti potez koji bi Zlatka Hasanbegovića i cijelu Vladu iz knock-downa vratio u meč, ali tada, istoga dana poslijepodne, ‘četnici’ iz tjednika Novosti iz naftalina vade neku fotografiju na kojoj Zlatko Hasanbegović na glavi nosi neku ‘čudnu’ kapu, pa onda i neki čudni članak koji potpisuje isti taj Zlatko Hasanbegović, a u kojem piše, između ostalog, o ‘ustaškim herojima čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji’, i tako dalje, i tako dalje. I sve to, ajme nesreće, u novinama pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska, koje je izdavao zet ustaškog poglavnika Ante Pavelića i njegov nasljednik na čelu Hrvatskog oslobodilačkog pokreta Srećko Pšeničnik.
Publika je na nogama, dvorana gori, a ministar na koljenima! Svi čekaju da se sruši pa da ga njegovi napokon odvuku na sigurno i pokrpaju. No tada, kao da sve to ne izgleda dovoljno loše, dok se Hasanbegović u bunilu klati ringom, iz partera mu, glasom Roberta Podolnjaka, dovikuje koalicijski partner: ‘Očekujemo da jasno kažeš da si uvjereni antifašist i da se jasno ogradiš od ustaškog režima i svih zala iz tog razdoblja NDH!’
I opet Hasanbegovića spašava zvono koje označava kraj runde. Prolazi doslovno tek nekoliko sekundi i on se neočekivano osvježen vraća u središte kvadrata omeđenog konopcima i sada – s novom kičmom, već prilično naviklom na učestala lomljenja posljednjih dana koje su mu priuštili ‘njegovi’ nakon što su ga ‘njihovi’ nemilosrdno izudarali – potpuno izmijenjen sustavnim zlostavljanjem odrađuje posljednju zadaću: ‘Protivnik sam svakoga totalitarizma, član sam vlade koja stoji na osnovama antifašizma i antikomunizma i predana je demokratskim načelima’.
Pritom se, kao i razni drugi ustašoidi, više ili manje aktualni, Zlatko Hasanbegović također brani argumentima pod radnim nazivima ‘pubertetske bubuljice’ i ‘mladost-ludost’. I zaista se teško oteti dojmu kako je to svojevrsni općeprihvaćeni modus operandi svih ustašoida s ovih prostora koji bi htjeli participirati u javno-političkoj križaljci, ali ih pritom iznenade određene temeljne postavke Ustava Republike Hrvatske i vrijednosti na kojima počiva današnja Europska unija. A koje su bile bjelodane i prvome hrvatskome predsjedniku Franji Tuđmanu!
Trebalo bi to što se dogodilo sa slučajem Zlatka Hasanbegovića prilično jasno biti premijeru Tihomiru Oreškoviću. Trebalo bi to biti daleko jasnije i ‘transideološkom’ Mostu i Robertu Podolnjaku. Tomislavu Karamarku je, naravno, sve sasvim jasno. Ali cilj je postignut. U hrvatskoj politički areni, naime, kada vas uhvate s prstima u pekmezu, dovoljno je javno ograditi se i od pekmeza i od prstiju.
Za sve ovo čemu smo svjedočili posljednjih dana postoji nekoliko objašnjenja. Jedan od njih je kukavičluk koji krasi svakoga ustašoida; kukavičluk koji ga sprečava da jasno artikulira svoj politički stav, pa makar ga to koštalo političke karijere.
No taj kukavičluk uvijek prevlada, jer jednom kada se dokopate pozicije iz koje ste u prilici djelovati ‘za opće dobro’, teško je uzmaknuti. Najbolje to oslikava izjava novog ministra graditeljstva i prostornog uređenja Lovre Kuščevića: ‘Borimo se svi za istu ideju, svi smo mi antifašisti, antikomunisti, sve što treba’.
Upravo tako. ‘Sve što treba’. Prema potrebi i prema okolnostima. Od ‘antifašizma kao floskule’ preko ‘bez stava o antifašizmu’ do ‘antifašizma kao osnove’.
Do kraja mandata Zlatko Hasanbegović tako bi, nemojte se čuditi, mogao postati veći antifašist čak i od našega Tita Graha. Za to, naime, postoji još mnoštvo razloga, a među njima i onih oko 18.000 ili koliko dodatnih razloga mjesečno.
Goran Štimec – Dežurni namćor – 11.2.2016.
