– Najveći dio članova moje obitelji čija su imena i prezimena ispisana na našoj obiteljskoj grobnici na Židovskom groblju u Varaždinu nikada u njoj nisu pokopana, tek možda jedno ili dvoje njih. Ostale su ili ubili ustaše ili su deportirani u Auschwitz, da bi tamo skončali u dimu tog monstruoznog logora. Ali djed i baka, iako su također iskusili pakao Auschwitza, nekim su čudom preživjeli. Nakon rata vratili su se u Hrvatsku, a danas počivaju na čakovečkom groblju.
Tako svoju obiteljsku priču započinje jedan od naših sugrađana (za potrebe ove priče nazovimo ga, ne sasvim bez ironije, Hrvoje), čiji su neposredni preci proživjeli i, što je rijetkima uspjelo, preživjeli strahote proizašle iz monstruozne primjene rasnih zakona Hitlerove Njemačke i Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske.
> Varaždinske novine ’41: ‘Mnogi Židovi htjeli bi promijeniti ogrtač, no vuk…’
> Odana počast preminulima u holokaustu: Nikad se neće znati točan broj žrtava!
> Kino Galerija: Filmovi posvećeni Danu sjećanja na žrtve holokausta
Upoznali se u Zagrebu, vjenčali u varaždinskoj sinagogi
– Moji djed i baka, oboje Židovi, upoznali su se u Zagrebu, tamo se zaljubili, nakon čega ih je put uslijed raznih okolnosti doveo u Varaždin. Vjenčali su se tu u našoj sinagogi, živjeli u središtu grada i prije nego što su stigli zasnovati obitelj, zaskočilo ih je zlo – prisjeća se naš sugovornik, danas 38-godišnjak.
Prema onome što je uspio doznati o mukotrpnom putu djeda i bake – a to, kaže, nije bilo baš jednostavno jer njih oboje po završetku rata nisu bili skloni pričati o tome što se tijekom tih godina događalo – toga 21. srpnja 1941. godine, u vrijeme kada je u Varaždinu na djelu bilo masovno deportiranje Židova, na put koji je vodio prema paklu krenuo je i njegov djed.
No dogodilo se to da mu je u tome trenutku uspio pomoći brat. Mađarska je bila okupirala i pripojila Međimurje, ali nije provodila rasne zakone, pa je djedov brat uspio ishoditi da Mađari zatraže izručenje Hrvojevog djeda kao mađarskog državljanina.
Djed i njegov brat preživjeli marš smrti
Djedov put prema Auschwitzu time je zaustavljen, ali ne trajno.
– Godine 1944. i baku i djeda Nijemci su, nakon prevrata u Mađarskoj, zajedno sa 700 tisuća mađarskih Židova deportirali u Auschwitz. Prema informacijama koje imam, oni su tamo bili potpuno razdvojeni. Kako se točno dogodilo to da se nakon rata oboje kući vrate živi, nemam potpuno precizne informacije. Ali čini se da je baka oslobođena upravo 27. siječnja 1945., kada je sovjetska vojska ušla u logor, dok su djed i njegov brat završili u maršu smrti, koji je krenuo kada su Sovjeti počeli nadirali s istoka. Priča kaže da su na tome putu obojica oboljeli od tifusa, ali su se naposljetku ipak zdravi vratili u Hrvatsku – prisjeća se potomak preživjelih logoraša.
Kaže Hrvoje da tijekom svog kasnijeg života baka i djed nikada o proživljenome nisu pričali, pa čak nisu gledali ni ratne filmove. Kao da je proživljena trauma bila toliko snažna da se najlakšom opcijom činilo iskustvo zakopati što dublje, u priželjkivani zaborav.
Biti potomak preživjelih – i ohrabrujuće i zastrašujuće
Godine 1946. i 1947. djed i baka dobivaju dvije kćeri, no ne odgajaju ih u praktičnom židovskom duhu.
– Vjerojatno su i dalje bili u strahu, bez obzira na završetak rata i prestanak svih tih strahota. A na njih su ih svakako podsjećala i imena s obiteljske grobnice, na kojoj također piše: ‘žrtve fašizma’ – kaže Hrvoje.
To što je potomak preživjelih za Hrvoja je, priča nam, istovremeno i ohrabrujuća, ali strašna pomisao.
– Ta pomisao da bih i ja sam, da je sada 1941. godina, završio ‘u grabi’, iako sa židovstvom, osim preko mamina porijekla, nemam zapravo ništa, meni je svakodnevni podsjetnik na ljudsko zlo. Jer to je nešto na što čovjek ne može utjecati, a sve ostalo što čovjek jest postaje nebitno.
Varaždin prvi grad u Hrvatskoj koji je proglašen ‘Judenfrei’
Hrvoje ne propušta podsjetiti na nepopularnu činjenicu, koja se često prešućuje, da je Varaždin bio prvi grad u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koji je proglašen ‘Judenfrei’ i stoga je često istican kao ‘primjer’.
– Osim toga, u cijeloj priči vezanoj uz NDH najgore je to što većina drugih zemalja koje su pripadale Hitlerovom savezu nisu provodile rasne zakone. Tek par njih: Slovačka, Litva, Hrvatska, Srbija… Dakle, Njemačka to nije tražila od NDH niti je inzistirala na tome. To je bila hrvatska ‘autohtona pamet i autohtona želja’. To je veliki dodatni krimen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i nema načina da se to povijesno relativizira.
