Nije nikakva tajna da je Robert Podolnjak, jedan od istaknutijih članova Mosta i dugogodišnji akter varaždinske političke scene te gradski vijećnik u aktualnom sazivu, 1992. godine promijenio prezime.
> Tko je Robert Podolnjak: Surađivao i sa Čehokom i s Ilčićem i s U ime obitelji
Činjenica je to koju su mnogi apostrofirali u situacijama kada je trebalo obezvrijediti njegovo političko djelovanje, dovodeći u pitanje njegovu čast i moralnost.
Proteklih dana te se teme dotaknuo i autor emisije Nedjeljom u 2 Aleksandar Stanković u razgovoru s premijerom na odlasku Zoranom Milanovićem, impliciravši da je Milanović izjavom da u Mostu postoje ljudi koji su promijenili ‘pet stranki i dva prezimena’ neprimjereno zakoračio u Podolnjakov privatni prostor. Milanović je pokušao objasniti drugačije značenje svojih riječi, a naposljetku i rekao da će se ispričati Podolnjaku ako je on to doživio na isti način kao i Stanković.
Podolnjak je za medije po tom pitanju, i onom vezanom uz svoje prezime, i onom vezanom uz Milanovićevu izjavu, ostao zakopčan do grla. No Varaždinske vijesti su podsjetile da je Podolnjak na tu temu sve rekao još 1992. godine, kada je reagirao na članak objavljen u istim novinama, pod nazivom ‘Tko mijenja ime, a ćud ne’.
U tome tekstu, objavljenom 10. lipnja 1992., iznosi se podatak da je u Varaždinu predano 120 zahtjeva za promjenu imena i prezimena osoba srpske nacionalnosti. Također se ustvrđuje kako Srbi u Varaždinu nisu ugroženi te se postavlja pitanje koji su mogući razlozi za tu pojavu. Nudi se i mogući odgovor: ‘Zaključak, da na varaždinskoj sceni prljavu i pokvarenu igru igra zapravo svojevrsna peta kolona, nameće se nekako sam po sebi.’
Robert Podolnjak odgovorio je već u sljedećem broju, a njegova je reakcija objavljena pod naslovom ‘Bez generaliziranja’.
Odbacio je paušalni generalizirajući zaključak o ‘petoj koloni’ te objasnio da je prezime promijenio jer je zapravo Hrvat, a ne Srbin, te za tu tvrdnju ustrajno predočio niz dokaza. Njegovog je djeda, naime, bio posvojio stanoviti Jovanović i od tada je to prezime ostalo u obitelji kroz nekoliko generacija, dok su se i djed i otac redom deklarirali kao Hrvati i rimokatolici.
Također je dodao da prezime nije promijenio zbog ugroženosti, već zbog toga što nije želio da njegovo dijete ‘cijelog života nosi hipoteku tog prezimena’. Odgovara i na pitanje ‘zašto baš sada’ – zato jer, kaže, ‘izaziva negativne konotacije’.
U nastavku objaljujemo faksimil i transkript oba članka iz Varaždinskih vijesti, zajedno s pripomenom uredništva na njegov odgovor.
TKO MIJENJA IME, A ĆUD NE (Varaždinske vijesti, 10.6.1992.)
U turbolentnim, teškim ratnim vremenima, raznolike glasine kao da postaju neraskidiv dio našeg običnog svakidašnjeg života. Nastaju one ponekad iz obične ljudske potrebe za izmišljanjem, možda i ogovaranjem, ponekad iz ljudske zlobe i perfidne pokvarenosti te želje da se drugome naudi, da ga se okleveće, javno povrijedi.
Plasiranje određenih glasina u određenom trenutku i u određenoj sredini, i to najčešće onih glasina koje izazivaju zabrinutost, strah, pa i paniku, prokušana je metoda specijalnog rata. Dobro je stoga takve pojave znati na vrijeme prepoznati, pa im ne nasjedati, te izbjeći tako reakcije koje upravo protagonisti specijalnog rata od nas očekuju i na osnovu kojih mjere i svoju učinkovitost.
I u Varaždinu je pred petnaestak dana upravo na glasinu ličila priča kako varaždinski Srbi masovno (koliko to uopće masovno može biti u odnosu na njihov postotak prema posljednjem popisu pučanstva), mijenjaju svoja srpska imena i prezimena u hrvatska.
Provjera je, međutim, pokazala da nije riječ ni o kakvoj glasini već o stvarnoj činjenici. Do prošlog četvrtka u Varaždinu je predano 120 zahtjeva za promjenu koji su i gotovo u cijelosti riješeni pri nadležnom organu općinske uprave.
Tko se to, kako i zašto odriče svog imena? Zašto se odjednom raznim Slobodankama ili Dušanima ne sviđaju više njihova imena?
Pri spomenu te činjenice čovjeku na um najprije padne dvojba o moralu tih osoba što se odriču svog ‘roda i poroda’, a potom i neizbježno pitanje — što je zapravo u pozadini te pojave? Postojeći zakon doduše dozvoljava uglavnom bez problema promjenu i imena i prezimena, no zašto se upravo sada srpska ‘prevode’ u hrvatska?
Jesu li Srbi u Varaždinu ugroženi? Dakako da nisu! Pa, čemu onda? Zaključak, da na varaždinskoj sceni prljavu i pokvarenu igru igra zapravo svojevrsna ‘peta kolona’, nameće se nekako sam po sebi. Neće li nam već možda sutra Beograd zbrajati ‘pohrvaćene’ Srbe po Hrvatskoj (jer ta je pojava uzela maha i u drugim gradovima) dokazujući pred Ujedinjenim narodima navodnu ugroženost ili pak ustašoidnost nove hrvatske države. Na tu je pojavu upravo zbog toga bilo potrebno odmah reagirati, kako sutra, ili kad se donese novi Zakon o osobnim imenima koji je tek u pripremi, ne bi bilo kasno. Ovo je politički problem i na njega je trebalo političkom akcijom odgovoriti. Ako pak je i bilo eventualno negdje nekih ekstremnih ispada spram konkretne osobe srpske nacionalnosti, tada o tom problemu treba javno progovoriti, osuditi ga i riješiti. (A.J.)
BEZ GENERALIZIRANJA (Varaždinske vijesti, 17.6.1992.)
Poštovano Uredništvo! U Varaždinskim vijestima od 10. lipnja, na str. 16, objavljen je članak ‘Tko mijenja ime, a ćud ne’, u kojem Vaša novinarka Anica Jeremić iznosi tvrdnju kako varaždinski Srbi ‘masovno’ mijenjaju svoja srpska imena i prezimena u hrvatska. Autorica to ocjenjuje ne samo moralno diskutabilnim činom, već, štoviše, političkim problemom, jer se po njoj radi o ‘prljavoj i pokvarenoj igri’ svojevrsne ‘pete kolone’ u našem gradu, a i šire.
Može li se na takav način generalizirati o motivima i razlozima 120 osoba i imputirati im najcrnje namjere? I na temelju kakve provjere i činjenica autorica može biti sigurna u osnovanost svojih tvrdnji i optužbi? Kako je navedenim člankom jedna privatna i osobna stvar pojedinca pretvorena u javno i političko pitanje odnosno problem, to zaslužuje da se na nj javno i odgovori.
Jedan sam od onih koji su promijenili svoje prezime, i to još u listopadu prošle godine, ali ne zbog toga što bih bio Srbin, već stoga što sam — Hrvat. Ranije prezime, po ocu (Jovanović) zamijenio sam za majčino djevojačko prezime (Podolnjak).
Jovanović je vjerojatno najčešće i možda ‘najsrpskije’ (ako se tako može reći) od svih tipičnih srpskih prezimena i malotko neće biti u uvjerenju da netko tko se tako preziva — nije Srbin. No, upravo na mojem primjeru može se dokazati kako to može biti i zabluda.
Naime, moj djed po ocu, koji je živio u Srijemskoj Mitrovici, ostavši bez roditelja kao malo dijete usvojen je od čovjeka koji se preživao Jovanović. Prema zakonu, u vrijeme bivše Austro-Ugarske, usvojenik je zadržavao svoje ime i vjersku pripadnost, a djed je, osim toga, bio kršten u katoličkoj crkvi i zvao se Ivan (ne Jovan).
Krajem 1944. godine strijeljali su ga partizani, jer je bio čuvar u Srijemsko-mitrovačkoj kaznionici.
Moj otac, Vjekoslav, rođen je 1933. godine i također bio kršten u katoličkoj crkvi, a 1957. godine doselio se u Varaždin. Da li se on smatrao Srbinom ili Hrvatom? Dokumenti koje Vam u prilogu dostavljam, a služe samo kao potvrda istinitosti mojih navoda, neosporno dokazuju da je bio Hrvat po nacionalnosti. U Matičnoj knjizi rođenih, u kojoj sam ja upisan 9. lipnja 1958. godine, stoji da su mi oba roditelja hrvatske nacionalnosti (kasnije se podaci o nacionalnosti više nisu unosili, a nema ih niti u izvodima iz Matične knjige rođenih).
Nadalje, u mojem krsnom listu od 26. srpnja 1958. godine oba su mi roditelja navedena kao rimokatolici. U očevoj vojnoj knjižici iz 1953. godine (prije negoli je došao u Hrvatsku!) piše da je po nacionalnosti Hrvat (kasnije se nacionalnost nije upisivala ni u vojne knjižice). Prema tome, je li osoba koja se izjašnjavala kao Hrvat, a katolički je krštena, vjenčana i sahranjena — može biti Srbinom?! Ostavljam da to čitatelji sami prosude.
Zašto sam ipak promijenio prezime? Svakako ne zbog neke ‘ugroženosti’, već stoga što to prezime, htjeli ili ne htjeli, izaziva — i još će dugo izazivati — negativne konotacije. Osim toga, to nije rodno (izvorno) prezime mog djeda pa onda ni oca, već usvojeno, a ja ne želim da moje dijete cijelog života nosi hipoteku tog prezimena. A neposredan povod što sam promijenio prezime bio je taj — da su ljudi u mojem susjedstvu ‘na temelju provjerenih činjenica’ pričali kako je i moj otac među onim jugo-oficirima u varaždinskim vojarnama koji uništavaju Varaždin. Međutim, moj je otac bio otpušten iz bivše JNA još 1955. godine, i to kao običan vojnik, a preminuo je prije šest godina.
Vjerujem da se i u onih preostalih 119 ‘slučajeva’ krije dosta sličnih sudbina, te da su brojni i različiti motivi koji su svakog pojedinca posebno naveli da promijeni svoje ime ili prezime, a ne isključivo jedan — biti ‘peta kolona’ ili ‘municija’ za neprijateljsku propagandu. Iako u Vašem članku niste izravno imenovali nikoga, indirektno ste ipak ‘prozvali’ 120 osoba, a medu njima i mene.
Držim da ste takvim tendencioznim napisom povrijedili moje osobno dostojanstvo, ugled i čast, kao i moje obitelji, pa stoga zahtijevam da — u skladu s člankom 39. Zakona o javnom informiranju — objavite ispravak spomenute informacije, jer ću u protivnom biti prisiljen podnijeti tužbu nadležnom sudu.
PRIPOMENA UREDNIŠTVA:
– Budući da iz pisma g. Podolnjaka jasno proizlazi — a dokazuju to i fotokopije dokumenata koje je dostavio Uredništvu — da on zaista nije ‘pohrvaćeni’ Srbin, nego Hrvat koji je zbog više sile, nesvojevoljno, nosio (sve donedavno) drugo prezime, jasno je također da se na njega (i njegovu obitelj) spominjana pretpostavka iz spornog članka (o mogućim slučajevima ‘pete kolone’ u Varaždinu medu ‘pohrvaćenim’ Srbima) – svakako NE ODNOSI.
Dakle, što se njega (i obitelji) tiče, već samim objavljivanjem njegova pisma izvršen je ispravak spornog članka, s tim da mu se i ispričavamo ukoliko je zbog toga članka dosad doživio možebitne neugodnosti.
Međutim, upravo zbog načela da se ni ‘slučaj’ g. Podolnjaka ne smije generalizirati, a pogotovo zbog brojnosti zahtjeva za promjenom srpskih imena ili prezimena u hrvatska, ne može se dokraja niti isključiti mogućnost i opravdanosti zaključka kakvog je izvela naša novinarka.
