Europa o kojoj govore njeni razni zagovaratelji i emisari više ne postoji, ako ikada i jest postojala. Što je još gore danas je ona ostala obećanje kojeg ćemo se možda dohvatiti ako pristanemo ne mjere štednje, rezove i reforme, na žrtvu. No sam proces takvih reformi, i tu ne treba imati nikakvih iluzija, stvorit će sasvim novi oblik društva u kojem čak ni utopija sretnijeg društva više neće biti moguća, cilj i vizija će putem postati nešto drugo – piše Tomislav Pletenac za H-Alter.
Bila je subota ujutro, dan nakon napada terorista u kojem je život izgubilo da sada barem 120 nedužnih civila. U Zagrebu je ta ista subota bila otprilike kakve su i sve ostale, pije se kava, odlazi se na tržnicu. Prolazim Britancem i promatrajući taj uobičajeni subotnji gradski život čini mi se da su to posljednji trzaji uobičajenog života.
Negdje u Parizu istovremeno grad je pust, ulicama patroliraju policija i vojska, tajne služba grozničavo pokušavaju razotkriti što im je promaklo, što je pošlo po zlu. Francuski predsjednik u naletu užasa zaziva osvetu. To negdje daleko odveć je blizu. Upravo sada možda neki Hasan koji je već preplovio Mediteran, propješačio Bugarsku i Srbiju čeka ispred žice u Brežicama eventualni nastavak svog puta. A danas u subotu možda više neće imati razumijevanja koliko ga je imao do sada, danas možda već neki stanovnik Europe čeka da se osveti Hasanu ne brinući odveć o tome je li on nedužna žrtva ili ne, kao što to uostalom nisu razmatrala niti osmorica naoružanih individua koji su u noći s petka na subotu posijali smrt pariškim ulicama. Tamni narativ nasilja tumara Europom i čeka svoje ozbiljenje. Ako ga neće ozbiljiti institucija onda će se već naći neki novi Breivik koji će to učiniti za sve nas i sav slobodomisleći svijet, odan do srži njegovim vrijednostima i civilizacijskim dosezima.
Gledam u nepoznate ljude i na vlastiti užas razotkrivam kako u njihovim pogledima i kretnjama pokušavam razaznati koji od njih bi mogao biti novi Breivik. Možda onaj tip u crnoj jakni koji usamljeno hoda ulicom, izgleda sumnjivo, sigurno mrzi i Srbe i Židove i homoseksulace, on bi mogo biti taj. Ili je to možda onaj gospodin koji se igra sa svojim petogodišnjim djetetom, znam da su takvi obiteljski ljudi često okrutne ubojice, naučio me to rat. A vidi onu ženu na štandu koja pokušava agresivno prodati svoju robu, izvikuje ‘Dobar dan!’ i traži da pristojno odzdraviš kako bi te navukla na kupovinu upravo kod nje. Perfidna je to zamka, sofisticirana. Ne bi li i ona mogla sutra tako i Hasana uhvatiti u neku klopku i onda ga nemilosrdno likvidirati? Mislim, ima iskustva u prodaji, to su vještine dobre i za pravog serijskog ubojicu koji iznimnim šarmom navlači svoje žrtve na osamljena mjesta i onda…
Unezvjeren shvaćam kako me potpuno obuzelo ono isto grozničavo traženje krivca i prijetnje kakvo vlada u sigurnosnim službama Francuske. I oni prekopavaju arhive i profile, stvaraju veze, otkrivaju do sada propuštene informacije koje odjednom daju novu sliku o stanju među osumnjičenim grupama, nagađaju, stvaraju teorije. Pa ipak i meni, a očigledno i njima krivac neprestano izmiče, poput duha. Zašto nam prijetnja izmiče i odakle dolazi i zašto s koje god strane političkog spektra dolazili postajemo obuzeti istom vrstom grozničave potrage?
Jaques Derrida napisao je knjigu o groznici, o groznici arhiva, arhivobolji. I zanimljivo, kreće s Freudom, njegovom knjigom Nelagoda u kulturi. Mogli bismo reći slučajno, tek kao povod za njegovo razmatranje arhiva. Pa ipak nije baš sasvim tako. U jednom trenu Derrida kao intepret teksta (arhiva) dodiruje s mračnim mjestom koje zaziva i Freud u samoj knjizi, nagon za smrti (Todestriebe, death drive, Devil): ‘Drugim riječima radikalna destrukcija se može ponovno reinvestirati u drugačiju logiku, u neiscrpan ekonomski izvor arhiva koji iskorištava sve, čak i ono što ga uništava ili preispituje njegovu moć: radikalno zlo može biti od koristi, beskonačna destrukcija se može iznova iskoristiti u teodiceji, nečastivi može služiti opravdanju – što je sudbina i Židova u Arijskom idealu.’
Groznica nas hvata kad se suočimo s onime što nam razdire utemeljeno i provjerljivo znanje, umjesto da preispitamo nasilje koji arhiv stvara nad realnošću, da se suočimo s njegovim nedostacima, mi spremnije pojačavamo sam rad arhiva, opsesivnije prikupljamo i skladištimo, klasificiramo kako nam se svijet koji arhiv drži na okupu ne bi raspao. Nisu li nacisti u toj grzničavoj potrazi pokušali pronaći empirijskog Židova, neku odliku koja ga čini različitim od Arijaca? Nemoć arhiva rasizma preokrenulo se u nasilje nad ljudskim bićima. No što to ne štima s našim multikultralnim idealom, s našom tolerancijom, s našom narcisoidnom slikom Europe u kojoj navodno mir traje duže nego ikad u povijesti? Koja je to nelgoda koju stvara sama te Europa u kojoj se svi mi nalazimo pa ma za koju njenu formu se zalagali (bili eurooptimisti ili europskeptici uvijek je Europa relacionalni pojam, bez nje nema ni pozicije). Što je nevidljiva prijetnja koja tjera svakog od nas da grozničavo pronalazimo opasnost među prolaznicima na cesti?
U jednom dijelu romana Drakula, najpoznatiji vampir nakon što je posvetio Minu Harker svojom krvlju, uništava arhiv kojeg je tijekom lova na njega stvorila skupina predvođena Van Helsingom. Gotovo da je i cijeli roman neka vrst arhiva o Drakuli koja započinje dnevnikom Johnatana Harkera, a nakon toga fonogramskim i pisanim izvješćima o znanjima koja su se prikupila tijekom lova na vampira. Cijeli je roman strukturiran oko jedne ključne pretpostavke u koju vjeruju svi lovci na Drakulu – vampiri postoje.
Dvije trećine romana, odnosno radnja koja se događa u Engleskoj, vezan je uz pokušaj identifikacije i hvatanja Drakule. Jer Drakula može biti svašta, i vuk i šišmiš i mjesečeva prašina i transilvanijski grof i otmjeni gospodin i investitor. Ono što najviše užasava jest da Drakula može biti i Englez, i kao takav utopljen u masu ostalih bez ikakve mogućnosti da se prepozna po bilo kakvoj karakteristici. I zato ga treba uhvatiti prije nego li stekne mogućnost za potpunu transformaciju, u trenuku kada još uvijek mora leći u zemlju svog rodnog kraja kako bi se odmorio. Nismo li na isti način uvučeni u igru prepoznanvanja teroritsta, i onog koji između tolikh ljudi ima zle namjere? I ne prijeti li on kao i Drakula našem globalnom arhivu? Nismo li u potrazi za nekim neumrlim atributom koji će ga odvojiti od ostatka i onemogućiti mu transformaciju kako bi ga na vrijeme odstranili?
Danas je Drakula radikalni islam, neko neumrlo svojstvo koje preživljava preko granica kulture i povijesti, preko “oceana vremena” da se poslužim slavnom izjavom samog Drakule, koje je poput virusa u stanju zaraziti svakog “poštenog” muslimana i pretvoriti ga u terorista žednog krvi. No strah i jeza tu tek započinju. Drakula se sprema zaraziti sve, prvenstveno koristeći žene koje će, kao što je to u romanu slučaj s Lucy, nakon toga inficirati djecu. Malo po malo svi ćemo postati vampiri, odnosno Europa će postati radikalno islamističko društvo, kako prijete zabrinuti čuvari rase.
Međutim na djelu u ovakvom scenariju nije ništa drugo već iluzija u koju svi moramo povjerovati – vampiri postoje. Ta temejna teza zapravo je idološki konstrukt kojeg u književnosti i na filmu uvijek utjelovljuje neki patrijarhalni autoritet kojem se vjeruje. Tako je i radikalni islam iluzija. Naime radikalni islam je ime za europsku impotenciju. Ako je Europa civilizacijsko središte u koje su svi dobrodošli i koje gaji vjeru u humanitet, kako je moguće da u tom sjajnom društvu, prepunom samohvale o svojoj tradiciji i uspješnosti, postoje subjekti koji su u potpunosti neokrznuti njenim djelovanjem, njenom čarobnom zavodljivošću, ostacima božanske pjene iz koje je prema mitu nastala?
Odgovor je danas možde više nego ikad jasan, i u narednim danima će se stalno ponavljati – zato jer su radikalni. Pridjev radikalnosti u zadnje se vrijeme lijepi na sve one koji su kritični do europske autoerotične bahatosti reflektirane u raznovrsnim birokratskim formama. Ne bismo puno pogriješli kad bismo rekli da je “radikalan” politički korektna zamjena za “lud” ili “iracionalan”. Mjere sigurnosti koje možemo očekivati, izvanredna stanja, pojačane patrole na i unutar granica bit će znak arhivske groznice. Umjesto da se zapitamo što ne valja s konceptom, koncept će se braniti tezom o radikalizmima svih boja i oblika koje prijete “našem načinu života”. No upravo se naš način života pokazao opasnim. U njemu se krije ona Freudova nelagoda.
Kontinuirano onemogućavanje obrazovanja, zdravstvene zaštite i sigurnosti većini stanovništva uzima svoj danak. Nakon što je pristup institucijama onemogućen najsiromašnijim stanovnicima i na njih prebačena krivnja za vlastiti neuspjeh, “radikalan” odgovor znak je da smo zatrovani prispodobama o društvu kakvo ne postoji. Europa o kojoj govore njeni razni zagovaratelji i emisari više ne postoji, ako ikada i jest postojala. Što je još gore danas je ona ostala obećanje kojeg ćemo se možda dohvatiti ako pristanemo ne mjere štednje, rezove i reforme, na žrtvu. No sam proces takvih reformi, i tu ne treba imati nikakvih iluzija, stvorit će sasvim novi oblik društva u kojem čak ni utopija sretnijeg društva više neće biti moguća, cilj i vizija će putem postati nešto drugo.
Opsesivna potraga za drugim koji ne želi pristati na naš sjajn uređen svijet postat će oblik svakodnevice kojemu još samo treba dodati doktrinu društvene samozaštite pa da svi zajedno skliznemo u totalitarnu paranoju u kojoj nas progone vanjski i unutarnji neprijatelji. Europa se raspada, pjeva Leibach. “Svi smo postali Božji luđaci. Svi mi!” kriknuo je u jednom trenu Van Helsing kad je i njemu samom teorija o vampirima postala opasna i počela uvlačiti nepovjerenje među pripadnike grupe koja ih hvata. Drakula je tako u romanu i ime ideološke iluzije, onog nevidljivog elementa koji ideologiju čini mogućom, onog potisnutog na kojem se rađa nekritičko pristajanje na specifičnu sliku svijeta.
Danas ju možemo čitati i kao ideju da postoje ekonomske zakonitosti koje vrijede jednako kao i primjerice sila gravitacije. Činjenica je međutim kako je ekonomija tvorba ljudskog društva i međusobnog dogovora i kako je stoga sklona promjenama kroz povijest. Drugim riječima mi upravljamo ekonomijom, a ne ona nama. Ipak, pod ideološkim ugrizom spremni smo slijepo vjerovati i širiti zarazu.
Brod kojim dolazi Drakula na obale Engleske zove se Demetra, grčka boginja žetve i plodnosti koja je morala spašavati svoju kćer Persifonu iz podzemlja otimajući je Hadu. Drakula je tako i simbolički u potrazi za novom žetvom, novim, mladim stabljikama pomoću kojih će osnovati svoje vampirsko carstvo.
Razdoblja plodnosti Grci su tumačili onim vremenom kada je Persifona izvan dohvata Hada i podzemlja te su u želji za osiguravanjem da Persifona čim duže izdrži izvan podzemlja organizirali svečanosti poznate pod nazivom Elizejske misterije. Na Elizejskim polanjama obitavaju antički heroji stoga što ostaju vječno živi, vječno se vraćaju, jer nikada ne nestaje sjećanje na njih, oni zauvjek usmjeravaju i daju smisao životima svakog pojedinačnog Grka u antici. Igrom čudne sudbine danas svjedočimo novoj elizejskoj misteriji koja svoj centar ima u palači istog imena. U danima koji slijede na raznovrsne načine će nas se uvjeravati kako postoje vampiri. Hoćemo li naprosto puknuti pod pritiskom i pretvoriti se u hordu lovaca i sakupljača, ili ćemo poput mornara Swalesa, minornog lika iza Stokerovog djela upozoriti kako je ono što smatramo zbiljom tek puka iluzija?
Na ulicama Pariza neki su ljudi izgubili živote. Slijedi vrijeme oplakivanja. Netko je izgubio prijatelja, netko sestru ili brata, majku ili oca. Kao i mnoge druge obitelji širom svijeta nakon terorističkog napada i ove jučerašnje se suočavaju s besmislenim prekidom života. Suočavaju se s posljedicama nečeg što nisu mogli kontrolirati, a nekako im se istovremeno čini da su možda i mogli. Ako ne oni sami, onda institucije koje su stvorili, kojima pripadaju. Nije ovdje riječ o kometu koji se iz dubine svemira pojavio, izazvao katastrofu pred kojom bi mogli ostati nijemi, već ljudska tvorevina. Upravo stoga teško se oprostiti od njih, teško je prihvatiti njihov odlazak. No ovog časa prihvaćanje smrti je najhrabriji čin. Neće se vratiti, koliko god je njihova smrt neočekivana i besmislena, koliko god nam se njihovi likovi vraćali u snovima i koliko god puta da se nađemo u situaciji da zaboravimo da su otišli zauvjek očekujući njihov povratak, poznate korake pred vratima, ključ u bravi.
Oni su žrtve i u tome nema ničeg romantičnog, ničeg herojskog, ničeg što preživljava oceane vremena. Treba se oduprijeti sirenskom zovu vampirizma koji iz tame obećaje vječni život na elizejskim ili nekim drugim poljanama. Ne možemo instrumentalizirati nečije tuđe živote i smrti kako bismo nadomjestili pukotine u vlastitim ili ih simbolički iskapali svaki put kad nam se za to ukaže prilika. Ako nitko drugi, onda smo mi na Balkanu trebali već do sada postati svjesni kako smo žrtve tog neprekidnog iskopavanja, nekrofilnog zazivanja, koje obično završava s još više mrtvaca. Pustimo mrtve mrtvima, oprostimo se dostojanstveno, bez govora, bez prizivanja, bez praznih fraza. Suočimo se konačno s užasom vlastitog postojanja.
To je onaj užas kojeg možete gotovo dodirnuti u Srebrenici kada sa srebreničkim majkama obilazite mjesta masovnih smaknuća. Ne zazivaju, ne traže osvetu, samo žele biti sa svojim najmilijima još jednom, na mjestima na kojima nisu mogle biti s njima, da barem načas, makar u mašti, prožive njihove zadnje trenutke života. Oni su mrtvi, a mi živimo, i to je za žene Srebrenice užas postojanja. Tek suočenima s tom jednostavnom činjenicom, za njih život postaje nešto drugo. Lekcije iz Srebrenice možda su ovog časa jedino štivo koje bi se trebalo čitati u Elizejskoj palači.
Izvor: H-Alter.org