Pjevač i gitarist Električnog orgazma, Srđan Gojković Gile, odgovorio nam je na par pitanja ususret koncertu u Varaždinu.
Nema puno bendova s prostora bivše Jugoslavije koji se mogu pohvaliti da sviraju više od 40 godina. Električni orgazam jedan je od tih bendova koji oko sebe ima auru rokenrola, onog nastalog u osamdesetima pod raznim glazbenim utjecajima, a i dan danas ne pokazuju znakove posustajanja.
U utorak, 7. svibnja, održat će koncert u intimnoj Sceni Rogoz HNK u Varaždinu te pokazati koja je njihova ostavština te što još mogu ponuditi svojoj publici. Ususret koncertu, razgovarali smo sa Srđanom Gojkovićem, gitaristom, pjevačem i osnivačem benda koji postoji već 44 godine. Gile iza sebe tisuće nastupa, skladanja glazbe za film i kazalište, solo projekte, ali njegova najveća životna priča upravo je legendarni Orgazam.
Bend je samo tijekom osamdesetih izdao šest albuma, kasnije se ta brojka samo penjala, ali i razmaci između studijskih izdanja bili su veći. Evo što nam je sve rekao u intervjuu.
Na sceni ste već više od 40 godina, sljedeće će biti 45 od osnutka benda… Kako gledate na motivaciju za koncerte, nove svirke, nove pjesme, s obzirom da prvi album ‘Električni orgazam’ izdajete 1981. godine, drugi odmah godinu nakon – odnosno osamdesete su obilovale glazbom i novim materijalom vašeg benda. Jesu li vremena danas manje divlja na glazbenoj sceni i ne postoji tolika potreba za albumima?
Ja sam se još s 12 godina primio na rock`n`roll i to mi je bilo nešto najzabavnije što postoji. To se nije puno promijenilo svih ovih godina. Svakako da nije isto baviti se glazbom s 20 ili sad sa 63 godine. Svaka dob ima svoje prednosti i mane. Ja to promatram više kao neki maraton nego utrku na 100 metara. Za mene je to kao slikanje neke slike koje traje jako dugo, cijeli život.
Vremena se mijenjaju i mi se mijenjamo prolazeći kroz sve to. Tako se mijenja i glazba koju radimo, za mene je to jedan prije svega prirodan proces.
‘Svirati prije Stonesa bilo je ostvarenje dječačkog sna’
Kako se vaša muzika nosila s društvenim i političkim promjenama koje su dolazile s prijelaza osamdesetih na devedesete? Kako ste vi kao bend to doživljavali?
To je bio jedan težak i buran proces, prije svega zbog brutalnosti ratova koji su se odvijali tijekom raspada tadašnje Jugoslavije. Ali mi se bavimo umjetnošću i za umjetnika to je svakako neka vrsta inspiracije, i tako je i bilo. U tom periodu sam pisao neke pjesme koje su bile proizvod tog vremena, mozda najprije pjesmu ‘Seks, droga, nasilje i strah’ ili ‘Svečane bele košulje’, koju sam napisao za film ‘Crni bombarder’ s Vladom Divljanom.
Je li se tijekom vremena promijenio tok i proces stvaranja pjesama u Električnom orgazmu?
Pa jeste. Recimo zadnja dva albuma smo muziku potpisali kao neki kreativni tim Banana, Ljuba i ja, dok sam prije toga većinu pjesama radio ja sam. Tekstove sam oduvijek radio ja, uglavnom. Ta zadnja dva albuma su nastala iz jam sessiona koje smo nas trojica pravili, dok sam ja ranije donosio manje-više gotove pjesme na probe pa bi onda band radio aranžmane za njih.
Nastupali ste s nekim zaista ogromnim imenima svjetske glazbe, prošli mnoge pozornice, sad ću samo da spomenem Rolling Stonese, da ne idem dalje. Koje su vaše omiljene uspomene s turneja? Ima li nekih nastupa koji vam i danas odmah zadiru u sjećanje čim vas pitaju o koncertima i karijeri?
Pa taj koncert koji smo otvorili za Stonese je svakako nešto posebno. Prije svega jer je to omiljeni band za Bananu, Ljubu i mene još od kad smo bili klinci. To je doživljaj koji teško može nadmašiti nešto drugo. Biti u backstageu gdje su i oni (mada u odvojenom dijelu) i izaći prije njih na njihovu pozornicu je možda bio naš dječački san koji se stjecajem okolnosti i ostvario.
‘Ne pratim glazbenu scenu posljednjih trideset godina’
Kako biste opisali vašu interakciju s publikom tijekom godina? Je li danas publika postala ‘mekša’ ili su prije jednostavno vremena bila takva da mobiteli nisu (mogli) dominirati koncertima?
Pa sve je u stalnoj promjeni, to je prirodan proces i prihvaćam te promjene te kreativno radim u skladu s njima. U suštini, sam rock koncert izgleda vrlo slično kao i na početku naše karijere, ali ipak mi nismo isti, a ni publika koja dolazi. To daje posebnu zanimljivost svemu tome i bez toga bojim se da bi odavno postalo dosadno.
Koji su vaši planovi za budućnost Orgazma. Imaju li se neki novi projekti na horizontu?
Suštinski plan je da se bavimo ovim dokle god možemo, sve ostalo su detalji. Planiramo jos pjesama, albuma i koncerata, a vrijeme će pokazati dokle možemo da dobacimo.
Kako gledate na glazbenu scenu koja se uvelike promijenila u posljednjih desetak godina ulaskom nekog novog zvuka pa doslovno u sve žanrove?
Ja to uopće ne pratim vjerojatno zadnjih tridesetak godina. Nema baš puno toga što mi je zabavno. Moj ukus je formiran onime što sam slušao još kao teenager i ne opirem se tome previše. Mislim da je to normalno i da čovjek u tom nekom dobu kad prima najviše utjecaja, na neki način sebe odredi za cijeli život.
Kako vi gledate na primat u slušanju koji danas imaju streaming platforme poput Spotifyja ili Deezera, naspram sada već zastarjelih medija kao što su CD ili kazete… Doduše, gramofonske ploče u posljednje vrijeme doživljavaju revival.
Ma to nije tako bitno. Sve su to neki nosači zvuka, normalno je da se formati mijenjaju. Bitno je ono što je na njima, a sam format je suštinski nebitan. Naravno, najviše volim zvuk vinyla, jer sam na tome odrastao. Ali slušam muziku i sa streaminga, u mom slučaju je to TIDAL. Sviđa mi se što je muzika u visokoj rezoluciji, nikad me mp3 nije zadovoljio, mislim da je to tehnološki degradacija zvuka i muzike. Ali svjestan sam da to mnogim ljudima uopće nije bitno.
