Prošla je više od polovica Špancirfesta - evo kako je to izgledalo na glazbenim pozornicama.
Špancirfest, uvjerljivo najveći varaždinski festival koji već više od dva desetljeća u Varaždin krajem kolovoza dovodi najrazličitije društvene skupine, pred svojim je drugim vikendom. Različitost sadržaja koje nudi je zaista velika, a ako se ne držimo striktno glazbe, tu su brojni ulični programi s performerima poput The Great Wolinsky, Colour Queens, Mr. Copini, Stelzen Art i ostali koji su u prvoj polovici desetodnevnog festivala prošetali gradom te izveli poneki magični trik, piše Filip Kušter za Glazba.hr.
Od prije nekoliko godina službeno su u cijelu priču uključeni ulični svirači, individualno i bendovski, pa ih se u najaktivnije dane i sate može pronaći desetak na ulicama i trgovima Varaždina. Zvuk i melodije odzvanjaju i zbog Glazbene klinike, programa u Gajevoj ulici koji se većinom oslanja na edukaciju i učenje instrumenata, dok su Park kreative i Vindiland poznata okupljališta za one najmlađe. Ako k tome dodamo Umjetničku ulicu, Kreativnicu poznatu kao i Uska ulica te od ove godine i Šenoinu, dobije se ogroman spoj umjetnosti, glazbe, plesa, prezentiranja unikatnih i zanimljivih poduzetničkih pothvata, i sve to u najužem centru grada.
Mora se priznati da i ove godine organizatore služi lijepo vrijeme pa su kroz tjedan svi sadržaji poprilično popunjeni posjetiteljima i turistima iz Hrvatske, Europe i svijeta. Tri pozornice i ove godine dominiraju festivalom – glavna i najveća pozornica nalazi se na dobrom poznatoj lokaciji s vanjske strane bedema Starog grada, ona nešto manja je s unutarnje strane bedema i na njoj se nalaze world music i pop izvođači, uz nekoliko cover bendova, dok je treća pozornica ispred Vile Bedeković u neposrednoj blizini parka Vatroslava Jagića.
Bilo je i više pozornica, a i dužih nastupa DJ-a
Sjećamo se vremena kada je tih pozornica bilo i više, ponajprije još jedna na Korzu koja je sada pretvorena u Glazbenu kampericu, dok je nekadašnja pozornica na Stančićevom trgu redefinirana, vjerojatno ponajviše zbog nezadovoljstva ugostitelja i ‘prometnih čepova’ koje je stvarala masa ljudi tijekom šetnje. Stančićev trg tako ima sada svojevrsni DJ predznak, s ponekim organiziranim afterom za vikend. Moramo priznati da taj dio ima prilike za pomak jer kada smo u petak došli na Stančić u potrazi za još zabave nakon Alke Vuice, na njemu više nije bilo DJ-a, već samo glazbe iz obližnjih kafića.
Nama je tako Špancir tog petka, 23. kolovoza, počeo dovoljno rano, točnije u 18 sati na jednom popratnom Špancir programu nazvanom Walk&Rock, prvi puta održanom prošle godine u Elephant baru. Kafić imao ugodno i prostrano dvorište, nalazi se na dvije minute od glavne pozornice i prošle godine se cijela priča pokazala kao puni pogodak. Kada smo doznali da ove godine dolaze ča metalci Po’ metra crijeva te hardcore punk legende Deafness by Noise, nije bilo sumnje da će se jaka alternativna fešta i prije samog ‘službenog’ početka festivala ponoviti.
W&R
Petak je bio rezerviran za metal pa su tako uz Po’ metra crijeva nastupili Terminal Disease iz Slovenije te varaždinski Prosti prst, a subotu su uz DBN obilježili čakovečki Dead Dog Summer i Partleki. Popunjeni prostor pred pozornicom od prvog do zadnjeg izvođača dobar je znak da u Varaždinu postoji alternativna scena, ali da se ne ponavljamo ono što smo rekli već u nekim prošlim tekstovima, spomenimo nešto i novo – Varaždinu nasušno trebaju bendovi, bilo iz Hrvatske ili svijeta, koji nikad ili vrlo rijetko nastupaju ovdje. Po’ metra crijeva apsolutna je metal senzacija koja je pomela sve ispred sebe, u sat i nešto nastupa konstantni mosh pit, bacanje i pjevanje činilo je stotinjak okupljenih dovoljno spremnima da spoje nebo sa zemljom. Nije tome pridonio samo njihov hvaljeni prošlogodišnji album „Boškarin IV“, već i ostatak repertoara koji iz istarskih, primorskih melodija i instrumenata vodi publiku prema pravljenju sjajne atmosfere. Antifašisti, metalci, sa svojim karnevalskim, demonskim maskama pričaju jednu sasvim drugačiju priču i unose potrebnu svježinu u glazbeni svijet Špancirfesta.
Iz te crvotočine u petak se vrlo brzo moglo doći na glavnu pozornicu na kojoj je Prljavo kazalište pred više do 15 tisuća ljudi sviralo svima dobro poznate pjesme, a na hitovima nije falilo ni baklji. Na 200 metara avionske linije, toliko udaljeni svjetovi nikad nisu bili bliže. U isto vrijeme na Vili Bedeković, za nježnije glasove i note, pobrinula su se 4 tenora.
Subota je nastavljena kroz Walk&Rock punk dio koji je možda i prizvao neka nova lica, ali i završio točno u sekundu pa se dobar dio publike samo preselio na glavnu pozornicu gdje se žanrovski uskladilo s M.O.R.T.-om i Savršenim marginalcima. Glazbena diva Josipa Lisac je pak istovremeno dominirala pozornicom kod Vile Bedeković koja je bila rasprodana danima unaprijed. Valja spomenuti kako su Vila Bedeković i Walk&Rock bile pozornice na kojoj se glazbeni sadržaj naplaćivao. S obzirom na popunjenost prostora, oni koji žele slušati određenu glazbu, spremni su bez ikakvih izmotavanja platiti ono što žele čuti, a atmosfera kada na koncert dođe onaj plati kartu i voli te izvođače se drastično mijenja. Subotnji program uključivao je i DJ Viknessa kao relaksaciju u Uskoj ulici, na Korzu su svirali Oliver Potočnik i Petar Ćulibrk, DJ Mario Kovač zajedno s plesnom skupinom Mantra nalazio se u dvorištu palače Sermage, a večer su zaključili Soul Fingers u party zoni Starog grada. Pokušali smo uhvatiti barem dio atmosfere na svim nabrojanim lokacijama – da, nahodali smo se – ali zaključak je da su svi događaji bili popraćeni iznad očekivanja, odnosno gužve koje su vladale po cijelom centru grada više su primjerene drugom vikendu festivala uličnih šetača, nego odmah drugom danu.
Bare, žao nam je
Goran Bare i Majke su postavljeni na glavnu pozornicu festivala u nedjelju. Nekoliko tisuća ljudi okupilo se tog dana kod glavne pozornice, ali nemoguće se oteti dojmu da je publika kada čuje riječi „Bare i Majke“ u nekoj vrsti mitomanske hipnoze. Istina, Bare zna još uvijek održati odličan koncert kao što je bio onaj u Areni Zagreb pred Božić 2023. godine. U posljednjih nekoliko nastupa na Španciru, a sada i ovaj put možemo tako reći, falilo je bolje promišljene setliste, energije pa i reakcije publike. Svjesni smo da Bare (i Majke) ne mogu više proizvesti ultimativne pjesme kao što su „A ti još plačeš“ i „Budi ponosan“ te da drugačiji aranžman nekih njihovih pjesama nisu naišli na plodno tlo, ali nema smisla tjerati neki inat, pogotovo na besplatnim koncertima. Uglavnom, publika se uključila na određeni gumb, Bare u većini bržih pjesama ne može pratiti bend, spašavaju ga back vokali i znam, mnogi će reći, to je Bare.
Poslušali smo desetke njegovih koncerata od povratničkih unpluggeda do danas te se posljednjih godina zaista čini da je svaki njihov koncert rizik na koju će stranu pasti kocka taj dan. Ili koliko motivacije i energije je kod glavnog vokala potrebno da se posveti svom poslu. Jako nam je žao zbog toga jer su Majke, zbog albuma iz devedesetih pa Baretovog solo rada i na kraju comebacka s „Teškim bojama“ (gdje više nisu bile Majke nego miks glazbenika), itekako zadužile glazbenu scenu u Hrvatskoj. Ali o zaduženjima više nećemo, treba stvari postaviti kakve jesu i reći da je daleko to od nekog vrhunca.
Spomenimo samo kako su nedjelju još svirali Voado, gitaristički projekt Vlade Remeša iz benda From Another Mother koji se na sceni počeo solidno probijati. S obzirom na solo angažman, itekako zna isporučiti energetski i svirački jednosatnu dionicu u kojoj se zabavljamo uz looper i gitaru te akustičnu fuziju punka, rocka, indie popa… svega po malo. Na odmet nije bilo ni ako ste se odlučili i za party zonu koja je preuzela world music karakteristike uz Balkalar, mladi etno bend koji nasušno fali ovakvom tipu festivala.
Jedan od najposjećenijih koncerata u povijesti festivala
U ponedjeljak tri pozornice nisu bile aktivne, ako ne računamo program Chill Monday music na party zoni, da bi utorak od ranog jutra prošao u znaku trenutno najveće glazbene senzacije u Hrvatskoj – Baby Lasagne. Osim što je navečer imao koncert na glavnoj pozornici, Turistička zajednica grada Varaždina kao organizator odlučila je da Marko Purišić, zajedno s autorom i ilustratorom Igorom Juriljom, u jutarnjim satima predstavi slikovnicu „Baby Lasagna i mačak Stipe“. I u redu, činilo bi se sve kao još jedan dan u uredu da na predstavljanje u utorak ujutro na pozornicu kod Vile Bedeković nije došlo više od dvije tisuće posjetitelja, ponajviše naravno djece, koja su i 45 minuta prije predstavljanja počela puniti inače poprilično veliki prostor. Možda je i na vrhuncu predstavljanja bilo još koja stotina više, činilo se da se više niti ne može ući u ograđeni prostor, a Purišić je pred sobom imao zadatak gotovo dvosatnog fotografiranja s djecom. Jurilj je za to vrijeme dao preko stotinu posveta i autograma u slikovnici, a nama se činilo da je sve to jedno veliko nabrijavanje za večerašnji koncert.
Nismo se prevarili. Varaždinske ulice u kratkom su roku preplavile majice s mačjim uzorkom, a ljudi su dolazili od Zagreba, Čakovca, Osijeka, Krapine, Slavonskog broda, Karlovca, Koprivnice do Gospića, Delnica, Pule, Rijeke, Slovenije, Mađarske… da nabrojimo koje smo sve registracije vidjeli na autima, potrošili bi još barem tri reda teksta.
Kao predgrupa Lasagni nastupio je varaždinski bend Dodger Artfool koji je upravo tog dana objavio prvi album „Dobri ljudi“. Pred već tisućama ispred sebe, predstavili su se u četrdesetak minuta glasnom svirkom, prvi put izveli neke pjesme, uvrstili plesačice iz Mantre u „Hvala ti Ameriko“ te s nekima zapjevali i neke stare („Kapetan potonulih brodova“). Napravili su vrlo dobru uvertiru u ono što slijedi i na kraju, što su svi koji su došli čekali – premijerni nastup Baby Lasagne u Varaždinu. Kada bi se gledalo vremenski, nastup Lasagne bio je istovjetan onome koji je imala predgrupa.
Tko kaže gdje su pjesme?
Dosadni su ljudi koji kažu da Lasagna ima jednu ili dvije pjesme. Glazbenik za kojeg većina nije čula do prije pola godine, od svibnja do danas imao je zahtjevan zadatak – zadovoljiti apsolutno sve. Ima objavljene četiri pjesme (u petak mu izlazi i peta – „Biggie Boom Boom“), na svoj repertoar na Španciru dodao je još njih sedam te zaključio sve s „Rim Tim Tagi Dim“. Ima pet spotova, mjesecima unaprijed rasprodane tri Šalate, najavljenu europsku turneju za sljedeću godinu. U četrdeset minuta skakao je po pozornici, pozivao publiku na pjevanje i plesanje, prisjetio se studentskih dana u Varaždinu, imao solidan pirotehnički dio, a čini se da je oko sebe okupio ljude s kojima se osjećao na pozornici kao doma. Rasvjeta, svjetla i zvuk bili su na visokoj razini pa se produkciji nema što zamjeriti. Eventualno da se od sljedeće godine zaista dodaju videozidovi za ove koncerte (Franz Ferdinand, Dubioza, Skunk Anansie…) koji privuku, neće vjerovati ali, više od 25 tisuća ljudi.
Neki govore o rekordu Špancira što se tiče posjećenosti jednog koncerta, drugi se kunu da je na Balaševiću 2005. bilo više, ali u ovom trenutku je to nebitno. Baby Lasagna je bio ‘no name’ do veljače ove godine i do danas je izgradio kult obožavatelja. Kuda će ga to odvesti i kako će to izgledati za godinu, dvije, pet od danas, veselimo se vidjeti jer je on sve samo ne uobičajena pojava na hrvatskoj glazbenoj sceni. Na varaždinskom koncertu izveo je još tri pjesme koje nismo nikad prije čuli („Less Than Great“, „Dopamin“ i „Baila“), a našle su se tu i „Baby Lasagna“ na otvaranju, a zatim su slijedile „IG BOY“, „Good Boy Lasagna“, „Stress“, „and I“, „Again“, „Catch Me If You Can“…
Tony, Tony, Tony…
Publika, nećemo se lagati, teško da je mogla pratiti Lasagnin ritam, mnogima je ovo bio i prvi koncert u životu pa se vjerojatno nije ni očekivao neki umjereni kaos koji ide uz bendove i pjesme ovakvog electro/industrial/rock tipa. Mobiteli na koncertima pošast su koje ćemo se teško riješiti, ali probat ćemo razumjeti današnje ‘vrijeme’ u kojem svatko želi imati djelić (ili snimljen cijeli koncert) showa koji se događa pred njim. Pa neka ga onda u miru doma gleda tisuću puta u ponovljenoj snimci. Ukratko, što se tiče posjete i onoga što se događalo na pozornici, povijesni dan za 26. Špancirfest.
Ah da, i ne zaboravimo Tonyja Cetinskog u srijedu na glavnoj pozornici koji je osim nastupa odlučio imati i propovjedni dio. Odlučivši iskoristiti brojnost publike, osim pjevanja njegovih pjesama, okupljeni su zajedno s pjevačem mogli uživati u deranju: „Za show“, kaže Tony, dok publika uzvraća: „Spremni!“. Svaka sličnost s nekim drugim uzvikom je namjerna. Nije se želio zaustaviti na tome, znajući da mu besplatni koncert donosi i besplatne bodove kod što veće skupine ljudi, pa je krenuo u biblijske mitove i legende koji uključuju Adama i Evu, „a ne Adama i Stevu“. Također, očito je da ne gaji ni posebne simpatije prema nešto mlađoj publici nazvavši ih Z degeneracijom. Nek’ ti bude ljubav sva, Tony!
Tekst je prenesen uz dopuštenje redakcije Glazba.hr.
