Cijene međunarodnih izvođača, po svemu sudeći, porasle su daleko više od budžeta varaždinskog festivala.
Nakon više od sto prijeđenih kilometara u deset dana pomalo i s olakšanjem možemo reći da je 26. Špancirfest došao svom kraju.
Već smo tijekom festivala u (polu)zezanciji s poznanicima i kolegama komentirali kako je iz godine u godinu sve teže pratiti tempo Špancira, pogotovo ako morate ili želite svakodnevno vidjeti što se na festivalu uličnih šetača događa. Na neke stvari fizički jednostavne ne možete stići jer se događaju u isto ili slično vrijeme na različitim lokacijama, od nekih odustanete nakon što sretnete neke drage prijatelje, ali sve se to na kraju nekako kompenzira i u tih deset dana teško vam može ponešto izbjeći iz ruku ako ste se na to naumili, piše Filip Kušter za Glazbu.hr.
A naumilo se prema prvim procjenama na ovogodišnji Špancirfest 330 tisuća posjetitelja. To je nešto više do 30 tisuća po danu, uz činjenicu da su vikendi uzeli najveći obol, uz utorak kad je nastupao Baby Lasagna.
Njegovu ‘krunidbu’ kao headlinera 26. Špancira opisali smo u prošlom izvještaju, a sada nema razloga da ga se ne proglasi uvjerljivo najboljim nastupom na festivalu ove godine. U tu računicu dodajemo izvedbu benda na pozornici koju publika nije posve ispratila, ali i o tome smo također sve rekli u prijašnjem tekstu. Drugi vikend festivala glazbenim imenima nije ispratio neka prijašnja izdanja pa prema tome nije izazvao hype oko nekog izvođača kojeg se rijetko može vidjeti na varaždinskim prostorima. Vrijedi spomenuti da je od mnogobrojnih regionalnih imena koja se uvijek nađu u bubnju, ove godine to bio samo neuništivi slovenski kantautor i glazbenik Zoran Predin u intimnom izdanju gdje je kod Vile Bedeković ‘pjevao Arsena’.
Povratak Sowasa, Fakin’ Lajsne, Rock opera…
Ne računajući party zonu s unutarnje strane bedema, na glavnu pozornicu u preostalim danima stupili su sljedeći bendovi. Domaći Fakin’ Lajsne i 3 Suns of Aberran bendovi su koje volimo poslušati i po nekoliko puta kroz godinu u Varaždinu, a ove godine imali su priliku zasvirati u vjerojatno najboljoj produkciji u karijeri. U približno isto vrijeme u petak na Korzu svirali su još jedni domaći povratnici – Sowas te na jednodnevnoj pozornici zaista pružili sve što u suštini jesu, još od hvaljenog prvijenca „Golden Veil“. Oni su alternativa svemu onome što je sviralo na festivalu ove godine jer hipnotički elektro-alt/rock se nije mogao čuti ni na jednoj od stalnih pozornica. O žanrovskoj (ne)raznolikosti ćemo još nešto kasnije.
I dok je Vila Bedeković tog petka gledala „Maratonce“ u produkciji HNK Osijek, oni željni glazbe imali su još opciju odlaska do party zone u nešto kasniji sat na neo folk talijanskog kantautora Luce Bassanesea. Je li tog dana falilo neko jače ime, pa da se i prije njih stavilo spomenute varaždinske bendove koji bi tako svirali i pred (puno) većim brojem ljudi, procijenite sami.
U subotu smo pak imali priliku slušati Pink Floyd, Tinu Turner, Queen, Zeppeline i ostale klasike u aranžmanu pedesetak glazbenika iz Rock Opere – muzički je to spektakl koji je već nekoliko puta gostovao u Hrvatskoj, bio je i u Varaždinu na mini turneji prošle godine, pa se krenulo smjerom da se zadovolji skupina ljudi čiji glazbeni uzori variraju od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća.
Većina pjesama je od bendova koji više ne postoje ili glazbenika koji su umrli pa je Rock Opera još jedan podsjetnik na ‘najveće među glazbenicima’. Oda je to nekim starim vremenima pa se vjerojatno i uklapa u krilaticu da ‘rock više nikad neće biti tako dobar kao što je bio nekad’. Da, neće. Rock je već odavno pregažen i izmuzgan svima onima koji su pokušali kopirati svoje uzore. I tako smo praktički u dvodnevnom presjeku dobili izvođače koji sviraju nekoga drugoga te u udarnom vikendu Špancira ostali bez jakog, da ne kažem međunarodnog (ili barem regionalnog) autorskog potpisa.
Nova glazba?
I dok je Varaždinski tamburaški orkestar s Klapom sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice prašio na Vili Bedeković, mi smo taman gledali vrlo živahni bend u party zoni.
Kalàscima je nešto indie-folka, pomiješanog s elektrom. World music u svom nadahnjujućem izdanju koji nam je evocirao zaista neke sjajne koncerte iz Špancir prošlosti sa Stančićevog trga. Talijani su česti posjetitelji Špancira, čini mi se da ih je ove godine bilo i nešto više nego inače, a glazba koju sviraju tjera na ples tako da se onda kasnije može nastaviti s afterom. Samo šteta što kasnije na afteru nije bila malčice izmijenja setlista od prethodnog vikenda pa da ne slušamo 80 posto istu glazbu. Jedan prijatelj je dobro primijetio – živimo u 2024. godini, a na različitim afterima, slušaonicama ili tko zna već čemu, nema pjesme ‘mlađe’ od 2010. godine.
Posljednji dan na glavnoj pozornici iznijeli su Psihomodo pop. Na sreću, Davor Gobac još je uvijek razigrani dječak u odrasloj formi, frontmen koji razumije bilo publike i benda. Ne mora se svima sviđati njihova glazba, ali činjenica je da su tijekom 40 godina karijere iznjedrili niz pjesama kojima su se zauvijek upisali u knjige o hrvatskoj glazbenoj sceni te što je i najvažnije, s istom svježinom, preciznošću i energijom ih i danas izvode.
Jedan veseli pop-rock kraj Špancira privukao je popriličan broj publike koja je ove godine na glavnoj pozornici mogla biti i dovoljno ‘iza tonca’ s obzirom da su dodani zvučnici za one koji vole stajati nešto dalje od pozornice. Praksa je to koja na europskim festivalima postoji već godinama i desetljećima pa se i u tom pogledu Špancir približio tim krugovima.
Zapostavljeni trendovi
Nadalje, kako smo spomenuli već prije – regionalnih izvođača na primarno dvije pozornice nismo se baš nagledali, barem u odnosu kako je to izgledalo prije. Možemo otići i dalje u prošlost, možemo i bliže, ali činjenica je da osim Lasagne nije bilo ničeg glazbeno novog. Hip hop je u potpunosti zapostavljen. Trep/rep scena koja doživljava najveću pomamnu u regiji, Europi i svijetu, te cvate i kod nas, nije uključena u glazbeni dio program. Nije da bi to bila neka novost za Špancirfest jer već su davno prije nastupali Vojko V, Edo Maajka, High5, Bad Copy… O međunarodnim izvođačima, uvijek se volimo vratiti na to jer eto nekad su bili sastavni dio priče svakog Špancira (Flogging Molly, Mando Diao, Parov Stelar, Morcheeba, Skunk Anansie, Manu Chao, Dub FX, Blondie, UB40, Stereo MC, Triggerfinger, Asian Dub Fondation, Franz Ferdinand…) vjerojatno postoji ona strana priče da su jednostavno – postali preskupi. Potvrdila je to i Jelena Toth, direktorica TZ grada Varaždina, prije početka festivala za naš portal Varaždinski.hr, naglasivši da su pregovarali s nekoliko inozemnih izvođača, no njihovi su financijski zahtjevi bili izvan planiranog budžeta.
Nekad su se pauze, u danima kada se na glavnoj pozornici ništa ne zbiva, koristile kao predah za udarna imena koja s pravom mogu nositi ime headlinera pa se njima, kao predgrupe, dodalo nekoliko imena s varaždinske/hrvatske/regionalne scene. Tako su ljudi duže cirkulirali na tom prostoru i imali pravi glazbeno-festivalski doživljaj. Urbana strana scena praktički je nakon 2010. godine postala Špancir standard da bi se s vremenom smanjivala.
Jelo i piće
Ipak, ono što se s godinama mijenja i raste su ugostiteljske zone sa širokim izborom hrane i pića. Jedna od njih je sad već ultra popularan Vinski grad za koji je najbolje doći u popodnevnim satima i zauzeti stol ako ste ljubitelj takvog načina provođenja vremena na festivalu.
Druga zona je ona na sada dobro iskorištenom Kapucinskom trgu – Špancir Burger festival ove je godine al pari, rame uz rame, Vinskom gradu. Prepun, s konstantnim priljevom ljudi od popodnevnih sati pa do kasnih večernjih, Burger zona zamalo da nije prerasla i taj veliki trg. Takav zonski Špancirfest privređuje popriličnu količinu financija pa se na prvi pogled čini da više ljudi sudjeluje u jelu i piću nego u uličnom i glazbenom programu. S Vinskim gradom i Burger festom Špancirfest je otišao na još jednu razinu više što se tiče ponude i potražnje, ali kao da se negdje u svemu tome snizila letvica za glazbeni program koji bi se periodično trebao dizati, pa barem u razdoblju od pet do deset godina. A trenutno ne možemo reći da smo imali raznolikiji i sadržajniji glazbeni program nego prošle, a kamoli prije pet ili šest godina.
I da znamo – Špancirfest nije isključivo glazbeni festival, ali najviše ljudi oko njega vrti se upravo oko glazbe, koncerti privlače najviše pozornosti domaćih i stranih medija, novinara, potrošnja posjetitelja može otići do enormnih visina, a obožavatelji voze po 200 – 300 i više kilometara da vide određenog izvođača u Varaždinu. Baby Lasagna ove godine bio je vrijedni talisman, čovjek koji je u pola godine zaludio Hrvatsku i na valu neviđenog hypea može napuniti bilo koji veći prostor u Hrvatskoj, osim Hipodroma. Pohvalno je što se brzo reagiralo te ga se uvrstilo u repertoar odmah nakon pobjede na Dori, iako je tada imao objavljene samo tri pjesme. Bez kristalne kugle teško da se mogla vidjeti budućnost, ali na Lasagnu se odigrao all-in. Bend je na kraju isporučio jedan od onih nastupa na kojima se može skupiti vrijedno iskustvo za buduća izdanja festivala – aktualna, nova glazba ili barem izvođači koji još nisu stupili na Špancir, vrijednost su kojom se ide prema naprijed i s kojom festival raste.
Komm mit nach Varasdin
Razumijemo da su se koncerti stranih izvođača nekad naplaćivali (postojala je festivalska ili jednodnevna karta) i da je na glavnu pozornicu sada nezgodno vratiti nešto što je kod nekih ljudi teže probavljivo. To je već i stvar građenja publike. Ali na kraju, pozornica Vila Bedeković je još uvijek pod naplatom, bio je i ovogodišnji Walk&Rock, a oba programa su bila većinu vremena ispunjena do posljednjeg mjesta/stajanja. Nitko ne može reći da ljudi danas nisu spremni platiti kartu za koncert za izvođača ili glazbenika kojeg žele vidjeti. Primjera je bezbroj (šifra: Khruangbin), pa od kazališta do kina – zašto bi koncerti na festivalu koji gravitira europskom krugu trebali spadati u tu posebnu kategoriju besplatne zabave za mase. Sve je to dio iste kulturološke sfere, ako se u tom smjeru cilja.
Nemojte nas krivo shvatiti – uvijek se isplati doći na Špancirfest – makar i na jedno popodne, dan ili vikend. Ako imate snage i mogućnosti, probajte svih deset dana, nećete požaliti. Možda će vas samo noge boljeti više nego inače, ali ćete barem na kraju moći reći da ste prošli sve i da vam je sada dosta – barem do sljedeće godine.
Tekst je prenesen uz dopuštenje redakcije Glazba.hr.
