Partibrejkers su se nakon više od 10 godina vratili u Varaždin. Cane, Anton i ekipa nisu ostarjeli ni dana.
Neki bendovi kao da ne gube na snazi i energiji tijekom godina. Primjera na svjetskoj sceni može se pronaći, dok je toga kod nas nešto manje. Ovo ‘kod nas’ uzmite u obzir regionalnu scenu, ali i na tom obuhvatnijem luku vjerojatno na prste jedne ruke možete nabrojati bendove iz osamdesetih do danas koji mogu još uvijek zvučati kao da su na pozornici zapalili neku novu vatru.
Godine su samo broj koji se okreće, ali neke stvari se nikad ne mijenjaju. U slučaju Zorana Kostića, apsolutnog frontmena sa stavom, to ne može biti bolje prikazano.
– Dugo nismo svirali u ovakvim prostorima, no to ne znači da nismo veliki bend. Intima – objasnio je odmah Cane da smo došli na njegov teren i da nema više šale. Od sada samo ozbiljno i jako.
Taj šeretski smiješak koji se odmah pojavi na njegovom licu pokazuje osobine benda i njihovog smjera kojim već putuju više od 40 godina. Scena Rogoz u subotu je bila popunjena do posljednjeg mjesta. Partibrejkers su u Varaždinu posljednji put nastupali na Špancirfestu 2012. godine. Vjerojatno se ni Cane nije mogao u početku sjetiti kada je to bilo, ali ovaj koncert je rasprodan nekoliko dana ranije pa nije bilo sumnje da tih desetak godina varaždinske apstinencije od ponajboljeg garage rock benda na ovim prostorima nije ostavilo traga.
‘Ceo bi život stao u jedan dan’
Fino se počelo s ‘Ona kaže ljubav pokreće ovaj svet’, s njihovog drugog albuma iz 1988. godine, nastavilo s ‘Ako si’ s albuma Krš i lom (2010.) te trećom ‘Ona sve zna’ u tom uvodnom nizu brzih i kraćih pjesama. Nebojša Antonijević nije se još stigao razmahati, a publika je dobila ‘Zemljotres’ i Lobotomiju’ koje su izazvale prvi veći odaziv s one strane pozornice koja je već živjela na tridesetak stupnjeva.
– Ovdje mi fali još samo sapun – nadodaje Cane, a teško se već tada bilo ne složiti s njime. I dok se na ‘Ćutanju’ nije ćutilo, preko ‘Žurim’ i hitoidne s posljednjeg albuma ‘Sitna lova’ prebacili smo se na masivnu ‘Kraj mora’. „Kraj mora, kraj sveta, kraj sveta“, započinje Cane te nas upozorava na zlokobnost koju pjesma sa svojim prolaskom donosi. Načelno su to motivi i teme koje se više-manje provlače kroz većinu pjesma Partibrejkersa, ali ovaj put nas je ta progresivna tenzija u šest minuta uvela u novu atmosferu. Anton se s ostatkom benda tek počeo zagrijavati. I kada bi neki malo digli nogu s gasa, oni su pritisnuli s ‘Putom za jug’. U redu, nismo na kraju dobili ‘Uličnog hodača’ ni ponekad podcijenjene ‘Velika reka’ i ‘Dan za danom’, ali Beograđani su nadoknadili s epohalnim triptihom u koji se još ubacila ‘1000 godina’.
O posljednjoj nema previše lamentacija. Cane drži propovijed. Kada ne govori, gleda u daljinu, traži sukob, traži neistomišljenike. Tko se ne slaže? S obzirom da na toj pjesmi slušateljstvo najčešće hipnotizirano gleda prema pozornici, nema ‘pravednika’, ruke u zraku znače odobravanje bez premca. Anton, po tko zna koji put, još uvijek odrađuje svoj hendriksovski dio kada frontmen miruje.
Kada gitara progovara
Bilo bi možda previše za reći da je sredina koncerta donijela i njegov vrhunac s obzirom da smo do kraja obasipani pjesmama kao što su ‘Noćas u gradu’, ‘Sirotinjsko carstvo’, ‘Hipnotisana gomila’, ‘Kreni prema meni’…
– Kajkavci, samo vas je ovoliko? Je li rodilo grožđe? – ne da Cane da se tenzije spuste, držeći mikrofon u prepoznatljivom stilu. Posebno jak singalong, koliko je to kod Partibrejkersa moguće, dobiva se s „biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj“. Naslov vjerujemo da znate. Bend maksimalno iskorištava vodu, pivu i ručnike na pozornici gledajući kako će se uopće izvući pred gomilom. „Koji to čovek večnu tajnu zna?“.
S ‘Molitvom’ vrlo ekspresivno završavaju službeni dio koncerta, Cane nas pozdravlja s „ne zaboravi na nas“ ponavljajući i hitro nestajući s pozornice. Bend prolongira pjesmu još nekoliko minuta. Antunov Fender govori priču o gradu koji postaje pustinja. Za takve stvari riječi su suvišne.
Pet minuta čekamo da se bend ponovno ekipira. U međuvremenu publika želi još, skandira se Canetu i Antonu, jedinim originalnim članovima benda. Neki žele ‘Mesečevu kći’, drugi žele ‘Dugo te nema’. Diskografija se pokazala prevelikom da bi uspjeli odsvirati sve za sve pa odlučuju na bisu lupiti barem još četiri pjesme – njihova dvojka iz 88′ pokazuje se kao pravo vrelo iz kojeg se neprestano može uzimati. Upravo su ‘Mesečeva kći’ i ‘Kako je teško bez tebe’ to pokazale u neslužbenom dijelu dok su za završetak isplanirali ‘Sjajniju budućnost’ i klasik s jedinice ‘Ona živi na brdu’. Dobro je Cane još 1997. lajao na sav glas na sjajniju budućnost. Teško se individualno osvrnuti na tome kome je sjajnija, kome tamnija, ali jedno je sigurno – Partibrejkers su još uvijek nezasitni, jasni i glasni kao da se tek trebaju dokazati. Dokazati kome? To ni nikad nije bila njihova furka.
Da sviraju još hiljadu godina bilo bi premalo.
P.S. Od Varaždina i Rogoza do neke nove prilike oprostili su se s ‘Najbolje se putuje’.
