Od školovanja u Glazbenoj školi Varaždin pa do studija na Royal Northern Collage of Music u Manchesteru – Hraščanec uskoro nastupa na Sceni Veček.
U utorak, 16. prosinca na Sceni Veček u HNK Varaždin, održat će se koncert ‘Kaj je ono mesečina?‘ Rajnarda Hraščanca.
Od školovanja u Glazbenoj školi u Varaždinu pa do studija na Royal Northern Collage of Music u Manchesteru, njegov umjetnički rad danas znači istraživanje glasa kroz različite žanrove i izražajne forme.
U intervjuu nam je otkrio što je presudilo da krene pjevačkim putem, kako izvan klasičnog žanra surađuje s glazbenicima s nezavisne i alternativne scene te koliko mu je mjesto odrastanja i gdje danas živi oblikovalo glazbeni ukus.
Dolaziš iz glazbene obitelji pa vjerujem da si već od malih nogu imao susrete s ‘ozbiljnom’ glazbom. Sjećaš li se nekog trenutka kad si shvatio da će glazba biti više od hobija?
Nisam siguran da je postojao neki trenutak u kojem sam donio takvu odluku. Mislim da sam to možda shvatio kada sam prvi put osjetio da se vještine i strast spojeni u neki koncept zaista mogu i konkretno ‘isplatiti’– da iza svega stoji neki rezultat, nešto što dolazi zauzvrat.
U to koliko je to danas financijski isplativo neću ulaziti, ali mislim da je bitno napomenuti da kada nešto prestane biti hobi, odnosno postane profesionalni put, podrazumijeva se da se od toga i živi – iako to, naravno, nije uvijek slučaj. Vjerujem da imam mnogo kolega i kolegica u Hrvatskoj koji su vrlo produktivni na glazbenoj sceni, a ponekad se, siguran sam, pitaju je li ono što rade hobi ili pravi posao.
„U pjevanju sam pronašao sebe“
Što je presudilo da kreneš na klasičnu pjevačku naobrazbu?
Isto tako, nije bilo ničeg što je presudilo. Nekako vjerujem u te životne stvari koje ti se događaju – pa ti se nešto svidi, a nešto ne. Oduvijek me zanimalo sve što se tiče umjetničkog izražavanja. Svoje glazbeno obrazovanje započeo sam klavirom, pa flautom, pa sam pauzirao jedno vrijeme i onda se opet vratio glazbi kad sam imao 13 godina – i to solo pjevanju.
Mogu reći da sam u pjevanju pronašao sebe. Mislim da je na to jako utjecala i moja tadašnja dob, koja je bila idealan da se nešto i baš onako „zalijepi“ za mene. A koje su moje tadašnje predodžbe o klasičnom solo pjevanju? Nisam baš ništa znao o tome i dokle to sve seže. Kad sam otkrio taj svijet, osjećao sam se kao da je stvoren samo za mene. Što se tiče „neklasične“ naobrazbe, nju sam imao još od djetinjstva u vlastitom domu. Od malena su mi uspjeli usaditi da za učenje i razvijanje vještine nije puno potrebno – samo znatiželja i razigranost.
Sviraš klavir i gitaru, a pročitao sam da istražuješ i trubu. Možeš nam reći u kojoj si fazi tog istraživanja te što ti puhački instrumenti mogu donijeti u interpretacijama pjesama, ali i stvaranjem nekih novih zvukova?
Jako me veseli vrijeme koje provodim vježbajući trubu. Ne ide mi loše s obzirom da sam je kupio prije par godina – za sad znam odsvirati nekoliko pjesmica i naravno, neke melodije jazz standarda koje su mi drage. Uključio sam trubu i u jedan od songova u svojoj predstavi ‘Bariton i bajke’. U Pinokijevom monologu truba je postala Geppetov ‘odgovor’ na njegove riječi, a budući da se radi o monopredstavi, taj razgovor instrumenta i glasa pokazao se vrlo zanimljivim i efektnim. Jedva čekam vidjeti kamo će me ta truba odvesti i nadam se da me još neće pustiti.
„Varaždin me na neki način oblikovao“
Koliko su ti Koprivnica i Podravina kao sredina oblikovali glazbeni ukus, a kasnije i profesionalni put?
Ne bih rekao da su Koprivnica i Podravina direktno oblikovali moj glazbeni ukus, osim možda kroz lokalne bendove i ljude uz koje sam odrastao. Ipak, u smislu profesionalnog puta, iz podravske tradicije crpio sam ideje i materijal koji sam kasnije iskoristio u stvaranju programa ‘Kaj je ono Mesečina?’. Rođen sam u Koprivnici, mama je iz Đurđevca, ali već u srednjoj školi preselio sam u Varaždin, gdje sam četiri godine pohađao Srednju glazbenu školu.
Definitivno mogu reći da me Varaždin oblikovao na neki način – a posebno ljudi, profesori i kolege koji su me silno podigli i usmjerili. Nisam siguran da li bih bio ovdje gdje sam danas da nisam imao njihovu podršku i mentorstvo.
Što te privlači tradicijskoj i kajkavskoj pjesmi – je li to emotivna veza, istraživački poriv ili svjesna odluka da čuvaš lokalni identitet?
Mislim da je to prije svega istraživanje vlastitog identiteta i korijena, ali i želja da kroz te pjesme razotkrijem neku univerzalnost ljudskih sudbina – dajući im drugačiju, suvremenu glazbenu podlogu, a opet održavajući tu „emotivnu vezu“ kroz vlastitu interpretaciju. U mom programu tekst i melodijska linija ostaju netaknuti; mijenjaju se samo aranžmani i zvučna kulisa.
Možda me privlači i ta mogućnost da kroz tradicijsku pjesmu dočaram jedno vrijeme i krajolik – ne kao muzejski izložak, već kao živ osjećaj prostora iz kojeg potječemo. To mi je oduvijek bila uzbudljiva točka spajanja: ono što je bilo i ono što je danas, u jednoj novo-staroj glazbenoj izvedbi.
Studiranje u Engleskoj
Surađivao si ili još surađuješ s hrvatskim bendovima poput The Gentlemana te s Ivanom Grobenskim i Annom Moor. Pošto pripadaš mlađoj generaciji glazbenika, vjerujem da ti alternativna scena nije strana, ali koliko je potrebno da ostvariš glazbenu kemiju s nekim izvođačem izvan klasičnog spektra?
To mi se pokazalo čak i puno lakše nego s ljudima u klasičnom spektru. U klasičnom set-upu, nažalost, kemija često nije ni nužna, osim eventualno u nekom glazbeno – scenskom projektu gdje se mora i glumiti i graditi zajednička dinamika. Uglavnom, što se same kemije tiče, mislim da ako je nema odmah, onda ju je važno znati stvoriti.
Studirao si na prestižnoj Kraljevskoj akademiji u Manchesteru. Možeš nešto reći više o tamošnjem iskustvu studiranja, rada s profesorima i slično? Kako bi usporedio to iskustvo s hrvatskim glazbenim školama – što te najviše ‘prodrmalo’?
Najviše me ‘prodrmao’ njihov fokus na studentski ‘wellbeing’ – na tu brigu da sam ja kao student u redu kako bih uopće mogao upijati znanje, rasti, vježbati, funkcionirati, nastupati, ići na masterclassove, itd… Ne kažem da kod nas nema te brige, dapače, mi smo ovdje vrlo složni, solidarni i brižni unutar svojih krugova, ali govorim o brizi na razini institucije. Tamo sam prvi put osjetio da me sustav kao cjelina čuva, prati i podupire – od pitanja o financijama do doslovno mentalnog zdravlja. A onda se dogodio Brexit. Haha! Stvari su se malo promijenile, to je istina, ali evo, vrlo vjerojatno se vraćam tamo sljedeće godine još se malo školovati i, kako se kaže, vidjeti svijeta.
Kako gledaš na vlastiti glas: više kao klasični instrument ili kao fleksibilni alat koji stalno testiraš kroz različite žanrove?
Definitivno ga doživljavam kao fleksibilan alat kojim se igram i koji svakodnevno istražujem. Izvan akademskog okvira namjerno si dajem slobodu da ne moram uvijek stajati u strogo zadanim tehničkim granicama. U programu ‘Kaj je ono Mesečina?’ glas često potpuno podređujem sadržaju, tekstu i aranžmanu, koji ponekad od mene traže da budem “posvuda”. Emocija mi je u tim trenucima svakako na prvom mjestu – ona vodi, a glas je samo sredstvo koje joj se prilagođava. A i u tuđim projektima u kojima pjevam, moj se stil, boja i način pjevanja često znatno razlikuju; volim da me svaka suradnja malo „premjesti“ i otvori neki drugi kut mog glasa.
„Nadam se da je publika više znatiželjna prema klasičnoj glazbi“
Kada radiš obradu poznate tradicijske pjesme, što ti je važnije: vjernost izvorniku ili autorski pečat?
Definitivno mi je važniji autorski pečat. Ideja je stvoriti nešto novo, čak i kada je riječ o pjesmi iz prošlosti koja možda nikada nije zaživjela, poput nekih međimurskih napjeva. Izvorna melodija i tekst ostaju netaknuti – to je temelj koji poštujem – ali tempo, forma i aranžman otvaraju prostor da nastane sasvim nova pjesma. Na neki način, volim zamisliti da tim pjesmama dajem priliku da prodišu u današnjem vremenu, bez da izgube svoje korijenje.
Kada slažeš program (recital, večer posvećenu nekoj temi), kako balansiraš između klasičnog repertoara, tradicije i izleta u nešto sasvim drugo?
Po svom sentimentu nikad ne bježim daleko od klasičnog, ali kako rad odmiče i kako se elementi počnu slagati, završni program uvijek nekako preraste u nešto sasvim drugo: otvorenije, neobičnije i još osobnije.
Kako doživljavaš današnju publiku za klasičnu i tradicijsku glazbu? Ima li više predrasuda ili znatiželje?
Odlično pitanje. Iskreno se nadam da ima više znatiželje nego predrasuda. A zapravo, publika za klasičnu ili tradicijsku glazbu često je ista ona koja uživa u bilo kojem koncertu – nije važno koji je stil, tema ili žanr, bitno je da su spremni uživati i slušati.
Na čemu trenutno radiš – što je tvoj sljedeći korak, odnosno imaš li neku ladicu s nedovršenim idejama ili konceptima?
Imam puno ladica koje su pune i čekaju da odlučim i iz njih odaberem… trenutno sam se napokon uhvatio snimanja cijelog albuma ‘Kaj je ono Mesečina?’ koji bi trebao biti objavljen sljedeće godine. Mislim da je to dobar korak da mogu dalje krenuti u nešto novo. Veselim se vidjeti kako će se sve dalje razvijati, a posebno se veselim i nekim novim projektima i suradnjama u kojima ću pjevati.
Jako mi je drago da nastupam u Varaždinu i srdačno pozivam sve drage Varaždinke i Varaždince na koncert 16. prosinca u HNK Varaždin Scena Veček od 20 sati – bit će Mesečine, kao putokaz za dalje.
Na koncertu na Sceni Veček Hraščancu će se pridružiti Nikola Milosavljević na klarinetu i Marin Hraščanec na klaviru.
