Nakon što je godinu prije Bob Dylan prvi put stupio na hrvatsko tlo i odsvirao koncert na istom Festivalu, ta 2009. godina slavila se kao i obljetnica – 40 godina od Woodstocka, a šlag na torti bio je dolazak legendarnog gitarista Carlosa Santane u Varaždin.
Prije točno 10 godina, na današnji dan, u Varaždinu se održao
treći Radar Festival.
Nakon što je godinu prije Bob Dylan prvi put
stupio na hrvatsko tlo i odsvirao koncert na istom Festivalu, ta
2009. godina slavila se kao i obljetnica – 40 godina od
Woodstocka, a šlag na torti bio je dolazak legendarnog gitarista
Carlosa Santane.
Tog ljeta bilo je dosta nagađanja gdje će Santana završiti, jer
su se kao opcije navodili Pula ili Zadar (održao koncert 2013.
godine), ali varaždinski Radar ujedinio je Meksikanca i
višestrukog dobitnika Grammyja s Ericom Burdonom
i The Animalsima te Solomonom
Burkeom.
Stadion Varteksa ponovno je poslužio kao mjesto održavanja tada
jedinog relevantnog glazbenog događaja tijekom godine – u tom
žanrovskom spektru – a prvi su tog toplog srpanjskog dana na
scenu stupili domaći Voodoo Lizards.
Da, Voodoo Lizards bend su koji danas može biti u kolektivnom
sjećanju Varaždinaca na jednu eru koja nije dugo trajala. Doduše,
bendovi koji su se tada zatekli u svojim počecima jednostavno su
trebali pregrmjeti teški početak, a Lizardsi to nisu uspjeli. S
obzirom na luđački uspon scene u drugom desetljeću 21. stoljeća i
pomoć koju je Internet pružio svim nadolazećim bendovima od 2011.
nadalje, zaista je velika šteta da prvijenac Lizardsa nikad nije
(službeno) ugledao svijetlo dana.
Prema sjećanjima jednog 16-godišnjaka, tog 12. srpnja 2009., oni
su nastupali u ranim popodnevnim satima, pridružio im se i
Bernard Fowler (prateći vokal The Rolling
Stonesa), a kratki nastup obilježio mi je tada dosta slušani
‘Free Ride’ (redovno ih se preslušavalo preko MySpacea).
Lačni Franz izblijedio mi je u sjećanju, dok je
Joe Jackson održao nastup s velikim žanrovskim
miksom koji mi tada nije odgovarao jer se slušao ‘samo rock’. Na
svu sreću, do današnjeg dana situacija se promijenila. Paradoks
vremena bio je taj da je nastup Erica Burdona više počivao na
činjenici da se radi o legendi rocka i jednom od ‘dinosaura’,
nego o tome da je glazbeno i scenski oduševio. Tada sam shvatio
da ne sviraju ili pjevaju imena, već da je unutarnja energija
jedino oružje kojim glazbenik razoružava publiku. Ako ne postoji
klik s publikom, a ljudi to itekako znaju osjetiti, onda će i sve
ostati na ležernom ljuljuškanju na suncu.
Solomon Burke bio je sljedeći izvođač na pozornici Varteksovog
stadiona. Sjećanje na veliku figuru koja sjedi na kraljevskom
stolcu, okružena svitom raznih glazbenika od kojih su mnogi
njegova djeca i unuci, bio je dobar početak za ono što tek
slijedi – i zbog koga su svi došli.
Više ne znam točan sat kada je Carlos Santana sa svojim bendom
izašao na pozornicu, ali ljudi su užurbano krenuli sa šankova
prema pozornici i prvim redovima te nestrpljivo čekali gašenje
svijetla i osluškivali kada će početi ‘Black Magic Woman’, ‘Samba
Pa Ti’, ‘Jingo’ i ostale uspješnice stare preko 30 godina. Svi
hitovi bili su pokriveni, a čini mi se da sam te noći još dugo
čuo Santanin toliko prepoznatljiv zvuk gitare koji se znao
prelomiti u nekoliko minuta duge solaže.
Latino ritam, zvukovi Meksika, pograničnog područja sa SAD-om,
malo Kalifornije, plaže, ljeta – sve je stalo u gotovo dva sata
nastupa, ako sam dovoljno precizan, na varaždinskom stadionu.
Travnjak nije bio prenatrpan, tribine su bile solidno popunjene,
ali ostaje tuga da se Radar nije održao duže od dva izdanja u
Varaždinu.
Iz organizacijskog kuta dobili smo informacije ‘s one strane’.
Hrvoje Horvatić bio je jedan od organizatora, a
deset godina nakon prisjetio se kako je tekla organizacija
Festivala i kako je došlo do angažiranja glazbenih velikana te
njihovo dovođenje u Varaždin.
– Koncertna produkcija ‘Radar’ je nakon dva Radar Festivala 2007.
i 2008 godine odlučila obilježiti 40 godina od Woodstocka na
najbolji mogući način, gostovanjem Santane i Neil
Younga, u dogovoru s austrijskim partnerima i Gradom
Varaždinom. Nažalost, Young je morao pomaknuti svoju kompletnu
europsku turneju pa smo u zamjenu doveli Burkea, Jacksona,
Burdona i Fowlera. Lineup je bio dostojan obilježavanja 40 godina
jednog od najbitnijih festivala u povijesti glazbe. Sljedeće,
2010. godine, Radar je trebao konačno ugostiti Neila Younga,
najvjerojatnije i Davida Bowieja i
Television – rekao je Horvatić.
Prema Horvatiću, organizacijska ekipa je bila uhodana, a s
Radarom se nije nastavilo iz sljedećeg razloga.
– Nažalost, tadašnje vlasti Grada Varaždina nisu ispunile
potpisane ugovorne obveze i rebalansom proračuna doslovno su
izbacile Radar Festival iz svojih planova. Šanse da se Radar
franšiza i dalje održava u Varaždinu su nepovratno nestale –
kazao je.
Ipak, taj festivalski dan, 12. srpnja 2009. godine, protekao je
vrlo dobro.
– Bez obzira na zahtjevnu produkciju koju zahtjeva festival takve
veličine. Organizacijska ekipa je bila uhodana jer su svoje
iskustvo s Varteksovim stadionom stekli prethodne godine na
Dylanu. S obzirom da je te godine u Hrvatskoj nastupao i
U2, na dva rasprodana maksimirska koncerta, i da
je uz INmusic u Hrvatskoj bilo još nekoliko
velikih festivala te s obzirom na iznadprosječno dobru koncertnu
sezonu u Hrvatskoj brojka od pet tisuća posjetitelja bila je
realna za tu situaciju – istaknuo je Horvatić te napomenuo da je
sjenu na cijeli događaj bacila tragična pogibija velikog
hrvatskog rock kritičara i novinara Darka
Glavana koja se dogodila dva kilometra od stadiona.
– Nakon te tragične vijesti prekinuti su svi after programi –
dodao je.
Ipak, vrlo pozitivna sjećanja na taj dan još uvijek postoje.
– Odličan nastup (jedan od zadnjih Solomona Burkea) i njegovog
benda, vojni avioni s aeromitinga na varaždinskom aerodromu koji
oblijeću stadion Varteksa doslovno u trenutku kada Eric Burdon i
Animalsi sviraju legendarnu ‘When I Was Young’ na stihove: ‘My
father was a soldier then… And times were very hard… When I
was young.’ Neprocjenjivo – navodi Horvatić.
– Također, legendarni pomirbeni nastup Bernarda Fowlera i Voodoo
Lizardsa kojeg je Saša Maček doslovno ‘kidnapirao’ noć prije s
njegove turneje u Austriji. Od sjećanja tu su još jednostavnost i
pristupačnost Carlosa Santane, njegova opsjednutost s ping-pongom
i našim Šurbekom, druženje s Joe Jacksonom i bendom, njegov
osebujan OKP i poseban odnos s instrumentom kod štimanja klavira
– prisjeća se Horvatić.
Ipak, teško se ne vratiti na pitanje zašto su se loše stvari
morale dogoditi, odnosno da je osim tragedije Darka Glavana i
ogromnog gubitka za hrvatsku scenu i novinarstvo, Radar Festival
došao do svog kraja.
– Nonšalantnost tadašnje gradske vlasti, gradonačelnika i lokalne
kleptokracije koji su svojim mediokritetom i nevizionarstvom
dokazali da im je urbana kultura ipak samo nužna nuspojava te su
direktno ugasili ovaj poseban događaj u varaždinskoj glazbenoj
povijesti. Čast izuzecima, a tu moram obavezno spomenuti
tadašnjeg dogradonačelnika Ivana Meseka bez
kojeg Radar Festivala najvjerojatnije ne bi nikad ni bilo u
Varaždinu. Bez obzira na sve dobre i loše ishode Radar Festivala
, ostaje ponos i zadovoljstvo da je u jednom djeliću varaždinske
povijesti sviralo ‘pol rock enciklopedije’ i to na našem
Varteksovom stadionu i u našoj hrvatskoj produkciji – zaključio
je Hrvoje Horvatić.