Vijesti / Scena

USUSRET 'STRANPUTU'

NEON IGLU 'Kad zajedničkim sviranjem stvaramo novi entitet, taj peti element... E to je uzbudljivo'

NEON IGLU 'Kad zajedničkim sviranjem stvaramo novi entitet, taj peti element... E to je uzbudljivo'
Neon Iglu

Singl i video spot već su vani, a uskoro dolazi album, i to na vinilu! Porazgovarali smo malo o bendu, ali i o tome postoji li uopće varaždinska scena...

Početkom ožujka varaždinski sastav Neon Iglu predstavio je javnosti video-spot za svoju pjesmu 'Fuga', prvi singl s njihovog albuma 'Stranput'. Album, istina, još uvijek nije ugledao svjetlo dana, ali sav glazbeni materijal je pripremljen i sada se samo očekuje njegovo izdavanje, planirano za svibanj.

Kao što je to običaj s glazbenim albumima, 'Stranput' će, doznajemo od članova benda, biti dostupan na streaming platformama, ali imat će i svoje opipljivo izdanje. I to ne bilo kakvo, već vinilno odnosno u obliku gramofonske ploče.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Kada su na proljeće 2020. godine najavljivali svoj prvi koncertni nastup, sami su napomenuli da bi 'puno prostora oduzelo nabrajanje u kojim su sve sastavima i projektima do sada sudjelovali' prije nego što su u jesen 2019. odlučili napraviti iskorak kao Neon Iglu.

No, ipak, pokušat ćemo se prisjetiti, ne cjelovito, ali barem u grubim crtama. Bend je generacijski vrlo raznolik, pokriva čak četiri generacije. Najmlađi član je gitarist Igor Maleš. Bubnjara Luke Kekeza sjećamo se iz benda Sagan, kamo je došao iz sastava Condor Skye. Sinišu Sovića, gitarista, glazbeni put vodio je preko sastava Astrahan, Faraway Morning i Sagan do benda Sowas. Sowas su 2016. godine snimili album 'Golden Veil', koji je naišao na odličnu recepciju kritike i publike. Najiskusniji član benda je Siniša Kolarić Koki, koji u bendu svira bas gitaru i zadužen je za vokalne dionice. Svježe ga pamtimo iz Evokersa, prije toga iz benda Eoni, koji je 90-ih godina ostavio značajan trag. Osim toga, spomenimo da je prije nekoliko godina Kolarić iznenadio svojim elektroničkim solo-projektom Indiv.dual.

O radu sastava Neon Iglu, singlu, video spotu, albumu i koncertima, ali i o kretanjima na varaždinskoj sceni (uz dilemu postoji li ona danas ili ne postoji), porazgovarali smo sa Sinišom Kolarićem Kokijem.

Od početka nam se činilo da bi Marin Kereša mogao biti adekvatan producent jer razumije glazbu, ima širinu.

Nakon oko dvije i pol godine od osnivanja benda, prije nekoliko dana, predstavili ste video spot za pjesmu 'Fuga', s albuma 'Stranput', čije izdavanje se uskoro očekuje. Gdje ste snimali glazbeni materijal i kako je tekao taj proces?

Snimali smo u studiju obitelji Horvat u Pušćinama, s Marinom Kerešom kao snimateljem. Kasnije smo još neke stvari samo dorađivali kod njega u studiju. Od početka nam se činilo da bi on mogao biti adekvatan producent jer razumije glazbu, ima širinu, a već je imao iskustva u produkciji. Siniša Sović i Marin već su surađivali u bendu Sowas. Bio je to logičan odabir, a odluka se pokazala ispravnom. Izrazito smo zadovoljni njegovim snimateljskim i producentskim radom jer on nije pružio samo ono što se očekuje od klasičnog snimatelja i producenta, nego je aktivno sudjelovao primjedbama i sugestijama.

Kada ste se okupili i počeli stvarati? Jeste li već tada znali kako bi glazba koju stvarate trebala zvučati?

Mi smo se kao bend okupili početkom jeseni 2019. godine. Uzevši da smo predstavnici četiriju različitih generacija, to je moglo biti rizično, ali pokazalo se uspješnim budući da svatko donosi nekakav svoj senzibilitet, svoju energiju, ali i svoje iskustvo u tu priču. Sve je krenulo od Siniše Sovića. On je s bubnjarom Lukom Kekezom ranije surađivao, tako da je zvao njega, tu je u priču ušao i gitarist Igor Maleš, a na koncu su zvali mene kao najstarijega. Dosta sam oprezan u takvim odlukama, jedno vrijeme bio sam u hibernaciji pa mi, kada sam sa Sovićem o tome razgovarao tijekom ljeta 2019., reaktivacija, iskreno rečeno, nije baš odgovarala. Međutim, Sović nije odustajao i na kraju sam prihvatio jer me zanimalo kamo bi nas to kao bend moglo odvesti. Ima jedna stvar u sviranju rokenrola: kad je loše, onda ti je strašno i uvjeren si da ti to ne treba. Ali kad ti je dobro, kad ti se sviđa, onda ti se čini da je u tom trenutku to najbolja stvar na svijetu. To je tako, nema nikakve sredine. Sredina je zapravo loša. Taj osjećaj povezanosti, kad se sviranjem stvara novi entitet, peti element, to je izuzetno uzbudljivo.

Kako se nakon toga odvijao stvaralački proces, kako je nastajao materijal?

Mi smo odmah u početku odlučili svirati isključivo svoju glazbu. Počeli smo raditi pjesmu po pjesmu, krenulo se razvijati u nekom smjeru koji smo nakon nekog vremena prepoznali kao dobar. Ne izgleda to ispočetka uvijek bajno. Izazov mi je bio svirati bas-gitaru, ne toliko pjevati. Međutim, u procesu sam i stil pjevanja počeo prilagođavati zvuku i tako smo se zapravo razvijali usput. Za oko godinu dana imali smo dovoljno glazbe da možemo snimiti album.

Prvi nastup imali ste na proljeće 2020. u Kulturani, no u proteklom razdoblju nije bilo previše svirki. Kako je to utjecalo na rad benda?

Da, bila je ta situacija s koronom, nije se sviralo, tako da, kad smo prvi puta nastupali, imali smo oko 45 minuta materijala. U studio smo ušli s prijelazom 2020. na 2021. godinu. Mi smo, zapravo, već kad smo počeli raditi, imali ideju snimiti album, jer smo ocijenili da je glazba koju radimo više prilagođena tom formatu.

Mi nemamo klasičnu podjelu u smislu da sad jedna pjesma počne pa završi pa počne druga pa završi, mi volimo da pjesme prerastaju jedna u drugu.

Na što točno misliš kad to kažeš?

To znači da ima jedan određeni koncept, kojega onda mi izvodimo i uživo. Na albumu je, doduše, to malo teže postići. Mi nemamo klasičnu podjelu u smislu da sad jedna pjesma počne pa završi pa počne druga pa završi, mi volimo da pjesme prerastaju jedna u drugu. One na albumu idu redoslijedom kako ih sviramo i uživo. No koristimo dosta pozadinskih šumova, noisea, efekata, koji pokrivaju praznine koje se obično događaju kad neka pjesma završi.

Kako ste iz takvog materijala baš 'Fugu' izabrali za singl?

Pjesma 'Fuga' malo je drugačija i ona je izabrana za singl i video jer funkcionira i kao klasična rock pjesma, kao zasebna cjelina. Već smo u ranoj fazi odlučili da ona bude singl. To ne znači da su ostale manje vrijedne, nego su konceptualno, po trajanju i ostalim elementima, drugačije.

Dogovorili smo se da će album izaći na digitalnim platformama kada budemo imali i vinil. Očekivanja su da bi album ugledao svjetlo dana u svibnju.

Materijal za album snimili ste, kažeš, prije godinu dana. Kada ste odlučili tražiti izdavača?

Od samog početka imali smo ideju da, ukoliko izdamo album, da to bude i u vinilnom izdanju. Meni osobno vinil je još uvijek najbolji dokaz da si postojao kao bend. Naišli smo na pozitivan odziv kod izdavača Geenger Records. Ploče su ponovno postale popularne, ali je zbog toga i proizvodni proces albuma znatno složeniji i dugotrajniji, a tu treba pomoć izdavača. Dogovorili smo se da će album izaći na digitalnim platformama kada budemo imali i vinil. Očekivanja su da bi album ugledao svjetlo dana u svibnju.

Dok čekamo album, opiši nam ugrubo vašu glazbu, za one koji vas nisu imali priliku čuti uživo.

Ne volimo baš da nas se trpa u nekakve ladice za lakšu identifikaciju, ali načelno mogu reći da imamo elemenata noise glazbe, zbog energije i siline koja se osjeti u našem sviranju, ali imamo i pop elemente, kao u 'Fugi', koja ima te melodiozne gitare. Treći segment je post rock. To je uglavnom zbog našeg aranžmanskog i konceptualnog pristupa, gdje ne postoji klasična podjela unutar pjesme, da imaš dio A, B i refren, pa A, B i solo. Mi radimo drugačije, kompozicije imaju određenu progresiju. Pjesma počinje laganije, a dinamika se prema završetku postupno diže. Ima repetitivnih dijelova, ali u pravilu se razvija tako da se više ne vraćamo na dio koji je odsviran.

Kako nastaju pjesme, kako ste autorski podijeljeni?

Mi smo kompletni autori naše glazbe, volimo reći da je to rezultat rada benda. Naravno da svatko od nas pojedinačno ima nekakvu početnu ideju, ali razvijamo je svi zajedno. I samo na onome što sva četvorica prihvatimo može se nastaviti raditi. Uglavnom na probama razvijamo ideje, zvuk, vježbamo dok ne uobličimo to u pjesmu. Podjednak je broj instrumentalnih i pjesama s pjevanjem.

Ako hoćeš imati autentični izričaj, onda bi, po mojem mišljenju, bilo poštenije da pjevaš na jeziku kojim govoriš.

Tekstovi su na hrvatskom jeziku, kako ste se odlučili za to?

Tu nije bilo drugih opcija. Kroz svoju povijest pjevao sam u bendovima čiji su tekstovi bili i na hrvatskom i na engleskom, međutim, ako hoćeš imati autentični izričaj, onda bi, po mojem mišljenju, bilo poštenije da pjevaš na jeziku kojim govoriš. Naravno da je na hrvatskome teže pjevati rock'n'rol, hrvatski jezik je za to dosta nezgrapan. Međutim, radi se samo o vještini slaganja riječi, slogova, da bi se postigla potrebna ritmičnost. Engleski je puno jednostavniji jer ima kraće riječi. No, ipak, sve je u vještini igranja riječima. Taj dio je moja zadaća, iako je za pjesme 'Fuga' i 'Suncostaj' osnovnu ideju dao Siniša Sović.

Rekao si da ste od početka dobro kliknuli. Kako to objašnjavaš, s obzirom na različita prijašnja iskustva?

Vjerojatno je presudno to da smo počeli raditi neopterećeno, bez velikih očekivanja i isključivo radi vlastitog zadovoljstva. Ubrzo se pokazalo opravdanim da nastavimo svirati i razvijati naš izričaj. Nitko od nas nema tako veliku ambiciju ili ego da bi to poremetilo funkcioniranje benda. Zato volimo naglašavati da je kompletan proizvod koji nudimo rezultat rada cjelokupnog benda, svatko tu ima neku svoju ulogu. Svi mogu ostvariti svoj potencijal u bendu. Zato baš ni ne volimo isticati tko je za koji dio više zadužen.

Ideja da bi se netko danas proslavio u rock'n'rollu više nije moguća.

Ovo što opisuješ, način na koji je bend nastao, zvuči prilično zrelo. Gdje je nestao onaj sirovi rokenrol obrazac tipa 'želimo biti zvijezde' pa se onda prvo izmisli ime benda, a onda sve ostalo?

To su potpuno pogrešni razlozi zbog kojih bi se ikad itko trebao okupiti. Mi smo krenuli sasvim drugim pravcem. Meni osobno motivacija je bila da radim s glazbenicima s kojima do tada nisam radio. Dvojicu nisam ni poznavao. Bilo mi je zanimljivo naći se u nekoj drugačijoj ulozi. U većini bendova u kojima sam sudjelovao, bio sam uglavnom pjevač, ponekad svirao gitaru, a tek koji put i bas. Sviranje bas gitare u bendu koji nije klasični rock'n'roll je izazov. A ideja da bi se netko danas proslavio u rock'n'rollu više nije moguća.

Što je sada s vašim bivšim projektima? Što je konkretno s tvojim bendom Evokers?

Svaki bend ima neki rok trajanja. Razumni ljudi prepoznaju kada tome dođe kraj. Općenito govoreći, svaki bend ima razdoblje razvoja, uspona, pa i stagnacije, što je logično. Od mojih ranijih bendova neki su bili uspješniji, neki manje uspješni, ali predstavljali su odraz duha vremena ili drugog spleta okolnosti u kojima su egzistirali, a potom preselili u povijest.

Zbog pandemije nije bilo koncerata, pa smo se preorijentirali na to da našu glazbu pokušamo unaprijediti u tehničkom smislu, kako bismo imali uradak koji se može prezentirati neovisno o koncertima.

Što taj pojam uspjeha znači u kontekstu varaždinske scene?

To znači to da ni s jednim bendom nisam došao do ove faze u kojoj je sad Neon Iglu. Da snimimo album u dobrim uvjetima i s producentom, da napravimo kvalitetan video, da imamo izdavača, da će izaći ploča. U tom nekom zanatskom smislu ova priča otišla je najdalje. Razlika je i u tome što je manje koncerata, nije se sviralo zbog pandemije. Raniji bendovi bili su više orijentirani na živu poruku, na nastupe uživo. Sada smo se morali preorijentirati na druga 'sredstva borbe' pa smo sve to pokušali unaprijediti u tehničkom smislu kako bismo imali uradak koji se može prezentirati neovisno o koncertima. Pored toga, i financijski smo dosta uložili, od snimanja, studija, produkcije, vježbanja. Ne svira se više u garažama. Garaže su out. Naposljetku, tu je video, bez toga gotovo da i ne može.

Tko je autor videa?

Video smo radili ponovno u suradnji s Marinom Kerešom kao snimateljem. Ideju za video smo sami razrađivali, no Siniša Sović je tu najviše potegao, budući da je on radio i montažu pa je zaslužan za njegov konačni izgled. Video doista izgleda prilično vjerno prvobitnoj zamisli. Glavnina akcije snimljena je u Rogozu.

Danas ne postoji rock scena. To je oksimoron. Naročito ne postoji rock scena u Varaždinu. To je čudnovati kljunaš.

Najiskusniji si u bendu, tvoja prisutnost na varaždinskoj sceni seže u 80-e godine. Kakva su tvoja sjećanja na to razdoblje? Puno toga se promijenilo, rokenrol više nema status kao nekada, a istovremeno je prisutan taj paradoks da je sada prvi put neki tvoj bend došao do albuma izdanog za etabliranog izdavača. Kako to objašnjavaš?

To je vrlo lako objasniti. Za početak, danas ne postoji rock scena. To je oksimoron. Naročito ne postoji rock scena u Varaždinu. To je čudnovati kljunaš. Rock je transcedentalan pa je paradoksalno o njemu govoriti u nekakvom teritorijalnom, lokalnom smislu. A govoriti o sceni na lokalnoj razini može se samo onda kada postoje određeni uvjeti. Na primjer, kritična masa publike i bendova, što je čak i manji problem, ali mora postojati i nekakva tradicija i neko mjesto na kojem će se svirati. Jer scena postoji onda kad se svira. U 70-ima, 80-ima pa čak i 90-ima bila je u Varaždinu vrlo propulzivna rock scena koja je čak imala i određeni značaj na državnoj razini. Nakon toga postoji samo ono što je u domeni pojedinačne inicijative. Nedostaje mjesta na kojima bi se bendovi mogli predstaviti. Sve se svelo na nekoliko ugostitelja koji to još koliko toliko održavaju. Prvi moj nastup uživo bio je 1980. godine, kad sam imao 15 godina. Da je moja mama čula da ja sviram u ugostiteljskom objektu, ne bih se mogao baviti rock'n'rollom. Mama mi ne bi dala! Bez obzira što bih ja njoj rekao 'mama, pa vježbali smo, moramo'. Mama me ne bi pustila da s 15 godina pjevam u ugostiteljskom objektu!

Gdje ste svirali u to vrijeme?

Najčešće u kinima, pa svakakvim dvoranama, na otvorenom. U Domu željezničara, primjerice, pa i sportskoj dvorani Graberje, gdje su se održavale gitarijade. Paradoks bavljenja glazbom danas je u tome da svatko tko to odluči svirati mora ulagati vlastita, sredstva znajući da mu se ona nikada neće vratiti. Nekada je sve to bio veliki amaterizam, puno ljudi time se bavilo ne imajući prohtjeve za savršenom i skupom opremom, niti su imali potrebu vježbati kao ludi. Bile su važne ideje, a najvažnije je bilo svirati uživo i družiti se. Danas, ako doista želiš ostaviti neki trag, treba ulagati jako puno truda, vremena i novca.

Rock kultura odgajala je generacije ljudi koji su završili kao uspješni izvan rock'n'rolla. Oni su se ostvarili u drugim sferama, ali bazu su imali u rock'n'rollu. To su neporecive činjenice.

Spominjao si Rogoz kao prostor koji je funkcionirao. To je sve bilo od 90-ih godina naovamo. Nije li promjena o kojoj govoriš koincidirala s promjenama prema tržišnom gospodarstvu? Isto tako, bi li Rogoz ikad postao koncertni prostor da nije imao šank odnosno ugostiteljski objekt kao pogonski moment?

Moguće, ali moja generacija nije povezivala te dvije stvari. Slažem se da je poduzetnička inicijativa bila nužna i da je to bila prijelomna promjena. Ali mi ovdje govorimo o kulturi. Kultura je higijena duha. A rock je kultura. Neke stvari ne mogu se kupiti. Rock kultura odgajala je generacije ljudi koji su završili kao uspješni izvan rock'n'rolla. Oni su se ostvarili u drugim sferama, ali bazu su imali u rock'n'rollu. To su neporecive činjenice. Pitanje za svako društvo je: hoće li, bez nekakvih znatnih ulaganja, poticati one kreativne i podržati one koji rade na svojem osobnom razvoju ili neće. Nije mi prihvatljiva pomisao da društvo nije zainteresirano za razvoj takve strukture mladih ljudi.

Kako u tome kontekstu funkcionira izdavačka kuća Geenger Records, i tu je riječ o trgovačkom društvu. Je li tu riječ zapravo o poduzetnicima entuzijastima? Koja je njihova niša?

Uglavnom alternativni rock. Ne možeš se baviti izdavanjem glazbe ako to ne voliš, nema tu zarade. Za razliku od službene kulture, alternativna kultura je ona u kojoj, ako se nečim želiš baviti, praktički moraš sve sam financirati i ne očekivati zaradu. Tako je i u našem slučaju.

Spomenuo si ranije da je u prošlim dekadama bilo bendova iz Varaždina koji su imali značaj i nacionalno. Na koje si mislio?

Sredinom 90-ih bila je dosta jaka scena koja je bila popraćena i u medijima. Nijedan od tih bendova nije napravio neku karijeru, ali za to doba, kad su svirali Dobri duhovi, Krankenhaus, Eoni, Trauma, ali i mnogi drugi, poseban sam vezan. Svi su bili autorski i svi su bili različiti.

Varaždinska scena uvijek je bila mala lokalna scena, ali u jednom trenutku 90-ih imala je potencijal postati šire poznata, prihvaćena i podržana.

Je li vrhunac te scene bilo ono što je tada zabilježeno na izdanjima Grincajg Recordsa?

Da, to su bila ta vremena. No ne bih govorio o vrhuncu varaždinske scene. Varaždinska scena uvijek je bila mala lokalna scena, ali u tom trenutku imala je potencijal postati šire poznata, prihvaćena i podržana. Dakle, ako govorimo o varaždinskoj rock sceni, tom oksimoronu, onda je razdoblje sredinom 90-ih godina možda bilo najbliže toj definiciji. No bila su i druga razdoblja, 70-ih je bilo izuzetno zanimljivih bendova u Varaždinu. Možda manje autorskih, više izvođačkih, ali bilo je i autorskih. Bilo ih je, naravno, i u 80-ima. Ako si tada imao bend, mogao si to dokazati jedino na pozornici, nije bilo videa i interneta. Ako si imao sreće, snimili su te za radio.

U bendu Neon Iglu imate članove koji pokrivaju, rekao si, čak četiri generacije. To znači da ste u svojim formativnim godinama slušali različitu glazbu. Kako se to onda tako glatko uspjelo spojiti u ovom sastavu?

Gle, gitara je svima gitara, bez obzira tko je svira ili koga slušaš. Nije najsretnija ideja svirati onakvu glazbu kakvu slušaš. Tu postoje i nekakvi nesvjesni utjecaji, jer glazba je magija, ne možeš to kontrolirati. Ako ti dođe nekakva ideja, nemaš ugrađeni softver da možeš odmah prepoznati nije li to možda nešto iz 'one' pjesme 'onoga' benda. Ali kada sviraju četvorica ljudi, koji uz to i slušaju glazbu, onda je to lakše kanalizirati. Kako mi slušamo različite vrste glazbe, tako u našu glazbu unosimo i različite utjecaje, ali bez želje da ikoga kopiramo. A u tu zamku najlakše upadneš baš kada pokušavaš svirati glazbu koju voliš slušati doma.

Mi i dalje stvaramo glazbu i razvijamo se. Album će biti odraz jedne razvojne faze benda, ali sljedeći album ne mora nužno zvučati kao ovaj.

Kritičari ipak uvijek prepoznaju ili nastoje prepoznati utjecaje u nečijoj glazbi.

Od utjecaja ne bježimo, svi koji sviraju imaju povijest i imaju utjecaje. Samo pitanje je na koji način ti koristiš te utjecaje. Da li konceptualno, idejno ili baš kopiranjem. Ne moraš ti ukrasti nečiju zamisao tako da to kopiraš od 'a' do 'ž', možeš i tako da kopiraš stil, zvuk. Onaj tko se razumije u to, odmah će znati.

Uskoro ćemo i na albumu čuti kako to zvuči, svibanj je blizu. Što do onda, planirate li neke koncerte?

Računamo s tim da korona ide kraju, rado bismo počeli s koncertima. U krajnjoj liniji, i izlazak albuma dobar je povod za nastupanje i promociju. Gdje bi to moglo biti, to je sad dobro pitanje. U ovome trenutku ne znamo. Ako netko ima kakvu ideju ili prijedlog, rado bismo je čuli. Osim toga, mi i dalje stvaramo glazbu i razvijamo se. Album će biti odraz jedne razvojne faze benda, ali sljedeći album ne mora nužno zvučati kao ovaj.

Najnovije

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.