Čini se da je Sara Renar u teškom razdoblju za glazbenike izvukla najbolje iz sebe, a to ova kazališna turneja i dokazuje.
Pet minuta trajala je tišina na sceni prije nego što
je Sara Renar, sa svojim bendom koji čine
klavijaturist Zdeslav Klarić i
gitarist/basist Dimitrije Simović, izašla
na Veliku scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.
U sljedećih sat i pol vremena tako je nastavljena njena kazališna
turneja koja traje od početka ožujka, a narednih se dana
nastavlja u još nekoliko gradova u Hrvatskoj i Srbiji.
Renar je prvi album objavila u travnju 2013. i do danas je od
njega napravila ogroman odmak. Smjer kojim je krenula nakon
‘Djece’ sastojao se u nizu albuma, liveova i EP-ova, ali i
konstantnog progresa i dodavanja raznih instrumenata – uzela je i
ona gitaru u ruke, promijenila bendovsku postavu, uključeni su
sample-padovi, loopovi, razne vrste klavijatura, pozadinski
zvukovi.
Od tišine kazališnog uprizorenja do klupskog ugođaja
Posljednji puta kada sam je slušao bila je to minimalistička
izvedba nje i spomenutog Klarića. Ovaj put u varaždinskom HNK
izvedba se kretala od minimalizma do pravog, uživljenog klupskog
događaja u kojem prevladavaju bas i njezin glas. Koji put je
i tišina ‘odsvirala’ tih nekoliko nota koje je Klarić
‘preskočio’ na klavijaturama, dok ga je Simović jednostavno
pratio u nekom svom svijetu – svijetu u kojem Sara Renar vodi
glavnu riječ.
Njezine pjesme prikladne su za izvođenje u kazalištu,
štoviše, do jučer toga nisam ni bio toliko svjestan. Efektno
pozadinsko osvjetljenje s 24 reflektora, svjetla koja se
izmjenjuju ovisno o Sarinom stajanju/hodanju/plesanju i dubini
pozornice te brzini pjesme, dočarala su stotinjak okupljenih
glazbenu predstavu s troje aktera koji su, iako znali pomalo
otići i preko granicama pjesama, dali jasan i kompaktan nastup s
idejom od početka do kraja.
Renar se tako uhvatila u koštac sa sample-padom, gitarom,
loopovima i klavijaturama, u koncert je unijela svoju scensku
ekspresivnost, a inovativni način muziciranja, barem za naše
pojmove, nešto je što ju itekako izdvaja od ostatka scene.
Hrabrost je odustati od forme koju mnogi vole zadovoljiti zbog
drugih, publike ili izdavača, pa jednostavno krstariti sigurnim
vodama. Pjevačica je posve drugačijim aranžmanima nego na
albumima, oslobodila svoju glazbu, učinila je avangardnom, manje
protočnom za šire slušateljstvo, ali očito su ti kompromisi nešto
s čime se može nositi – i što je najbitnije – u tome uživa.
Odmak od onoga na što smo navikli
Dugo smo bili u bijednom razdoblju s ništa ili sasvim malo
koncerata. Sjećam se jednog Sarinog statusa s društvene mreže u
kojem je objasnila da joj cijela financijska konstrukcija ovisi o
javnim okupljanjima i nastupima. Uslijedio je lockdown i mnogi
nezavisni autori, muzičari koji svoj kruh ne mogu zaraditi preko
radijskih postaja, ugovora s izdavačima i raznih, famoznih i
nebitnih dodjela nagrada, ostali su uskraćeni za kontakt s
publikom na koncertima. Čini se da je Sara u tom teškom razdoblju
izvukla najbolje iz sebe, a to ova kazališna turneja i dokazuje.
Poseban je i mir koji se osjećao između pjesama jer publika,
koja se većinom nalazila u parteru, naviknula je na prostor
koji tijekom izvedbe znači kazališnu tišinu. To se ne bi
moglo reći za bend, ali u ovom odnosu snaga i glazbe koju
Sara Renar i bend produciraju, itekako odgovara.
Varaždinski nastup otvoren je pjesmom ‘Ona se budi’
legendarnih Šarlo Akrobata, naravno, ovaj
put u drugačijem aranžmanu nego što smo to navikli od originala.
S obzirom na to da sam prije nekih šest godina na njezinom
koncertu čuo isto otvaranje s istim intenzitetom, čini se da joj
‘Buđenje’ itekako odgovara kao nešto čime sebi i publici pruža
moment u kojem nitko ne može pretpostaviti što nas dalje čeka. U
tome je i ‘caka’ kod Sare – iznenađenja tijekom nastupa ne
nedostaje, a vrijeme prolazi ekstremno brzo.
Što se tiče ostalih izvedenih pjesama, napravila je, kako je i
najavila, presjek karijere. Bila je tu solo i višeglasno izvedena
‘Jesen’ na bisu, posebno dojmljive ‘Dani bez sjena’ i ‘Djeca’,
‘Hana je već dugo budna’, ‘Držali smo se za ruke’, ‘Gdje povlačiš
crtu’… Renar se sjetila i Ante Perkovića,
prerano preminulog novinara, kritičara i glazbenika.
Njegovi ‘Rokenrol snovi‘ istinska su posveta nekim
drugim vremenima, ponajprije u domeni stihova, a zatim svega
ostalog.
To je nešto što se osjeća i kod pjesama Sare Renar, jedino u
interpretaciji koja se odmiče od klasičnog te ulazi u sferu
improvizacije, na prostor laboratorija gdje ona kontrolira zvuk i
pomiče žice.
Fotografije: Arhiva Koncertnog ureda Varaždin