'Dolazimo iz različitih glazbenih pozadina, različito smo slušali i svirali, ali ono što i kako danas sviramo, do toga je došlo prirodno', kažu članovi varaždinskog benda.
Varaždinski bend Dodger Artfool predstavio nam
se 2021. godine spotom i singlom ‘Hvala ti Ameriko’. Iza i ispred
njih je nekoliko događaja bitnih za samu budućnost benda, ali i
način na koji će se s prvim studijskim izdanjem predstaviti
publici.
Krajem 2023. godine potpisali su za diskografsku kuću Dallas
Records, a pod njihovom kapom Dodger Artfool objavit će i
prvijenac u svibnju ove godine. Povodom svih događanja, sastali
smo se s dijelom ekipe iz benda – na razgovor su došli
Dominik Markovinović (vokal), Nikola
Kekez (bubanj) i Lovro Vujnovac
(gitara).
Ostatak benda spremao se za probu, a njih redovno održavaju u
jednom prostoru na rubu grada – Dodger Artfool još
čine Viktor Ožeg (saksofon), Luka
Klen (bas) i Edo Hajdarović
(gitara).
Donedavno ste u imenu imali još nešto. Naime nakon
Dodger Artfool stajao je dodatak The Vipers. Gdje je to
nestalo i zašto?
Skratili smo ime jer je bilo predugo, a i nismo htjeli da ispada
da smo mi Dodgeru (Dominiku) neki prateći bend, već da svi
zajedno gradimo nešto. Shvatili smo dok nas netko pita kako se
zove bend, dok to sve izgovorimo, jednostavno je predugo, a i
ovako je zvučnije. Uostalom, iako je Dominik prije kao samostalni
umjetnik nastupao pod tim imenom, sada nije bilo nikakve zapreke
što se tiče toga jer se svi osjećamo kao punopravni članovi
benda.
Dominik, ti si još 2019. kao kantautor pod imenom Dodger
Artfool objavio nekoliko pjesama i EP – kako je krenuo taj tvoj
glazbeni put te gdje i kada je došlo do konkretizacije u
bend?
Bio je to moj povratak u muziku jer sam kao klinac svirao,
odnosno pjevao po raznim bendovima. Tijekom fakulteta je sve to
zamrlo, ali sam nastavio pisati pjesme. Po završetku fakulteta i
nakon što sam zaradio neke novce, odlučio sam da bih se volio
vratiti u muziku i prokopao sam stare pjesme te snimio album, tj.
EP.
Do benda je došlo tako da smo se svi nekako postepeno upoznavali,
što na svirkama, što u Elephantu i Rogozu. Krenuli smo se družiti
iz prve, taman je to bilo razdoblje netom prije korone. Lovro i
Dominik su stvorili ideju o nastanku te se počela skupljati ekipa
iz ostalih varaždinskih bendova. Uzeli smo ponajbolje iz svakog
benda (smijeh).
Svi smo već negdje svirali, imali svoje bendove u prošlosti,
iskustva nije manjkalo. Posljednji je došao Viktor na saksofonu.
Svima se poklopilo da imamo želju za bendom kakav imamo danas.
Ipak se radi o nešto drugačijem stilu, žanru – kao solo
izvođač i kao bend – pretpostavljam da je dolaskom glazbenika u
bend došlo i do jasnije pretpostavke u kojem smjeru krenuti kao
grupa?
Od početka benda počeli smo se družiti izvan proba i koncerti,
nikad se nije svelo sve na odrađivanje i sviranje. Neke stvari
jedni o drugima saznali smo tek nakon prvog koncerta
(smijeh).
Što se tiče stila i žanra, svaki je donio nešto svoje. Dolazimo
iz različitih glazbenih pozadina, različito smo slušali i
svirali, ali ono što i kako danas sviramo, do toga je došlo
prirodno. S vremenom smo naučili da trebamo ukalupiti određene
pjesme, nećemo previše odlaziti u improvizaciju.
Tko sve piše tekstove, tko je zaslužan za aranžmane
i kako nastaje glazba?
Dominik piše tekstove i glazbu. On ima hrpu toga te mu je nekako
najprirodnije pisati skupa, da nastaje istovremeno. Nakon toga
kao bend aranžiramo. Probe imamo redovno na tjednoj bazi pa se i
na njima usavršavaju određeni rifovi, prijelazi, refreni…
Godine 2021. ukazujete se prvi put sa spotom i singlom
‘Hvala ti Ameriko’. Dojmljiv prvi dojam s glazbene, ali i s
vizualne strane. Gdje ste snimali spot? Kada je bio taj trenutak
kad ste zaključili da će vam biti to premijerna, nastupna
pjesma?
To je pjesma koju je Dominik svirao kao solo izvođač pa je vidio
kako publika reagira. Ljudi su ju već na prvim nastupima
zamijetili, repetitivna je i brzo ulazi u uho.
Za vrijeme pandemije svirali smo u projektu ‘Skrivene točke
Varaždina‘, odnosno nekoliko pjesama izveli smo na
neuobičajenim lokacijama u gradu. Naša ‘tajna’ lokacija bila je u
dvorištu Gradske knjižnice ‘Metel Ožegović’. To nam je bio prvi
nastup uživo, a i cijela situacija pomogla nam je pri snimanju
spota.
Spot je sniman u kamenolomu kod Belskog dola. Već tada smo bili
jako zadovoljni sa suradnjom, za video je zaslužan Dinko
Šimac, kao i za ideju, lokaciju, sve što se u njemu
vidi. Bitno je što i pjesma ima poruku iza sebe, a prema tome,
čini nam se da nije mogao biti bolji izbor za prvu pjesmu.
Godina 2022. polako već otključava vrata prema nastupima
uživo, a vi snimate ‘Kao
da‘ i ‘Kapetana potonulih brodova‘. Obje su
pjesme tempom i stilom drugačije od
‘Amerike’.
Taman smo krenuli ozbiljnije sa svime kada je zatvorenost i
nemogućnost nastupa uživo bila glavna tema. Pandemija je učinila
svoje za glazbenu industriju, ali nama je dobro došlo tih
godinu-dvije da izvježbamo sve što sviramo. To nam je u tom
trenutku jako trebalo. Shvatili smo koliko smo napredovali u
nekoliko mjeseci od početka, pa onda i nakon godinu dana.
Jednostavno smo čuli da napredujemo i da sve što zvuči, zvuči
bolje nego prije određenog vremena. Moglo bi se reći da smo bili
‘idealno zatvoreni’ za bend kako bi dotjerali do maksimuma ono
što smo imali od pjesama.
S pogledom na cijelu tu situaciju, čini nam se da je cijela ta
situacija bila prednost. Bilo je bitno dobro iskoristiti vrijeme
da kada se sve otvori da mi možemo izaći s pravim materijalom.
Nedavno ste potpisali za Dallas Records. Kako je došlo do
suradnje i kako gledate na izdavačku politiku u Hrvatskoj
općenito, s obzirom na to da ste nekoliko godina bili bez
izdavača, samostalno ste snimali pjesme, spotove, održavali
koncerte…
Bilo je ljeto, dobili smo mastering albuma i Dominik je odlučio
izdavačima poslati naš materijal. Trebao nam je netko tko će
sagledati pjesme iz druge pozicije. Više nismo znali je li
snimljeni materijal dobar, loš… Dugo je i trajao cijeli proces
snimanja. Nadali smo se da će nam se povratno javiti netko od
manjih izdavačkih kuća, ali bili smo i spremni i sami ga
objaviti, ako kod nikog ne prođe.
Dobili smo odgovore, a na kraju smo pregovarali s četiri
izdavača. Tada smo postali samouvjereniji, fantastično smo se
osjećali te nam je to dalo jaki zamah za dalje.
Ime Dallasa bila nam je i najmanja stavka u cijeloj priči. Od
početka nam je bilo ugodno komunicirati i dogovarati s
njima, bili su jako dobro pripremljeni, upoznati sa svime što
radimo, ponudili su fer i korektne uvjete. Vidjela se kod njih
velika želja da potpišemo za njihovu diskografsku kuću i da im je
stalo. S naše strane nije bila teška odluka.
Vjerujemo da nam je potpis za Dallas kanal do nekih novih medija
i ljudi koji će lakše doći u situaciju da čuju naše pjesme i što
možemo ponuditi.
Posljednji singl ‘Umrijet ću sretan’ objavili ste u
studenom 2023. godine. Kako gledate općenito na prošlu godinu te
što vam je najviše donijela?
Imali smo nastupe u Varaždinu, možda nije bilo toliko koncerti,
već je više bila radna atmosfera što se tiče proba i snimanja. Tu
je došao i taj potpis za Dallas te se čini kao da smo napravili
dobru pripremu za ovu godinu. Pojačavali smo repertoar,
motivirani smo i peglamo svaku pjesmu do najmanjeg detalja.
Koncerti – koliko se danas teško izboriti za svoje mjesto
na sceni, što dogovarate i u kakvoj je poziciji Varaždin u odnosu
na ostale gradove u kojima ste svirali? Ovdje ste već svirali na
nekoliko lokacija tijekom godina, na raznim festivalima, čak i u
koroni kada je sve bilo zatvoreno…
Teško je. Prije će organizatori uzeti neki cover bend ili slično,
da sviraju pjesme koji ljudi poznaju od ranije. Što se tiče
koncerata i prostora, nema tih unutarnjih prostora puno po
Hrvatskoj. Ili se pozivaju ‘veći’ bendovi ili se ide na cover
bendove.
Također, tu je i primjer Slovenije gdje ima puno više mjesta za
nastupe. Pokazalo se već puno puta da Slovenci vole hrvatsku
(autorsku) glazbu. Po tom nekom mentalitetu i što se nalazi na
slovenskim glazbenim listama među slušanijima, nekako vidimo da
možemo proći i uklopiti se vrlo dobro u susjedstvu.
Plan je da u bližoj budućnosti uz Hrvatsku,
obuhvatimo cijelu regiju. Počeli smo već s nekim
pregovorima, nastupi se smiješe, ali za početak skupljamo bazu
klubova i kafića gdje bi mogli svirati. Materijala se nakupilo za
preko sat vremena nastupa, a čini se da je sat i 15 minuta
optimalno jer u tom vremenu možemo sjajno posložiti naš set.
Želja je da nam koncert bude zabavan, a usporedno radimo i pjesme
za drugi album. Njih ćemo odmah dodati u repertoar, da se dobije
i na nekoj žestini te da ljudima bude zaista zanimljivo.
Spomenuli smo novi album – koliko je bitno za novi bend
da s tim prvim albumom okupi neku masu, da album dođe u uha i da
se stvori publika koja nije samo iz grada iz kojeg bend
dolazi?
Album smo snimali godinu i pol dana. Dosta se to razvuklo, od
snimanja, obrada, slanja traka, nekoliko vraćanja natrag, pa
dosnimavanja, miks, mastering… Sada imamo sistem da prvo izlaze
singlovi, jedan je već izašao, pa će sve to biti dobra priča da
se izgradi i napravi podloga za album koji izlazi u svibnju ove
godine.
Bilo je dosta razmišljanja oko dodavanja gitare, jačine vokala,
bubnja. Trebalo nam je i svježe uho za mastering tako da nam je
sada to radio Leo Klaić iz benda She
Loves Pablo. Na kraju, to super zvuči.
Zato je nama jako bitan album jer dolazimo pred ljude kao netko
tko im je nepoznat. Treba zainteresirati publiku da dođe na
koncert, a mi se nadamo da imamo takav materijal. Vjerujemo da će
album za nas biti taj dio s kojim ćemo dobiti dio publike.
Činjenica je da se bendovi koji sviraju autorsku
glazbu teško probijaju. Ipak, gledamo prema 2024. kao godini
kada ćemo svirati puno više.
U bendu vas je šestero – koliko je bitno da se u samim
začecima postojanja benda zacrta što i kako raditi, kako
komunicirati i davati ideje, kako ne bi došlo do nekog brzog
razmimoilaženja?
Išli smo malo opasnijom metodom na to ako si odgovaramo ili ne.
Ispalo je da postoji međusobni konsenzus oko nekih stvari, a
zatim je prirodno došla podjela za razna zaposlenja koja se ne
dotiču striktno glazbe već poslova oko prijevoza, društvenih
mreža, komunikacije s publikom… Jasne su podijele tko što radi,
ali u principu nikom ništa nije teško.
Moramo priznati da kad smo krenuli s bendom, nismo se toliko
međusobno poznavali. No čim smo nadvladali taj neki početni
strah, postali smo opušteniji. Dobro je da si svi kažemo direktno
tko o čemu i što misli i da odmah riješimo problem. Najgora je
šutnja i ako se trpi. Tada često dolazi i do naglih odlazaka iz
benda. Kod nas nema podbadanja te se sve radi za dobrobit benda.
Kako gledate na varaždinsku scenu? Što fali u gradu za
još jači uzlet glazbene scene, ali i stabilnost?
Jednostavno, fali prostora za sviranje. U redu, postoji nekoliko
mjesta kao što su Rogoz, Elephant i P4. Doduše, tu ne govorimo o
prostorima koji su striktno namijenjeni glazbi, odnosno
koncertima. Pravi koncertni prostor – s tim se Varaždin već muči
neko vrijeme. Publike ima, što se vidi po odazivu na svaki
koncert koji se održao u posljednjih godinu-dvije. Bendova je
jako puno, zaista se svira na ‘svakom kutku’. Scena je itekako
živa i raznolika. To je nešto što zaista treba pohvaliti – od
metala, repa, trepa, punka, rocka…
