– Bil je svoj. I bil je veliki buntovnik, to napiši. Skupa smo živjeli pravi rokenrol.
Riječi su to kojima Marijana Pericu, koji je prošle subote, 27. veljače, preminuo u svojoj 42. godini života, opisuju njegovi prijatelji iz vremena kada su, početkom 90-ih, zajedno svirali u legendarnim Halterima.
– Matija Horvatić dopelal ga je jemput na probu, ostalo je legenda – priča Dejan Parlaj Žeta o Marijanu, kojega su prijatelji i samoga još za života nazivali legendom.
Jer, osim što je živio kroz stihove pjesama koje su mu obilježile život, Marijan se, moglo bi se to tako reći, stalno bacao na glavu, ali uvijek dočekavši se na noge. Preživio je barem tri života u tih svojih 41 godinu, reći će oni koji su ga dobro poznavali. I uvijek je, nakon svakog pada, krenuo naprijed.
Javnost će Marijana najviše pamtiti po njegovoj frontmenskoj ulozi u varaždinskom bendu Halteri, koji je obilježio scenu sredinom 90-ih. Čini se kao da je od tada prošlo mnogo vremena, ali spot za pjesmu ‘Opasno po život’, koja se vrtjela na mnogim televizijama, kao da je ‘jučer’ emitiran u tada popularnom Hit depou.
Najdraža svirka, svjedoči Danijel Kuserbanj Danči, drugi Marijanov ‘brat po rokenrolu’, bila mu je ona s Majkama na open air koncertu u Exu. Snimka pjesme ‘Pred vratima raja’ s toga nastupa dostupna je i na internetu.
Žeta i Danči i sada, 20-ak godina kasnije, i dalje prebiru po svojim gitarima, jer za rokenrol čini se da nikada ne mogu biti prestari. Haltera više nema, ali skupa djeluju u bendu Kronika. I upravo su ovom prilikom odlučili Marijanu posvetiti jednu pjesmu, pod nazivom ‘1000 boja’. To je, kažu, njihov mali, skroman, posljednji pozdrav Perici.
Ali Marijan Perica nije bio samo roker. U svačijem životu imao je drugačiju ulogu. Bio je prvi sin i prvo unuče. Bio je ‘najluđi brat na svijetu, ujo superheroj, opičeni šogor, prijatelj, nećak, tićbra, kum, ljubav…’
Uz rokenrol savršeno se uklapala i njegova ljubav prema motorima. Ali nije tu stao. Uživao je i u vožnjama biciklom, šajkom, u ‘košarici’ s ekipom na igralištu, u pogledu s planine, pivicama s ekipom u kafiću Afrika, roštiljanju, veselicama i druženju…
Bio je čovjek kontradikcija. Sportaš s cigaretom u ustima. Odličan učenik s jedinicom u imeniku. Roker koji se kupa u dječjem bazenu. Dobra duša u tvrdom oklopu.
Otišao je prerano, tako tipično ‘rokerski’, ali liječnici su odbacili sva nagađanja: kobna je bila plućna embolija. I nakon posljednjeg ispraćaja na varaždinskom groblju u petak, 4. ožujka, u 14 sati, svi oni koji su ga poznavali pamtit će Pericu po nečemu posebnom. Jer takav je bio. Kako bi rekao Cane iz Partibrejkersa: ‘biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj’. Njemu je to uspjelo.
