Prošlo je nekoliko godina od kada smo Darka Rundeka posljednji put gledali i slušali na Špancirfestu, a vratio se u pravo vrijeme, par mjeseci nakon izlaska hvaljenog albuma ‘Mostovi’. Rundek Cargo Trio zasvirao je u odličnom ambijentu perivoja ispred vile Bedeković, no sam početak obilježili su problemi uzrokavani svojevrsnom nespretnošću organizatora.
Iako je koncert bio najavljen za 20 sati, u to su vrijeme na ulazu tek započeli puštati publiku, koje je bilo u velikom broju i nastala je nepotrebna gužva. Zatim je počela kružiti informacija da koncert zapravo počinje u 21, o čemu prije toga nije bilo ni riječi, da bi na kraju Rundekova trojka zasvirala u 20:50. Večer prije je koncert Maksima Mrvice također kasnio, oko pola sata, tako da odstupanja od zadane satnice već pomalo postaju pravilo.
S prvim taktovima sve postalo nebitno
No, s prvim taktovima glazbe sve je ostalo postalo nebitno. Rundek Cargo Trio kao da posjeduje neku magičnu moć kojom publiku u samo par sekundi uspijeva osvojiti i šarmirati. Rundek, vođa benda, kroz koncert izmjenjuje akustičnu i električnu gitaru preko čijih žica prelazi s upravo nevjerojatnom ležernošću, a takav je u cijelom nastupu, od uvodnog pozdrava svim djevojčicama, dječacima, studentima i radnicima, pa do pričice uoči pjesme Mostovi, za koju ga je inspirirala djevojka mlađih srednjih godina čokoladne boje kože na terasi nekog pariškog kafića.
Pjesme s novog albuma dominirale su set-listom. Spomenuti uvodni pozdrav bio je ujedno i uvod u prvu pjesmu ‘Džaba’, kojom Rundek po tko zna koji put u tri desetljeća dugoj karijeri iskazuje svoju socijalnu osviještenost, iako to ne radi često. U pjesmu je ukomponirao i legendarni stih Šarlo Akrobate ‘mali čovek želi preko crte’, koji je još uvijek itekako aktualan, bez obzira primijenimo li ga na trenutna događanja s izbjeglicama, na veliki broj Hrvata koji u potrazi za poslom i pristojnim primanjima odlaze iz Hrvatske ili pak na Varaždince koji bi sve htjeli džaba.
Nastavili su s novim pjesmama, glazbeno raznovrsnijom ‘Indijskom’, čiji instrumental asocira na naslov pjesme te predivnom baladom ‘Don Juan’, koja uživo zvuči grandiozno i u kojoj nam je violinistica Isabel podarila prvu od brojnih iznimno nadahnutih i zapanjujućih solaža. Rundek je za pjesmu rekao da bi to zapravo trebao biti stiskavac, no u svakom je slučaju bila jedna od najboljih izvedbi večeri, možda i zbog toga što je napokon razglas u potpunosti sjeo na mjesto.
‘Ruke’ i ‘Uzalud pitaš’ ne mogu promašiti
Nakon uvoda s ‘Mostovima’ bilo je vrijeme za klasike, koji su publiku, začaranu novim pjesmama, razbudili za ples i pjevanje, ‘Ruke’ i Haustorovu ‘Uzalud pitaš’, koje na koncertu jednostavno ne mogu poći krivo.
Uz Rundeka na gitari i violinisticu Isabel, Trio zaokružuje multiinstrumentalist Dušan Vranić Duco. On je instrumentalni temelj benda koji na okupu drži zaigrane i poletne melodije koje iz Isabeline violine žele pobjeći u noć te Rundekov pjev, koji sam ionako ne mari za scenske zakonitosti. Vranić svira klavijature, ukulele, harmoniku i niz udaraljki, a istovremeno igra ulogu ritam sekcije, instrumentalne pratnje i back-vokala. Sve to čini unikatnu glazbenu sliku čiji motivi proizlaze iz francuske šansone, etno zvuka raznih krajeva svijeta i hrvatskog folklora.
Uz naslovnu pjesmu, u nastavku smo koncerta s novog albuma čuli i baladu ‘Ne zaboravi me’, dok je kraj pripao ‘električnoj’ ‘Clouds’, koja je imala podlogu matrice, a Isabel je zvuk svoje violine provukla kroz distorzije i efekte. Između smo slušali i ‘Sanjala si da si sretna’ s prošlog albuma ‘Plavi avion’, još nekoliko Haustorovih klasika poput mnogima omiljene ‘Bi mogo da mogu’ i vatreno izvedenu ‘Ay Carmela’, koja je zasigurno izmamila najjači aplauz i povike oduševljenja iz publike.
Bio donio najiščekivaniji ‘Apokalipso’
Nakon pomalo neočekivanog kraja s ‘Clouds’, bis je konačno donio najiščekivaniji ‘Apokalipso’, uz koji standardno ide sveopće pjevanje i ples. Rundek je pjesmu iskoristio za predstavljanje benda, i to uz nogometni rječnik, pa je tako Isabel golgeter s desnog krila, a Vranić najbolji dribler u bendu, što na neki način i odgovara njihovim ulogama.
Čitavo je slavlje završeno u domaćem stilu uz međimursku pjesmu ‘Ljubav se ne trži’, što je zaokružilo sveopći dernek. No, publici to nije bilo dovoljno, pa se Trio vratio na pomalo neočekivani drugi bis, koji su posvetili nedavno preminulim kolegama, Arsenu Dediću i Vladi Divljanu, kao i onima koje smo već prije izgubili, poput Milana Mladenovića. Njima svima u sjećanje odsvirali su ‘Kao da je bilo nekad’ od Ekaterine Velike i time završili koncert ne samo kao veliki umjetnici, nego kao veliki ljudi.
Možda ovo nije bio tehnički najsavršeniji koncert, možda razglas nije funkcionirao na zadovoljavajućoj razini svih dva sata svirke, možda je ljudima bilo prehladno ili im je smetalo sto drugih stvari, no ovo je bio iskreni koncert u kojem su Rundek, Vranić i Isabel svirali s emocijama i s užitkom i tko god je to osjetio ne može biti razočaran. Tako dugo dok ima izvođača kao što su Rundek Cargo Trio i dok će biti njihove publike, Špancirfest se neće pretvoriti u lokalnu feštu s pijanim tamburašima i kvazi-klapama, što bi mnogi ovih dana, nažalost i meni potpuno neshvatljivo, htjeli.
