Singl i video spot već su vani, a uskoro dolazi album, i to na vinilu! Porazgovarali smo malo o bendu, ali i o tome postoji li uopće varaždinska scena...
Početkom ožujka varaždinski sastav Neon Iglu
predstavio je javnosti video-spot za svoju pjesmu
‘Fuga‘, prvi singl s njihovog albuma
‘Stranput‘. Album, istina, još uvijek nije
ugledao svjetlo dana, ali sav glazbeni materijal je pripremljen i
sada se samo očekuje njegovo izdavanje, planirano za svibanj.
Kao što je to običaj s glazbenim albumima, ‘Stranput’ će,
doznajemo od članova benda, biti dostupan na streaming
platformama, ali imat će i svoje opipljivo izdanje. I to ne bilo
kakvo, već vinilno odnosno u obliku gramofonske ploče.
Kada su na proljeće 2020. godine najavljivali svoj prvi koncertni
nastup, sami su napomenuli da bi ‘puno prostora oduzelo
nabrajanje u kojim su sve sastavima i projektima do sada
sudjelovali’ prije nego što su u jesen 2019. odlučili napraviti
iskorak kao Neon Iglu.
No, ipak, pokušat ćemo se prisjetiti, ne cjelovito, ali barem u
grubim crtama. Bend je generacijski vrlo raznolik, pokriva čak
četiri generacije. Najmlađi član je gitarist Igor
Maleš. Bubnjara Luke Kekeza sjećamo se
iz benda Sagan, kamo je došao iz sastava Condor Skye.
Sinišu Sovića, gitarista, glazbeni put vodio je
preko sastava Astrahan, Faraway Morning i Sagan do benda Sowas.
Sowas su 2016. godine snimili album ‘Golden Veil’, koji je naišao
na odličnu recepciju kritike i publike. Najiskusniji član benda
je Siniša Kolarić Koki, koji u bendu svira bas
gitaru i zadužen je za vokalne dionice. Svježe ga pamtimo iz
Evokersa, prije toga iz benda Eoni, koji je 90-ih godina ostavio
značajan trag. Osim toga, spomenimo da je prije nekoliko godina
Kolarić iznenadio svojim elektroničkim solo-projektom Indiv.dual.
O radu sastava Neon Iglu, singlu, video spotu, albumu i
koncertima, ali i o kretanjima na varaždinskoj sceni (uz dilemu
postoji li ona danas ili ne postoji), porazgovarali smo sa
Sinišom Kolarićem Kokijem.
Od početka nam se činilo da bi Marin Kereša mogao biti
adekvatan producent jer razumije glazbu, ima širinu.
Nakon oko dvije i pol godine od osnivanja benda, prije
nekoliko dana, predstavili ste video spot za pjesmu ‘Fuga’, s
albuma ‘Stranput’, čije izdavanje se uskoro očekuje. Gdje ste
snimali glazbeni materijal i kako je tekao taj proces?
Snimali smo u studiju obitelji Horvat u
Pušćinama, s Marinom Kerešom kao snimateljem.
Kasnije smo još neke stvari samo dorađivali kod njega u studiju.
Od početka nam se činilo da bi on mogao biti adekvatan producent
jer razumije glazbu, ima širinu, a već je imao iskustva u
produkciji. Siniša Sović i Marin već su surađivali u bendu Sowas.
Bio je to logičan odabir, a odluka se pokazala ispravnom.
Izrazito smo zadovoljni njegovim snimateljskim i producentskim
radom jer on nije pružio samo ono što se očekuje od klasičnog
snimatelja i producenta, nego je aktivno sudjelovao primjedbama i
sugestijama.
Kada ste se okupili i počeli stvarati? Jeste li već tada
znali kako bi glazba koju stvarate trebala zvučati?
Mi smo se kao bend okupili početkom jeseni 2019. godine. Uzevši
da smo predstavnici četiriju različitih generacija, to je moglo
biti rizično, ali pokazalo se uspješnim budući da svatko donosi
nekakav svoj senzibilitet, svoju energiju, ali i svoje iskustvo u
tu priču. Sve je krenulo od Siniše Sovića. On je s bubnjarom
Lukom Kekezom ranije surađivao, tako da je zvao njega, tu je u
priču ušao i gitarist Igor Maleš, a na koncu su zvali mene kao
najstarijega. Dosta sam oprezan u takvim odlukama, jedno vrijeme
bio sam u hibernaciji pa mi, kada sam sa Sovićem o tome
razgovarao tijekom ljeta 2019., reaktivacija, iskreno rečeno,
nije baš odgovarala. Međutim, Sović nije odustajao i na kraju sam
prihvatio jer me zanimalo kamo bi nas to kao bend moglo odvesti.
Ima jedna stvar u sviranju rokenrola: kad je loše, onda ti je
strašno i uvjeren si da ti to ne treba. Ali kad ti je dobro, kad
ti se sviđa, onda ti se čini da je u tom trenutku to najbolja
stvar na svijetu. To je tako, nema nikakve sredine. Sredina je
zapravo loša. Taj osjećaj povezanosti, kad se sviranjem stvara
novi entitet, peti element, to je izuzetno uzbudljivo.
Kako se nakon toga odvijao stvaralački proces, kako je
nastajao materijal?
Mi smo odmah u početku odlučili svirati isključivo svoju glazbu.
Počeli smo raditi pjesmu po pjesmu, krenulo se razvijati u nekom
smjeru koji smo nakon nekog vremena prepoznali kao dobar. Ne
izgleda to ispočetka uvijek bajno. Izazov mi je bio svirati
bas-gitaru, ne toliko pjevati. Međutim, u procesu sam i stil
pjevanja počeo prilagođavati zvuku i tako smo se zapravo
razvijali usput. Za oko godinu dana imali smo dovoljno glazbe da
možemo snimiti album.
Prvi nastup imali ste na proljeće 2020. u Kulturani, no u
proteklom razdoblju nije bilo previše svirki. Kako je to utjecalo
na rad benda?
Da, bila je ta situacija s koronom, nije se sviralo, tako da, kad
smo prvi puta nastupali, imali smo oko 45 minuta materijala. U
studio smo ušli s prijelazom 2020. na 2021. godinu. Mi smo,
zapravo, već kad smo počeli raditi, imali ideju snimiti album,
jer smo ocijenili da je glazba koju radimo više prilagođena tom
formatu.
Mi nemamo klasičnu podjelu u smislu da sad jedna pjesma počne
pa završi pa počne druga pa završi, mi volimo da pjesme
prerastaju jedna u drugu.
Na što točno misliš kad to kažeš?
To znači da ima jedan određeni koncept, kojega onda mi izvodimo i
uživo. Na albumu je, doduše, to malo teže postići. Mi nemamo
klasičnu podjelu u smislu da sad jedna pjesma počne pa završi pa
počne druga pa završi, mi volimo da pjesme prerastaju jedna u
drugu. One na albumu idu redoslijedom kako ih sviramo i uživo. No
koristimo dosta pozadinskih šumova, noisea, efekata,
koji pokrivaju praznine koje se obično događaju kad neka pjesma
završi.
Kako ste iz takvog materijala baš ‘Fugu’ izabrali za
singl?
Pjesma ‘Fuga’ malo je drugačija i ona je izabrana za singl i
video jer funkcionira i kao klasična rock pjesma, kao zasebna
cjelina. Već smo u ranoj fazi odlučili da ona bude singl. To ne
znači da su ostale manje vrijedne, nego su konceptualno, po
trajanju i ostalim elementima, drugačije.
Dogovorili smo se da će album izaći na digitalnim platformama
kada budemo imali i vinil. Očekivanja su da bi album ugledao
svjetlo dana u svibnju.
Materijal za album snimili ste, kažeš, prije godinu dana.
Kada ste odlučili tražiti izdavača?
Od samog početka imali smo ideju da, ukoliko izdamo album, da to
bude i u vinilnom izdanju. Meni osobno vinil je još uvijek
najbolji dokaz da si postojao kao bend. Naišli smo na pozitivan
odziv kod izdavača Geenger Records. Ploče su ponovno postale
popularne, ali je zbog toga i proizvodni proces albuma znatno
složeniji i dugotrajniji, a tu treba pomoć izdavača. Dogovorili
smo se da će album izaći na digitalnim platformama kada budemo
imali i vinil. Očekivanja su da bi album ugledao svjetlo dana u
svibnju.
Dok čekamo album, opiši nam ugrubo vašu glazbu, za one
koji vas nisu imali priliku čuti uživo.
Ne volimo baš da nas se trpa u nekakve ladice za lakšu
identifikaciju, ali načelno mogu reći da imamo elemenata
noise glazbe, zbog energije i siline koja se osjeti u
našem sviranju, ali imamo i pop elemente, kao u ‘Fugi’, koja ima
te melodiozne gitare. Treći segment je post rock. To je uglavnom
zbog našeg aranžmanskog i konceptualnog pristupa, gdje ne postoji
klasična podjela unutar pjesme, da imaš dio A, B i refren, pa A,
B i solo. Mi radimo drugačije, kompozicije imaju određenu
progresiju. Pjesma počinje laganije, a dinamika se prema
završetku postupno diže. Ima repetitivnih dijelova, ali u pravilu
se razvija tako da se više ne vraćamo na dio koji je odsviran.
Kako nastaju pjesme, kako ste autorski
podijeljeni?
Mi smo kompletni autori naše glazbe, volimo reći da je to
rezultat rada benda. Naravno da svatko od nas pojedinačno ima
nekakvu početnu ideju, ali razvijamo je svi zajedno. I samo na
onome što sva četvorica prihvatimo može se nastaviti raditi.
Uglavnom na probama razvijamo ideje, zvuk, vježbamo dok ne
uobličimo to u pjesmu. Podjednak je broj instrumentalnih i
pjesama s pjevanjem.
Ako hoćeš imati autentični izričaj, onda bi, po mojem
mišljenju, bilo poštenije da pjevaš na jeziku kojim govoriš.
Tekstovi su na hrvatskom jeziku, kako ste se odlučili za
to?
Tu nije bilo drugih opcija. Kroz svoju povijest pjevao sam u
bendovima čiji su tekstovi bili i na hrvatskom i na engleskom,
međutim, ako hoćeš imati autentični izričaj, onda bi, po mojem
mišljenju, bilo poštenije da pjevaš na jeziku kojim govoriš.
Naravno da je na hrvatskome teže pjevati rock’n’rol, hrvatski
jezik je za to dosta nezgrapan. Međutim, radi se samo o vještini
slaganja riječi, slogova, da bi se postigla potrebna ritmičnost.
Engleski je puno jednostavniji jer ima kraće riječi. No, ipak,
sve je u vještini igranja riječima. Taj dio je moja zadaća, iako
je za pjesme ‘Fuga’ i ‘Suncostaj’ osnovnu ideju dao Siniša Sović.
Rekao si da ste od početka dobro kliknuli. Kako to
objašnjavaš, s obzirom na različita prijašnja iskustva?
Vjerojatno je presudno to da smo počeli raditi neopterećeno, bez
velikih očekivanja i isključivo radi vlastitog zadovoljstva.
Ubrzo se pokazalo opravdanim da nastavimo svirati i razvijati naš
izričaj. Nitko od nas nema tako veliku ambiciju ili ego da bi to
poremetilo funkcioniranje benda. Zato volimo naglašavati da je
kompletan proizvod koji nudimo rezultat rada cjelokupnog benda,
svatko tu ima neku svoju ulogu. Svi mogu ostvariti svoj
potencijal u bendu. Zato baš ni ne volimo isticati tko je za koji
dio više zadužen.
Ideja da bi se netko danas proslavio u rock’n’rollu više nije
moguća.
Ovo što opisuješ, način na koji je bend nastao, zvuči
prilično zrelo. Gdje je nestao onaj sirovi rokenrol obrazac tipa
‘želimo biti zvijezde’ pa se onda prvo izmisli ime benda, a onda
sve ostalo?
To su potpuno pogrešni razlozi zbog kojih bi se ikad itko trebao
okupiti. Mi smo krenuli sasvim drugim pravcem. Meni osobno
motivacija je bila da radim s glazbenicima s kojima do tada nisam
radio. Dvojicu nisam ni poznavao. Bilo mi je zanimljivo naći se u
nekoj drugačijoj ulozi. U većini bendova u kojima sam sudjelovao,
bio sam uglavnom pjevač, ponekad svirao gitaru, a tek koji put i
bas. Sviranje bas gitare u bendu koji nije klasični rock’n’roll
je izazov. A ideja da bi se netko danas proslavio u rock’n’rollu
više nije moguća.
Što je sada s vašim bivšim projektima? Što je konkretno s
tvojim bendom Evokers?
Svaki bend ima neki rok trajanja. Razumni ljudi prepoznaju kada
tome dođe kraj. Općenito govoreći, svaki bend ima razdoblje
razvoja, uspona, pa i stagnacije, što je logično. Od mojih
ranijih bendova neki su bili uspješniji, neki manje uspješni, ali
predstavljali su odraz duha vremena ili drugog spleta okolnosti u
kojima su egzistirali, a potom preselili u povijest.
Zbog pandemije nije bilo koncerata, pa smo se preorijentirali
na to da našu glazbu pokušamo unaprijediti u tehničkom smislu,
kako bismo imali uradak koji se može prezentirati neovisno o
koncertima.
Što taj pojam uspjeha znači u kontekstu varaždinske
scene?
To znači to da ni s jednim bendom nisam došao do ove faze u kojoj
je sad Neon Iglu. Da snimimo album u dobrim uvjetima i s
producentom, da napravimo kvalitetan video, da imamo izdavača, da
će izaći ploča. U tom nekom zanatskom smislu ova priča otišla je
najdalje. Razlika je i u tome što je manje koncerata, nije se
sviralo zbog pandemije. Raniji bendovi bili su više orijentirani
na živu poruku, na nastupe uživo. Sada smo se morali
preorijentirati na druga ‘sredstva borbe’ pa smo sve to pokušali
unaprijediti u tehničkom smislu kako bismo imali uradak koji se
može prezentirati neovisno o koncertima. Pored toga, i
financijski smo dosta uložili, od snimanja, studija, produkcije,
vježbanja. Ne svira se više u garažama. Garaže su out.
Naposljetku, tu je video, bez toga gotovo da i ne može.
Tko je autor videa?
Video smo radili ponovno u suradnji s Marinom Kerešom kao
snimateljem. Ideju za video smo sami razrađivali, no Siniša Sović
je tu najviše potegao, budući da je on radio i montažu pa je
zaslužan za njegov konačni izgled. Video doista izgleda prilično
vjerno prvobitnoj zamisli. Glavnina akcije snimljena je u Rogozu.
Danas ne postoji rock scena. To je oksimoron. Naročito ne
postoji rock scena u Varaždinu. To je čudnovati kljunaš.
Najiskusniji si u bendu, tvoja prisutnost na varaždinskoj
sceni seže u 80-e godine. Kakva su tvoja sjećanja na to
razdoblje? Puno toga se promijenilo, rokenrol više nema status
kao nekada, a istovremeno je prisutan taj paradoks da je sada
prvi put neki tvoj bend došao do albuma izdanog za etabliranog
izdavača. Kako to objašnjavaš?
To je vrlo lako objasniti. Za početak, danas ne postoji rock
scena. To je oksimoron. Naročito ne postoji rock scena u
Varaždinu. To je čudnovati kljunaš. Rock je transcedentalan pa je
paradoksalno o njemu govoriti u nekakvom teritorijalnom, lokalnom
smislu. A govoriti o sceni na lokalnoj razini može se samo onda
kada postoje određeni uvjeti. Na primjer, kritična masa publike i
bendova, što je čak i manji problem, ali mora postojati i nekakva
tradicija i neko mjesto na kojem će se svirati. Jer scena postoji
onda kad se svira. U 70-ima, 80-ima pa čak i 90-ima bila je u
Varaždinu vrlo propulzivna rock scena koja je čak imala i
određeni značaj na državnoj razini. Nakon toga postoji samo ono
što je u domeni pojedinačne inicijative. Nedostaje mjesta na
kojima bi se bendovi mogli predstaviti. Sve se svelo na nekoliko
ugostitelja koji to još koliko toliko održavaju. Prvi moj nastup
uživo bio je 1980. godine, kad sam imao 15 godina. Da je moja
mama čula da ja sviram u ugostiteljskom objektu, ne bih se mogao
baviti rock’n’rollom. Mama mi ne bi dala! Bez obzira što bih ja
njoj rekao ‘mama, pa vježbali smo, moramo’. Mama me ne bi pustila
da s 15 godina pjevam u ugostiteljskom objektu!
Gdje ste svirali u to vrijeme?
Najčešće u kinima, pa svakakvim dvoranama, na otvorenom. U Domu
željezničara, primjerice, pa i sportskoj dvorani Graberje, gdje
su se održavale gitarijade. Paradoks bavljenja glazbom danas je u
tome da svatko tko to odluči svirati mora ulagati vlastita,
sredstva znajući da mu se ona nikada neće vratiti. Nekada je sve
to bio veliki amaterizam, puno ljudi time se bavilo ne imajući
prohtjeve za savršenom i skupom opremom, niti su imali potrebu
vježbati kao ludi. Bile su važne ideje, a najvažnije je bilo
svirati uživo i družiti se. Danas, ako doista želiš ostaviti neki
trag, treba ulagati jako puno truda, vremena i novca.
Rock kultura odgajala je generacije ljudi koji su završili
kao uspješni izvan rock’n’rolla. Oni su se ostvarili u drugim
sferama, ali bazu su imali u rock’n’rollu. To su neporecive
činjenice.
Spominjao si Rogoz kao prostor koji je funkcionirao. To
je sve bilo od 90-ih godina naovamo. Nije li promjena o kojoj
govoriš koincidirala s promjenama prema tržišnom gospodarstvu?
Isto tako, bi li Rogoz ikad postao koncertni prostor da nije imao
šank odnosno ugostiteljski objekt kao pogonski moment?
Moguće, ali moja generacija nije povezivala te dvije stvari.
Slažem se da je poduzetnička inicijativa bila nužna i da je to
bila prijelomna promjena. Ali mi ovdje govorimo o kulturi.
Kultura je higijena duha. A rock je kultura. Neke stvari ne mogu
se kupiti. Rock kultura odgajala je generacije ljudi koji su
završili kao uspješni izvan rock’n’rolla. Oni su se ostvarili u
drugim sferama, ali bazu su imali u rock’n’rollu. To su
neporecive činjenice. Pitanje za svako društvo je: hoće li, bez
nekakvih znatnih ulaganja, poticati one kreativne i podržati one
koji rade na svojem osobnom razvoju ili neće. Nije mi
prihvatljiva pomisao da društvo nije zainteresirano za razvoj
takve strukture mladih ljudi.
Kako u tome kontekstu funkcionira izdavačka kuća Geenger
Records, i tu je riječ o trgovačkom društvu. Je li tu riječ
zapravo o poduzetnicima entuzijastima? Koja je njihova
niša?
Uglavnom alternativni rock. Ne možeš se baviti izdavanjem glazbe
ako to ne voliš, nema tu zarade. Za razliku od službene kulture,
alternativna kultura je ona u kojoj, ako se nečim želiš baviti,
praktički moraš sve sam financirati i ne očekivati zaradu. Tako
je i u našem slučaju.
Spomenuo si ranije da je u prošlim dekadama bilo bendova
iz Varaždina koji su imali značaj i nacionalno. Na koje si
mislio?
Sredinom 90-ih bila je dosta jaka scena koja je bila popraćena i
u medijima. Nijedan od tih bendova nije napravio neku karijeru,
ali za to doba, kad su svirali Dobri duhovi, Krankenhaus,
Eoni, Trauma, ali i mnogi drugi, poseban sam vezan. Svi
su bili autorski i svi su bili različiti.
Varaždinska scena uvijek je bila mala lokalna scena, ali u
jednom trenutku 90-ih imala je potencijal postati šire poznata,
prihvaćena i podržana.
Je li vrhunac te scene bilo ono što je tada zabilježeno
na izdanjima Grincajg Recordsa?
Da, to su bila ta vremena. No ne bih govorio o vrhuncu
varaždinske scene. Varaždinska scena uvijek je bila mala lokalna
scena, ali u tom trenutku imala je potencijal postati šire
poznata, prihvaćena i podržana. Dakle, ako govorimo o
varaždinskoj rock sceni, tom oksimoronu, onda je razdoblje
sredinom 90-ih godina možda bilo najbliže toj definiciji. No bila
su i druga razdoblja, 70-ih je bilo izuzetno zanimljivih bendova
u Varaždinu. Možda manje autorskih, više izvođačkih, ali bilo je
i autorskih. Bilo ih je, naravno, i u 80-ima. Ako si tada imao
bend, mogao si to dokazati jedino na pozornici, nije bilo videa i
interneta. Ako si imao sreće, snimili su te za radio.
U bendu Neon Iglu imate članove koji pokrivaju, rekao si,
čak četiri generacije. To znači da ste u svojim formativnim
godinama slušali različitu glazbu. Kako se to onda tako glatko
uspjelo spojiti u ovom sastavu?
Gle, gitara je svima gitara, bez obzira tko je svira ili koga
slušaš. Nije najsretnija ideja svirati onakvu glazbu kakvu
slušaš. Tu postoje i nekakvi nesvjesni utjecaji, jer glazba je
magija, ne možeš to kontrolirati. Ako ti dođe nekakva ideja,
nemaš ugrađeni softver da možeš odmah prepoznati nije li to možda
nešto iz ‘one’ pjesme ‘onoga’ benda. Ali kada sviraju četvorica
ljudi, koji uz to i slušaju glazbu, onda je to lakše
kanalizirati. Kako mi slušamo različite vrste glazbe, tako u našu
glazbu unosimo i različite utjecaje, ali bez želje da ikoga
kopiramo. A u tu zamku najlakše upadneš baš kada pokušavaš
svirati glazbu koju voliš slušati doma.
Mi i dalje stvaramo glazbu i razvijamo se. Album će biti
odraz jedne razvojne faze benda, ali sljedeći album ne mora nužno
zvučati kao ovaj.
Kritičari ipak uvijek prepoznaju ili nastoje prepoznati
utjecaje u nečijoj glazbi.
Od utjecaja ne bježimo, svi koji sviraju imaju povijest i imaju
utjecaje. Samo pitanje je na koji način ti koristiš te utjecaje.
Da li konceptualno, idejno ili baš kopiranjem. Ne moraš ti
ukrasti nečiju zamisao tako da to kopiraš od ‘a’ do ‘ž’, možeš i
tako da kopiraš stil, zvuk. Onaj tko se razumije u to, odmah će
znati.
Uskoro ćemo i na albumu čuti kako to zvuči, svibanj je
blizu. Što do onda, planirate li neke koncerte?
Računamo s tim da korona ide kraju, rado bismo počeli s
koncertima. U krajnjoj liniji, i izlazak albuma dobar je povod za
nastupanje i promociju. Gdje bi to moglo biti, to je sad dobro
pitanje. U ovome trenutku ne znamo. Ako netko ima kakvu ideju ili
prijedlog, rado bismo je čuli. Osim toga, mi i dalje stvaramo
glazbu i razvijamo se. Album će biti odraz jedne razvojne faze
benda, ali sljedeći album ne mora nužno zvučati kao ovaj.