Nikola Nišević u sportu je 47 godina: Ništa od ovog ne bi bilo da nisam imao golemu podršku supruge Vere i djece
Kad se u Ivancu počne pričati o sportu, rukometu, odbojci, malom nogometu, rekreaciji, atletici, planinarstvu, ali i davanju krvi i novinarstvu, sve te teme mogu imati zajednički nazivnik – Nikola Nišević.
Dobri duh ivanečkog sporta, zaljubljenik u sport bilo koje vrste, nepresušne energije, volje i ideja, jednako agilan kao i prije 47 godina kad je počinjao sa sportom, sveprisutan, o svemu informiran i uvijek spreman informirati, bilo da se radi o utakmici, nekoj obljetnici ili kulturnoj promociji. Kad se sve zbroji, o Nikoli Niševiću lako bi se mogla napraviti monografija, što zbog njegovog angažmana, brojnih interesa, ali i goleme dokumentacije koju godinama marljivo skuplja. Ovo je samo pokušaj da oslikamo čovjeka koji je obilježio desetljeća ivanečkog sporta.
Iako je 15 godina bio tajnik Društva za sportsku rekreaciju Partizan Ivanec, pa tajnik Društva za sportsku rekreaciju Itas (u kojem je radio 22 godine), zatim još 12 godina tajnik Rukometnog kluba Ivančica Ivanec (koji je za njegovo vrijeme tri puta mijenjao ime, smije se Nišević), a zadnjih šest godina je dopredsjednik Ženskog odbojkaškog kluba Ivanec, prva i najveća (sportska) ljubav Nikole Niševića jest – planinarstvo!
Aktivni planinar 47 godina!
– Aktivni sam planinar postao 1971. godine i od onda sam osvojio više od 800 vrhova u Hrvatskoj i susjednim zemljama – smije se Nišević, ne skrivajući ponos, ali i prisjećajući se bezbrojnih anegdota s tih brojnih uspona.
Najdraža planina mu je Velebit. Od 1975. godine, kad se prvi put uspeo na Velebit, Niševiću ne prođe godina, a da se barem triput ne popne na koji od velebitskih vrhova.
– Te, 1975. godine, Cvetko Šoštarić, Marijan Friščić i ja smo propješačili Velebitski planinarski put – 120 kilometara smo prošli u šest dana. Nevjerojatno iskustvo, prošli smo nacionalne parkove, od Zavižana do Paklenice, šest noći smo proveli u planini. A do Velebita smo putovali redovnim prijevozom, autobusom, vlakom, što je danas mnogima nezamislivo – kaže Nišević, dodavši.
– Puno smo materijala snimili, prikupili i godinama smo držali predavanja o tome, kako bismo što više iskustava prenijeli mladim planinarima.
Na Biokovu, koje naziva surovom planinom, prošao je sve kontrolne točke, a posebni su mu Triglav, za kojeg kaže da mu je u krvi, i Dinara. I to zbog Jelene i Juraja, kćeri i sina, kojima je također usadio ljubav prema prirodi, divljini, slobodi, neopisivim pogledima, rječju planinarstvu. Iako je Triglav obišao 11 puta, a prvi se put uspeo 1981. preko najteže, Tomiškove poti, najdraži mu je uspon ipak bio onaj 2016. godine.
– Meni je to bio 10. uspon na Triglav, a mojoj kćeri Jeleni prvi. Sam sam ju pripremao za takav uspon i odlično je prošlo – kaže Nišević i dodaje, ne skrivajući očinski ponos:
– Četiri godine prije toga sin Jurica i ja smo se popeli na Sinjal, najviši vrh Hrvatske, na Dinari. To mi je prekrasan doživljaj. Jurica živi u Zagrebu, pravnik je, ima svoju obitelj, pa više i nema toliko vremena za planinarstvo, ali ljubav za to ima.
S ivanečkim planinarima i na Mont Blanc
Osim ova dva uspona sa svojom djecom, Niševiću su posebni i usponi s Planinarskim klubom Ivanec. Rado se sjeća uspona iz 2007. godine na austrijski Ankogel, na 3246 metara, kad su se članovi PK Ivanec prvi put popeli iznad tri tisuće metara, a drugi je iz 2011. kad su članovi PK Ivanec osvojili Mont Blanc, sa 4810 metara najviši vrh Europe. Inače, i Planinarski klub Ivanec je jedno od Niševićeve ‘djece’.
Naime, iako je godinama bio član Hrvatskog planinarskog društva Ivančica iz Ivanca, Nišević je jedan od osnivača Planinarskog kluba Ivanec, u kojem je pet godina bio i član Upravnog odbora.
– Bilo je nas članova HPD Ivančica koji smo smatrali da društvo ne organizira dovoljno izleta na planine, manjkalo je aktivnosti i tako smo oformili PK Ivanec, koji organizira 20-ak izleta godišnje, uz ostale aktivnosti. Nekad je HPD Ivančica imalo više od 800 članova, danas i HPD i mi imamo nešto više od 300 članova, ali vrlo smo aktivni, i jedni i drugi.
Draga mu je Slovenska planinarska obilaznica, koju opisuje vrlo zahtjevnom i rado ističe da mu je do kraja ostalo još 12 vrhova za osvojiti.
– Ali manjih, onih do 1500 metara visine. Sve one više sam već osvojio – lakonski će Nišević, koji je i redovit posjetitelj Ličkih gorskih bisera, Hrvatske planinarske obilaznice (na kojoj je osvojio 150 vrhova), Zagorskog planinarskog puta, Ludbreške, Samoborske i Riječke planinarske obilaznice, a posebno mu je pri srcu Ivanečka planinarska obilaznica. Nišević je bio jedan od onih koji su uređivali 15 kilometara dugu stazu s osam kontrolnih točaka.
Cvetko Šoštarić i Franceg Hrg najzaslužniji ‘planinari’
– Puno smo radili na razvoju i popularizaciji ivanečkog planinarstva, obnavljali Planinarski dom na Ivančici, uređivali staze, pa i kad je sav materijal trebalo pješke vući gore do vrha. Bitno je da se zna, posebno mlađi, da bez Cvetka Šoštarića i Franceka Hrga svega toga ne bi bilo. Ove godine se obilježava 120 godina planinarstva u Ivancu i ta su dvojica ljudi zaslužili da im se na groblju zapali svijeća za sav trud i ljubav koji su uložili u ivanečko planinarstvo – prisjetio se starijih kolega Nišević.
Kad se pogleda što je sve napravio i koliko je vrhova i visina osvojio, treba li čuditi činjenica da je Nišević dobitnik najvećih i najvažnijih planinarskih priznanja u Hrvatskoj. Posebno je ponosan na Povelju koju je dobio povodom 100. obljetnice planinarstva za izvanredne zasluge i doprinos ivanečkog planinarstva.
Dobitnik je zlatne plakete Zajednice sportskih udruga grada Ivanca za 30 godina aktivnog rada u sportu, ali priznaje da mu je najdraža nagrada Plaketa grada Ivanca za dugogodišnji nesebičan doprinos ivanečkom sportu i sportskoj promidžbi grada Ivanca. Ovo potonje vezano je uz Niševićevo novinarstvo. Dugogodišnji je dopisnik Sportskih novosti, radi godinama na Radio Ivancu (danas Sjeverni FM), piše za portal Sjeverni.info, Ivanečke novine, a i surađuje s ostalim lokalnim medijima. Osim lokalnog sporta, izvještavao je i s utakmica europskih i svjetskih prvenstava.
– Još kad sam radio u Itasu, osim što sam organizirao sportske susrete na Jezerima, gdje smo se natjecali u krosu, visećoj kuglani, malom nogometu i potezanju užeta, pisao sam za tvornički list Prvomajac. Ne samo o sportu, o svim temama koje su bile važne – prisjetio se Nišević itasovskih dana.
Poveznica između njegovih dana u Itasu i sadašnjih u tvornici obuće Ivančica jest da je u obje tvrtke višegodišnji tajnik aktiva Dobrovoljnih davatelja krvi.
– Do danas sam krv dao 60 puta. I ne mislim još stati – otkrio je Nišević.
Od ivanečkog nogometa, rukometa do odbojke
Može se Nišević još koječime pohvaliti. Da je član Skupštine Zajednice sportskih udruga grada Ivanca, a isto tako da je i pokrenuo osnivanje te zajednice. Da je pokretač utrke Ulicama grada Ivanca, akcije ‘Kretanje – zdravlje’, te brojnih sportsko-rekreativnih susreta, atletski je sudac na memorijalima Josipa Putara i međunarodnom maratonu u Varaždinu. Osim toga, autor je jedine monografije sportskog kluba na ivanečkom području, Nogometnog kluba Mladost iz Margečana, koja je izašla prije dvije godine. No, posljednjih šest godina posvetio se ženskoj odbojci.
– Krivac za osnivanje ŽOK Ivanec je moja kćer Jelena, koja je rekla da Ivancu nedostaje sporta za djevojke i da to moramo pokrenuti. I krenuli smo, bilo je birokratskih problema, ali smo uspijeli i već šestu godinu radimo sve bolje. A odaziv djevojčica je golem, imamo sedam ekipa – hvali Nišević entuzijazam mladih Ivančanki.
– Seniorke igraju u 2. nacionalnoj ligi Centar, druga ekipa je vodeća u 3. ligi Centar, skupina Sjever i plasirat će se u viši rang, treća ekipa također igra u 3. ligi, a najviše su nas nedavno razveselile naše 11-godišnjakinje. One su u Rovinju na prvenstvu Hrvatske u mini-odbojci bile četvrte, županijske su prvakinje, druge u regiji i pobjednice varaždinsko-međimurske lige u mini-odbojci.
I dok mu osmijeh na lice izmami sjećanje na rukometne dane, kad je ivanečka Ivančica šest sezona bila prvoligaš, osmijeh nestane kad se sjeti truda i rezultata u malom nogometu. Naime, osam je godina bio voditelj malonogometne lige grada Ivanca, uzbudljivog i vrlo praćenog dvokružnog natjecanja sa 14 momčadi.
Žal za malonogometnim turnirom
Još je 1985. organizirao zimski malonogometni turnir u tad novoizrađenoj sportskoj dvorani u Ivancu, nastupila je 51 momčad, a pobjednik je bio Atelje Pjer Jagetić Ivanec. Najviše je momčadi nastupilo 2001. godine, među 93 malonogometne momčadi najbolja je bila Orkan&Kapa Šport Zagreb.
– Tog turnira više nema, zadnjih nekoliko godina jednostavno kao da nema interesa. Žao mi je što je to tako nestalo, siguran sam da bi to i dalje bio odličan turnir – veli Nišević s mješavinom razočaranja i tuge.
Premda na kraju ove priče, obitelj Nikoli Niševiću nikako nije na kraju, već uvijek na početku. Mnogo je vremena, snage, živaca potrošio tijekom godina na svoje sportske aktivnosti, no priznaje da bez obitelji toga ne bi bilo.
– Da nisam imao toliku podršku i razumijevanje ponajprije moje supruge Vere, a onda i moje djece Juraja i Jelene, ne bih nikad mogao i stigao toliko toga. Ali znao sam da imam njihovu podršku, pa i pomoć i bilo je lakše. No, isto tako, znao sam i povući granicu kad je bilo dosta da bih imao više vremena za obitelj. Sigurno je samo da bez njih sve ovo ne bi bilo ovako – otvoreno će Nišević o svojem najvećem i najvažnijem uspjehu.
