Vjerojatno ne postoji osoba iz malonogometnog miljea koja nije čula za Junajted. I to ne onaj iz Manchestera ili Londona, već onaj varaždinski, koji se piše ‘po Vuku’. Bilo to kao boemski ‘Alkohol Junajted‘ ili pak ‘ime sponzora Junajted’. Nekad kao kapetan kolektiva, a danas kao voditelj i predsjednik Junajteda, Dalibor Leskovar ‘Dadač’ vodi ovaj kolektiv kao Mamić varaždinskog kraja.
Od asfalta na Petoj do velikih turnira
Nema tko ga ne zna, a ni koga on ne zna. Stručno oko ili poznanstva danas mu ne dopuštaju da oni najbolji od najboljih ne nose dres Junajteda, a nekad se trudio da postane najbolji od najboljih. Njegovim Texasom još kruži priča kako mu je Ognjen Vukojević sjedio na klupi kad je on bio glavna uzdanica 4. osnovne škole. No, da ne zalutamo previše, popularni Dadač nam je u stilu Jambreka Prosinečkog krenuo pričati ‘kak se sve to dogojdile’.
– MNK Junajted kao kolektiv rodio se na asfaltnom igralištu varaždinske V. osnovne škole. Počelo je kao nedjeljna rekreacija, a kad smo uvidjeli da se naša klapa može nositi i s igračima koji su se bavili nogometom ozbiljnije, odlučili smo krenuti na ljetna turnirska natjecanja. Ispočetka je naš uspjeh bio vrlo limitiran s obzirom na to da nitko od nas nije bio u trenažnom procesu, no kako su neki ‘ozbiljniji’ igrači vidjeli kakav duh i pozitivna aura prate našu ekipu, htjeli su nam se pridružiti i tako smo počeli rasti kao kolektiv – rekao je Dalibor.
Simpatije publike osvojili su kako magijom na terenu, tako i onom van terena. Ne možeš igrati u Junajtedu ako nisi klapski čovjek i, kako bi Zečić rekao, ‘Boem u duši’. Tako su osvojili i svoj prvi turnir…
– Prvi turnir na kojem smo se istaknuli bio je u susjednom Međimurju na kojem nas je pojačao tada jedan od najboljih malonogometaša našeg kraja – Velimir Habrun. Uz njegovu pomoć stigli smo do prvog klupskog trofeja, jako nam se dopala fešta poslije (smijeh), pa smo odlučili da je vrijeme da se u ekipu uključe neka nova lica, kvalitetni nogometaši, s kojima ćemo osim ugodnih provoda po turnirima, imati i adute i za neki rezultat – prisjetio se ‘precednik’ s osmijehom na licu.
Velimir Habrun ‘Fenč’ – legenda kluba
Svidjelo se prvotnim Junajtedovcima igrati po turnirima pa su se odlučili okupljati oko sebe još poneke zaljubljenike u mali nogomet i majstore malog baluna. Iz godine u godinu bilo je sve više trofeja, poznatih lica u dresu kluba, simpatija publike ma gdje god se pojavili. Nažalost, dogodila se i nesreća. I to baš osobi koja je posebno zlatnim slovima upisana u povijest Junajteda. Njegovo ime danas nosi i nagrada za najboljeg igrača kluba – Velimir Habrun ‘Fenč’.
– Njegovo loptanje u našoj ekipi potrajalo je svega tri godine do kad nije tragično stradao u prometnoj nesreći što je jako potreslo čitav malonogometni milje kod nas. No, u te tri godine osvojio je u našem dresu hrpu turnira i individualnih nagrada, zabio čak 73 službena gola i danas najveće priznanje kluba, ono za igrača godine, nosi njegovo ime – Fenčov trofej. Velika je čast dobiti to priznanje i njegova dodjela, koju upriliče klupsko vodstvo i Velimirov otac Andrija, uvijek je vrlo emotivna za laureata, ali i za sve prisutne – nastavio je popularni Dadač.
Suradnja s Fotexom
S godinama je Junajted rastao, pa su se odlučili okušati i u Županijskoj futsal ligi. Kao i u mnogo slučajeva u današnjem nogometu, novac je stao na put.
– U ono vrijeme postojala je županijska futsal liga, takmičili smo se samo jednu sezonu i kotirali dosta dobro i visoko, no na kraju sezone smo ipak odustali od daljnjeg natjecanja jer su troškovi bili dosta veliki, a klubova sve manje, pa smo procijenili da nam je bolje posvetiti se isključivo igranju turnira. Danas postoji pohvalna inicijitiva našeg ŽNS-a o ponovnom formiranju lige za koju smo itekako zainteresirani – zaključio je predvodnik boema.
U to su vrijeme po turnirima i ligama bili najveći rivali sa Fotexom, još jednim velikim futsal kolektivom našeg kraja. Od velikih rivala, do jedinstva. Tako bi se mogao opisati njihov put.
– U međuvremenu smo sklopili suradnju sa slavnim MNK Fotex koji je u nas oduvijek bio sinonim za fantastičan rad s mladima, njihov voditelj, Bojan Fošnar, puno nam pomaže svojim velikim iskustvom, takmičimo se u juniorskoj futsal ligi gdje trenutno držimo vrh ljestvice, a cilj kluba je kroz nekoliko sezona doći i do 1. HMNL – ponosno je rekao Dadač.
Od ‘dečki s Partizana’ do MNK Fotex Junajteda. Puno je toga prošla ova velika sportska obitelj i nikad nije posustala. Zato su danas baš tu gdje jesu.
– Danas smo, mogu slobodno reći bez pretjerivanja, svakako jedni od nosioca kvalitete malog nogometa u našoj regiji. Naša ekipa postiže vrlo zapažene rezultate na zimskim i ljetnim turnirima, te raznim ligama i kupovima, brojka je to od više od 100 trofeja u našim vitrinama, a kao najzvučniji uspjeh kluba istaknuo bih osvojeno prvenstvo Hrvatske u mininogometu 2016. godine koje je kao posljedicu imalo i moje imenovanje izbornikom mlade U-21 mininogometne reprezentacije Hrvatske – istaknuo je ne samo predsjednik Junajteda, nego kako i vidimo nekadašnji izbornik U-21 mininogometne reprezentacije Hrvatske.
Rivalstvo ne postoji, na terenu svi ginu jedan za drugog
‘Sveti dres’ na sebe su navlačile mnoge face kako našeg kraja, tako i reprezentativne scene. Ipak, svi su se podredili kolektivu jer je Junajted na prvom mjestu.
– Ono što me čini posebno ponosnim je to da dres naše ekipe oblače igrači svih ‘velikonogometnih’ opcija, bez obzira na međusobna rivalstva koja imaju na konto svoje klupske pripadnosti. Igraju rame uz rame i ginu jedan za drugoga na terenu tako i igrači NK Varteksa i igrači NK Varaždina, kao i svih drugih klubova našeg kraja, što je po meni jedina formula koja je ispravna i koja nam garantira rezultatski uspjeh. Ne bi posebno isticao imena, samo mogu reći da je naš dres oblačilo čak 27 igrača koja imaju reprezentativne nastupe u nekim od selekcija Hrvatske i jedan koji je bio reprezentativac susjedne Slovenije – završio je ‘otac’ ove velike sportske obitelji.
‘Nigdar nebuju hodili sami!’
Dadač nije isticao imena, ali valja spomenuti kako je u Junajtedu na prvom mjestu prijateljstvo. Dreven, Gluhak, Semler, Režić, Mumlek, Murić samo su neka od velikih nogometnih imena koje su rame uz rame s malo manje poznatim zaljubljenicima u nogomet oplemenili ovaj klub.
U kolektivu nema isticanja pa je česta slika kako su u istoj ekipi šesnaestogodišnjaci i poznata imena, nogometni anonimusi i virtuozi malog nogometa. U Junajtedu svi ginu za sveti grb istim žarom bez obzra na njihovu nogometnu pozadinu.
Zna se gdje je prava klapa kako na terenu, tako i izvan istog. I zato ovu obitelj krasi naturalizirana rečenica engleskog Liverpoola ‘Nigdar nebuš hodil sam‘!
