Ako napišemo da je njegova karijera završila prije (ozbiljnije) pojave interneta u Hrvata, tad to zvuči jako daleko, u pitanju su pa i svjetlosne godine za ove nove, najmlađe generacije.
Ali ime Saše Hiršzona, bez obzira na možda skromnije rezultate koje je ostvario u usporedbi s ostalima koji će uslijediti, ostat će zlatnim slovima upisano u povijesti hrvatskog tenisa, jer taj je Varaždinec bio u devedesetima – ‘prvi do Gorana’. Drugi najbolji Hrvat godinama na Touru, drugi reket u Davis Cupu, dva puta izabran za najboljeg sportaša svog kraja, piše 100posto.hr.
Tko zna gdje bi završila karijera legendarnog ‘Hiršzona kao bombona’ (legendarni stihovi iz skeča iz 1997. godine i Tarikova (Filipović) podvala Ivaniševiću i ekipi) da se, nakon što je završio među deset najboljih svjetskih juniora, nije rasplamsao rat u Hrvatskoj.
Ljudi su skupljali za puške, a ideja o ulaganjima u tamo nekog potencijala svjetskog tenisa bila je i – bespredmetna.
I to mu je tek samo jedan od pehova u seniorskoj karijer. Drugi bi mogao biti taj da nije živio u renesansi kvalitetnih hrvatskih trenera, kao što je to danas slučaj novim generacijama (mogu birati od Ivaniševića, Ljubičića, Krajana, Majoli, Kostanić, Prpića…), a treći da ga niti ozljede baš nisu poštedjele…
Tradicionalno pitanje, gdje je i što danas radi?
– Gdje sam? Trenutačno sam glavni trener u Tenis klubu Varteks u zadnjih pola godine. Mislim da je to bila pametna odluka, jer mi je već dosta putovanja. A i cilj mi je nekako bio da kroz svoje iskustvo pomognem klubu, svojem klubu. Što se vlastite djece tiče, Lea (12) i David (16) također su se okušali u tenisu – rekao je 45-godišnji bivši profesionalac.
‘Mislim da je to bila dobra odluka za sve, da ta djeca u klubu hajdemo reći dobiju iskusnog trenera, da se malo sve to podigne na neku novu razinu. Mislim da je ovdje sve posloženo kako treba, ja bi im trebao biti ta ključna stepenica do profesionalizma’.
Na svojem iskustvu je osjetio koliko je ta stepenica, taj mali korak zapravo – ekstremno velik. Na prijelazu iz juniorskih u seniorske vode, piše 100posto.hr.
– Tenis je specifičan sport. Posebice u Hrvatskoj, gdje još nema nekog sustava. Do sada je sve bilo na roditeljima, pa svi naši uspješni tenisači upravo su plod roditeljskog entuzijazma. Roditelji su i često problem napretku pojedinih igrača, jer forsiraju prerano, a onda se dogode i velika razočarenja. I upravo je to moj cilj u Varaždinu, stvoriti prave selekcije i onda udariti temelj da stvorimo proizvodnju igrača za Tour, odnosno da idemo po liniji od kolijevke do profesionalizma – rekao je Saša.
Upozorio je na dva problema trenutačno na sjeveru Hrvatske
‘Treba svašta još napraviti u smislu da se to digne, da se napravi kvalitetnija priča. No ono što je veliki problem je da nam nedostaje terena u dvorani, a i jednosmjenska nastava u Varaždinu nam ne ide na ruku, jer su u toj shemi onda svi popodne na tenisu.’
Za nekoliko sati startat će Australian Open, prvi Grand Slam turnir sezone. Oduševljava da naravno Roger Federer koji i u 37. godini juriša na nove naslove…
‘Prije samo godinu dana svi smo nekako mislili da su Roger Federer i Rafael Nadal gotovi, a onda se dogodi ono fenomenalno finale od prošle godine. Ljubo je imao veliki utjecaj kod Rogera, puno mu je pomogao da se to dogodi. Daj Bože da traju što duže, jer ne vidim da će netko iskočiti. Moram priznati da ovi mladi baš i nisu gladni kao nekad. Prerano se zadovolje nekim rezultatima. Mislim da na ovogodišnjem izdanju neće biti onako jaka konkurencija, jer je Murray povrijeđen, a i Đoković se vraća nakon povrede. Vidim da je mijenjao servis, imao probleme s laktom, zanima me kako će to izgledati.’
Naš Marin Čilić jedan je od rijetkih koji je osjetio kako je osvojiti Grand Slam naslov u ovoj konkurenciji, a opet, često je na meti kritika.
– Svaka njemu čast da mi uopće imamo u ovoj konkurenciji aduta za osvajanje nekog Grand Slam naslova, da imamo jednog takvog čovjeka, pa to je bespredmetno pričati. On uvijek može iznenaditi i on na svakom turniru sigurno konkurira za naslov. A gledajte, mi smo takvog mentaliteta da uvijek vrijeđamo. Goran mu je strašno pomogao u osvajanju US Opena i sigurno ima šansi i ove godine u Melbourneu. Ali uvijek treba malo sreće. Sve će ovisiti koliko će u tim prvim kolima, u prvom tjednu, provesti na terenu, da ne ode u previše setova, a onda ako uđe u drugi tjedan, sve se otvara – rekao je Saša.
Kada je Saša, tamo prije 25 godina, uživao u svom renkingu karijere, bio je oko 200. mjesta na ATP ljestvici (214), bilo je iznimno teško dosegnuti nivo koji jamči milijune kuna u lisnici, odnosno, Top 100 najboljih. Nije bilo Futures turnira, manjih profesionalnijih (10.000 dolara nagradni fond), bila je velika razlika između ‘šljakera’ na satelitima i uglednog ATP Toura.
– Nije bilo lako na tim satelitima, bio si vezan četiri tjedna i morao si ih sve odraditi. Danas je daleko lakše, puno je više turnira, mogućnosti da se izboriš. Ali ja opet smatram, uvijek si morao biti dobar ne bi li isplivao. Što se struke tiče, da krećem od početka, sigurno bi neke stvari drugačije posložio. Ja nažalost nisam imao iskusne trenere, što je danas sjajno svim ovim našim klincima koji mogu birati od Ivaniševića, Ljube, Krajana i ostalih, već sam ja bio taj na kojem su se treneri učili. Iskustvo je nešto što ne možeš kupiti – rekao je Hiršzon.
Bi li bilo bolje da je imao nekog Ljubu?
– Pa tad je sredinom devedesetih postojala neka opcija da će Goran Prpić mene preuzeti, neka kombinacija preko HTS-a, ali nikad se nije dogodilo. Pa da sam imao nekog, možda bi i bilo bolje, jer smatram da sam sigurno bio bolji igrač nego što sam imao renking. Nedostajala je ta konstanta, a imao sam i problema s leđima pa je i to dosta utjecalo. Zapravo nedostajao mi je čovjek na klupi koji je sve to prošao, baš kao Prpić – izjavio je bivši hrvatski Davis Cup reprezentativac.
Meč koji neće zaboraviti?
‘Ufff, to je sigurno iz Düsseldorfa kada smo igrali susret protiv Rusije u Kupu nacija. Gubio sam 6-2, 5-1 i 40-15, a onda sam, nakon što sam spasio nekoliko meč lopti, okrenuo taj susret i pobijedio. Rus je bio svjetski Top 10 i ta mi je pobjeda dosta značila. Na kraju smo te godine otišli do finala Kupa nacija gdje smo izgubili od Švedske. No generalno imao sam još dosta dobrih pobjeda, pobijedio sam i Cedrica Piolinea, koji je također bio Top 10.’
Nikad neće zaboraviti Davis Cup susret u Osijeku, protiv Maroka. Ne po rezultatu, već po “podvali nad podvalama”, legendarnoj skrivenoj kameri koja se i danas prepričava. Tad nepoznati Tarik Filipović odglumio je impresioniranog pjesnika Slavonca, a koji je poželio Goranu i reprezentaciji odrecitirati nekoliko stihova. Na kraju su svi završili na podu od smijeha, no smijeh je pomalo izostao nakon što su shvatili da su bili predmetom šale..’
– Haha, ma bila je to odlična provala. Došli su do nas od strane organizatora da je u pitanju neki domaći pjesnik, a mi smo naravno to odmah prihvatili, posebice iz razloga ako se zna što je sve Osijek prošao u ratu i to je bilo najmanje što smo mogli učiniti. Jedino je Žele (Željko) Franulović znao za podvalu, a mi smo prihvatili jer smo ionako već pobijedili, zašto ne. Da, bilo je za pamćenje – rekao je Hiršzon, kojeg je Tarik dok kleči na podu u jednoj od pjesama prozvao – “kao bombon”.
Kao trener brzo se dokazao, s Karolinom Šprem ušao je u Top 20, a osim s njom radio je i sa Sašom Tuksarom, Željkom Krajanom i nizom drugih tenisača. Zašto nije ostao?
‘Ta putovanja mi nikad nisu pretjerano sjela. Bit ću iskren, avioni mi nikad nisu sjeli.’, nasmijat će se Saša i za kraj dobaciti:
‘Doma sam, ne žalim.’
